Društvene paradigme

Megatrend – stanovništvo

Hrvatska – zemlja rentijera ili bezperspektivnih siromaha (biramo sami)

Megatrendovi su ključ svih strategija i prognoza. Možda i najznačajniji za Hrvatsku je onaj koji se tiče dobne strukture stanovništva. Iako je jedan od najznačajnijih za skoro sve zemlje svijeta (čitao sam nedavno zanimljivu tezu da će SAD u budućnosti lako održavati dominatnu poziciju nad Kinom zbog jake imigracije i prirodnog prirasta, za razliku od kineske politike ‘jednog djeteta), za Hrvatsku je ovaj trend naročito važan jer se nadograđuje na posebne okolnosti: s izuzetno loše pozicije ulazimo u eru tog trenda.

Zanimljivi podaci su niže, a za početak pitanje za naše političare, ‘gospodarstvenike’, analitičare i ostale nadležne:

  • Kako donositi srednjoročne, pa i kratkoročne mjera ako se nema realna vizija?
  • Može li se imati realna vizija ako se ne obraća pažnja, ili ne razumiju, megatrendovi?
  • Koji su ‘naši’ (fuj kolektivizam, ali ipak kod ovakvih stvari je uloga države kao planera bitna) planovi s obzirom na ovaj megatrend?
  • Koje su naše slabosti i koje su prilike?

Svi podaci koje navodim ovdje su iz ovog izvora na DZS (tablica 4.2), a izračuni su rađeni na osnovu srednjih scenarija, što se tiče fertiliteta i imigracija (inače su to prilično optimistični scenariji, o čemu više dolje).

Iako prikazujem trendove do 2051., jasno je da će oni imati značajan utjecaj već i ranije. Recimo ako govorimo o pola puta, 2031., utjecaj će i tada biti jak, jer je pola od veliko opet veliko. Naravno, financijska tržišta su snažno anticipativna, pa će implikacije ovog megatrenda na državni proračun biti srazmjerno brze. K tome, radi se o zaista tako silovitom utjecaju, koji, iako je spor, može anulirati mnoge ‘brže’ ekonomske mjere u kraćem razdoblju.

Pogledajmo najprije sljedeći grafikon (grupa 15-64 je tzv. radno aktivno stanovništvo):

Image Hosted by ImageShack.us

Izgleda loše. Ali pogledajmo još eksplicitniju prezentaciju istih podataka. U svrhu ovog grafikona, pretpostavimo da:
– ekonomsko aktivnih u radno aktivnima ima 60,3%, upravo kao u zadnjim dostupnim podacima, te da će takav omjer ostati i u budućnosti
– brojke za 2011. su također iz pretpostavki ovog rada, koji je iz 2006. (no, ovo su spori trendovi, pa je greška zanemariva na ovako kratkom razdoblju).

Image Hosted by ImageShack.us

I na koncu, pogledajmo sljedeće.

Ovaj grafikon zaista pokazuje velik, tektonski pomak: do 2051. će omjer ekonomsko aktivnih i starijih od 64 (tj. 65 i više), pasti za 42%:

Image Hosted by ImageShack.us

Uočite da su mnogi koji su ‘radno aktivni’ zapravo i u mirovini (prijevremene, saborski zastupnici i ostali povlašteni itd.), a skoro svih 65 i stariji su u mirovini. Iako radimo neki blagi pomak što se tiče dobi umirovljenja, jasno je da ćemo vrlo brzo, moguće i za manje do 20 godina, doći do omjera 1 umirovljenik na 1 radnika!

Mislim da su očiti zaključci sljedeći:

  1. Udjel ekonomsko aktivnih u radno aktivnima se mora radikalno povećavati. No, čak da doguramo do 75%, od sadašnjih 60%, odnosno povećamo udjel za 25% (15 od 60), omjer ekonomsko aktivnih i ‘starih’ će pasti za 28%, dakle ovo nije varijabla spasa. Ovo je samo nužan (dakle, ne i dovoljan) uvjet za uspjeh. Kako povećavati udjel ekonomski aktivnih je skoro istovjetno pitanju kako povećavati ekonomsku, što je pitanje svih pitanja. Vjerojatno će konačni odgovor (nažalost) biti kroz smanjivanje državnih transfera nekim skupinama, i snižavanju cijene rada, koja će tada omogućiti profitabilno zapošljavanje. (‘Fuj profit’, reći će mnogi, uglavnom oni koji ne razumiju kako se puni državni proračun, ali zašto bi inače poslodavac zapošljavao radnika? – O, zašto je naša zemlja takva da moramo o tome uopće pričati).
  2. S obzirom na (a) veliku zaduženost (a koji ćemo dug ili morati vratiti, te time na kamatu i povrat glavnice ‘trošiti’ razvojnu supstancu, ili defaultirati, što bi tek bila nevolja) i inače malu kapitalnu osnovu, (b) niske tehnološke kompetencije i kompetencije ljudskih resursa i (c) da se kapitalna, tehnološka i ljudska komptencija stječu polako i sinhrono i (d) da se konkurentnost u svijetu radikalno povećava, čini se da ne možemo brzo postati ‘zemlja znanja’ ili zemlja kapitala; imamo samo dvije opcije: postati nacija rentijera (hura!!!) ili nacija siromaha bez budućnosti i urušene državne i društvene strukture.
  3. Rentnu poziciju nemamo, pa ju trebamo steći. Jedan način je biti ‘Florida Europe’. Ovo nije nešto posebno poželjno, ali je jedan izlaz. Niti je vjerojatno najbolje rješenje (sigurno ima pametnijih od mene koji mogu vidjeti druga), ali je ilustracija kako se i za kratkoročna rješenja moraju imati na umu dugotrajen vizije, koje uzimaju u obzir megatrendove. Naime, iako si kratkoročno ne možemo pomoći previše pomoći tako da magično iskočimo iz krize, čini se da nas dugoročno Jadran može spasiti. Naime, sličan trend starenja stanovništva doživljava i razvijena Europa. Razvijena Europa je, k tome, i bogata, te se Hansu, koji u mirovinskom fondu ima, recimo, 500.000 eura, svakako isplati popraviti svoj životni stil i napraviti dobro ulaganje investicijom u nekretninu na Jadranu, za život po zimi (dok je u Frankfurtu hladno) i eventualno iznajmljivanje ljeti. Hrtatska ovdje ima konkurentsku prednost s obzirom da su Italija, Francuska, Španjolska, Grčka obala praktički izgrađene, pa nam je jedina ozbiljna konkurencija Sjeverna Afrika. Da ne duljim.

E sad, ako je ovo vizija (još jednom: ovo nije moj prijedlog, nego ilustracija utjecaja megatrenda na viziju, pa onda na kratkoročne planove):

  • sve mjere već sada trebaju omogućavati ovaj proces (recimo, odvajanjem pilot zona, koje bi bile urbanistički i socijalno organizirane (bolnice, vjerojatno kroz J-P partnerstvo, itd), a u svakom slučaju ga ne zatvarati
  • država se treba jasno pozicionirati da naplati rentu (država mora imati prihode za umirovljenike, državni aparat i slično), a ne pustiti ovom procesu da se razvija uglavnom privatnom inicijativom (odnosno ‘državnim’ mjerama koje su u biti privatno izlobirane)
  • viziju treba jasno prezentirati i poticati ulaganja u tom smjeru (primjerice, kad bi ovo bila vizija i državna strategija, već sada bi se mogla privući strana ulaganja i odmah unaprijediti ekonomsku aktivnost u zemlji).

NE ZABORAVIMO, ipak, da naši tekući problemi nisu oni u kojima su se našle mnoge druge ekonomije i lijek primjeren njima nije i nama. Znači, kratkoročno (1-3 godine) nas čeka svođenje BDP-a na realnu mjeru (relativno spram ostalih), smanjena potrošnja (državna i privatna) i manja cijena rada. Hrvati će, nažalost, živjeti lošije (ako se ne želimo suočiti s time, živjet ćemo tragično loše, a u tu situaciju možemo stići brzo, kako bi jedan bivši političar rekao ‘u petoj brzini’). No, poanta je kako ne prokockati budućnost.

Eh, da, ne zaboravite da se ove računice s obzirom na ‘srednji’ scenarij što se tiče fertiliteta, koji pretpostavlja da će ona sa sadašnjih oko 1,35 – 1,40 porasti na 1,50 u 2021.-2026. itd. na 1,60 u 2036.-2041. i dalje!

Kako je ovo ipak samo neobavezni nedjeljni post, a za ovu analizu nit’ sam plaćen, niti kako kako ocjenjen od šefova, mogu ovdje stati ne istražujući temu temeljito.

Ipak, još jedna stvar zaslužuje našu pažnju: uloga hrvatskih mirovinskih fondova. Naime, kako će se ‘dependency ratio‘ radikalno povećavati, osim što će sustav generacijske soliradnosti (lijep naziv za mirovine bazirane na porezu) biti sve siromašniji, to će i doprinosioci sustava imati sve veći poticaj za poreznu evaziju (potrebni sve veći nameti, a sustav se urušava, pa se ne može očekivati ‘povrat’ kroz poreze idućih generacija). Stoga je nužno osnažiti kapitaliziranu mirovinsku štednju, tj. OMF-ove. Naravno, to znači i veći ‘tranzicijski trošak’ (umjesto u poreze, tj. državi, novac ide u kapitalnu štednju) – ali, imamo li drugog puta? U svakom slučaju, uloga mirovinskih fondova će rasti. Još samo da narod shvati da ima novce u tim fondovima (vjerujem da barem 90% ljudi odvajanja u 2. stup u biti ne razlikuje od 1. tzv. stupa).

Čiča miča gotova je priča. Ili tako nekako.

Oglasi

25 replies »

  1. Slažem se u poptunosti , ali to da ce se politicari brinuti za nešto tam0 daleko-nikad. Pogledajte SAD- oni imaju preko 6.0E+13 $ unfunded liabilities socijalistickih 😛 programa. A i za EU ce biti problematicno. Ne zelim ovo pretvarati u politicko natezanje, ali jedan lik je dobro objasnio problem u Francuskoj. Da li ce za 30-40 g vecinom muslimansko stanovnistvo htjeti placati za brigu za “stare ateiste”. 🙂 Japan isto ima katastrofalnu demografsku situaciju.

    • Slažem se. No, vjerojatno nisam bio dovoljno jasan u onome što sam htio reći. A to je da je ovaj megatrend kod nas zaista kritičan zbog trenutne ekonomske situacije, te s obzirom na njene uzroke i simptome (velika zaduženost, mali kapital i slabe kompetencije). U tome se znatno razlikujemo od Japana, Francuske ili Švedske.

  2. zanimljiva tema. ja bih samo dodao još jednu stvar. postoji korelacija između starenja stanovništva i pada gospodarskog rasta kad govorimo o razvijenim zemljama na koju upozorava edward hugh. primjeri italija, njemačka i japan. zemlje sa najstarijim stanovništvom. radi se o grubom parametru budući da japanci imaju višu zaposlenost od talijana, a talijani manju od hrvata. ali svejedno, rekao bih, znakovitom.
    iz demografskih trendova možemo zaključiti da će BIH ostati bez Hrvata koji će kao kulturno najbliži biti najveći imigranti, zatim bosanski muslimani, moguće i srbi a zatim albanci.

  3. vezat ću se samo za zadnju rečenicu koja se odnosi na shvaćanje naroda da ima novac u tim fondovima i da su oni njegovi. Narod će to shvatiti, kad otkrije stvarno da će im mirovina biti tolika koliko su punili fond tijekom radnog staža. Ne želim biti katastrofičar, ali već sada se vidi da to nije tako i da se radi o još jednom mirovinskom projektu koji će po svemu sudeći doživjeti fijasko i kojeg će nasljediti drugi “bolji” i “pravedniji”. Za one malo mlađe nek pitaju roditelje ili djedove kroz koliko su takvih tranzicija prošli i koliko nisu sretni ako se nisu osigurali na neki drugi način (nekretninom ili sl.) Što se tiče radno sposobnog stanovništva, ljudi koji su u starosnoj mirovini vjerojatno bi nešto i radili legalno i legitimno da ne moraju zamrzavati mirovinu. Ako smo dakle ulagali cijeli vijek za mirovinu onda bi to trebalo biti nekakvo stečeno pravo koje nam nitko ne može uskratiti, a povratak na posao ili nekakav radni angažman prema mogućnostima trebao bi vam donositi nešto dodatno, a ne da si njime stvarate štetu. Zdrav čovjek je nekako ipak skloniji poštenom radu, ali ipak da ne ispada budala.
    Europska Florida je nešto što se već polako događa, ali ne nekim sustavnim planiranjem već po samoj inerciji stvari. Opet gledajući taj medicinski turizam koji se već dosta agresivno oglašava u zrakoplovnim revijama, tek je u embrijima u usporedbi sa npr jednom Turskom.
    Za kraj, pohvala za zanimljiv blog, koji otvara puno mogućnosti za raspravu, koliko god bili ili ne bili u pravu.

    • Poštovani, nažalost dosadašnje odvajanje za mirovine je bilo u tzv. ‘pay-as-you-go’ sustavu, tj. novac koji su jedni izdvajali za tekuće mirovine (drugih) nije imao skoro nikakve veze s obzirom na njihove buduće mirovine. Taj novac ne postoji i nije nikad ni postojao kao neka ušteđena suma novca (pogotovo ne kao oplođena). Naprosto, radilo se o neutemeljenoj pretpostavci ‘i ja ću dobiti mirovinu jer sam za nju odvajao’ koju je vlast implicitno podgrijavala, sve pod egidom beskonačnog napretka. Kod kapitalizirane štednje radi se zaista o radikalno novom konceptu za Hrvate. Pogledajte svoje stanje u 2. stupu, ako ste ‘prosječan’ imate oko 20.000 kuna svog novca.

  4. Napomenu pročitao i evo korisnik NB tj. nino979 .

    Vezano uz ovu temu, solidno ste vi to razradili i slažem se sa gore navedenim.

    Osjećam potrebu pa ću navesti primjer kako čovjek gubi tj. postaje siromašniji birajući sam neki luksuz tj. bezperspektivnu ludost.
    Primjer kredita na lizing auta u švicarskim francima, gdje ti nisu dali izbora tj.nagovarali su da se uzme lizing u francima jer je kamata bitno niža u odnosu na euro. Dakle, preračunato u kune rata je bila prve 3 godine na razini 1700-1800 kn, četvrta godina je na razini 1900-2000 kn a petu godinu lizing rata je na razini 2050-2100kn tj. prosječno mjesečna izdvajanja trenutna. Sumirano, ostalo je još par rata za platiti ali tečaj franka je u zadnjih 18 mjeseci prilično rastao u odnosu na kunu ali i u odnosu na druge valute. Ceh plaća korisnik tj. prosječno mjesečno već 18 rata 300 kn plaćaš više tj. postaješ siromašniji za 300 kn mjesečno.
    Samo mogu utvrditi jadan onaj koji je digao stambeni kredit u francima, te koji mora još narednih par godina plaćati svoj “glupi” izbor po nagovaranju odgovornih osoba u lizing kući ili financijskoj instituciji.

    Tribam li napomenuti da posjedujemo vlastiti automobil(novi 7 god.star) i da nije potrebno bilo ići u kupnju drugoga na lizing(opterećujući tvrtku tj.sebe), krenuvši u “bezperspektivnu ludost” sa nekim opravdanjima tipa “nas je 5 u kući”, “auto je potreba”, “svaka kuća ima 2 auta i više”…

    Spomenuli ste da će se živjeti lošije, pa naravno za cijenu zaduženja tj. trenutno 2050 kn plaćaš ratu koja ti je mogla ostati, 300 kn više bi imao da nisi digao kredit u CHF. Realan je pad standarda i smanjenje zaduženja, gledajući vlastitu obitelj narednih 10-etak mjeseci će svi minusi, krediti, pozajmice biti vraćeni i tada mi kao obitelj možemo naprijed bez dugova a sa smanjenim prihodima zbog recesije, pada standarda na razini države.

    Dotaknut ću se vrijednosti i investiranja, auto platiš sa kreditom 150.000kn + 30.000 trošak održavanja a vrijedi nakon 7 godina 40.000 kn. Investiraš kroz 7 godina(umjesto u auto, npr. 150.000 kn) u portfelj dionica sa nekakvom dividendom na razini bar 4% godišnje te stvaraš dodatnu vrijednost uz to što kapitalni dobitak na duži rok može biti višestruk zbog trenutnog stanja na tržištu kapitala.
    Zasad toliko, možda nastavim jer kad čovjek svoje misli stavi “na papir ” osjeća se lakše i ne može se načuditi gluposti svojoj i ukućana kroz proteklo razdoblje kupovine tehnike, limenih ljubimaca, “novih prozora” , “nove fasade” i to je potreba/idiotarija od sklopa razmišljanja/.

    Hvala na krizi globalnom svijetu, bar su svi u kući prestali letiti visoko i spuštaju se na zemlju te razlikuju potrebu od luksuza i sada bar možeš sa njima razgovarati i planirati u vezi financija.

    • Poštovani, hvala na komentaru.

      To sa švicarskim francima je zaista bila jedna od većih spački naših financijskih umova. Kreće se odatle da su nominalne kamate na franak bile manje od onih na euro (na međunarodnom tržištu). Naravno, očekivanje je da će se to platiti aprecijacijom valute prema ‘Međunarodnom Fisherovom efektu‘. No, neukom (a i kako bi prosječni građanin Hrvatske koji nije izložen takvim stvarima inače mogao biti učen u tome) se kamata čini manja ‘besplatno’ i spreman ju je uzeti. To primijeti neki marketinški stručnjak u nekoj banci i počne gurati takve kredite koji su ‘manje kamate’ (a ‘bez kontraučinka’ ili to i ne spominje). Ljudima se to čini OK i počnu uzimati (ne zaboravimo, to je bilo na vrhuncu uzimanja kredita). Druge banke to vide, vide da gube klijente, i počnu raditi isto. Tu je još jedna kvaka: budući da se kamata korisniku čini mala, manje je osjetljiv na razne ugrađene naknade (za odobrenje kredita, za konverziju pri otplati – jeste li provjerili po kojem tečaju su vam pustili novce, a po kojem otplaćujete?, itd.). Tako da banka i realno može proći bolje (neću reći ‘prolazi’ kako nisam proučavao detalje, ali teško bi bilo vjerovati suprotno). A klijenta pretvara u mega-špekulanta valutama. ‘Mega’ zato jer je klijentov ‘net worth’ možda 20-50.000 eura (vrijednost imovine – vrijednost kredita, u tipičnoj hrvatskoj priči), a iznos kredita je recimo 100.000 eura, dakle 2-5 puta veći od kapitala kojim raspolaže. To ‘mega’ je i jako dugoročno. Mislim da je ovo izrazito nesavjesno od bankara koji su gurali takve proizvode, a da nisu TEMELJITO procijenili sposobnost klijenta da razumije gorespomenuti Fisherov efekt.

      Što se tiče nastavka Vašeg komentara, slažem se s Vama da je ova kriza došla za Hrvatsku u pravom trenutku. Jer što bi bilo da smo nastavili još 5 godina u Sanaderovoj ‘petoj brzini’?

  5. “Žilav” je ovo narod,ne zaboravite opstrukciju na “najnižoj razini,”ako neće biti dobro nama neće ni vama”,sdp bi to preveo “dobar život svima a ne samo njima”,nikada ne podcjenjujmo “opstrukciju na najnižoj razini”,to je ključni problem hrvatske ,i nekada kada je plaća bila 200, i danas na 600 eura…,nije zgorega još jednom pogledati “Prosjake i sinove”,i matanovo “ludilo”.ja sam se uvjerio na svojoj koži da se na “isti” način ponašaju državni službenici,čak i pročelnici koji se sprdaju sa ministarstvom graditeljstva koje mi često napadamo…,traže pismena obrazloženja za svaki članak zakona i tako do besvjesti matretiraju čovječanstvo i vjerujte mi smiju se i sprdaju sa silnom energijom koje ministarstvo ulaže u obrazloženja,a što je najgore to isto ministarstvo nema nikakvu ingerenciju za smjenjivanje tih ljudi…,mislite da će se u eu drukčije ponašati?

  6. G. Bakić, izuzetno mi je drago da ste se dotakli (i) ove teme. O njoj intenzivno razmišljam već zadnjih nekoliko godina. Upravo sam ja generacija koja će biti zahvaćena ovime o čemu pišete – neće biti mirovina u mojoj starosti. Potpuno sam svjesna da si mirovinu moram osigurati sama (i imam već neke planove i radim na tome).
    Naročito me zanimaju mirovinski fondovi (obavezni i dobrovoljni), ali ne kao način postizanja bolje mirovine. Naime, koliko znam, u OMF-u kupujem “udjele”/”bodove”/”obračunske jedinice” za svoj sasvim konkretan novac (jasna mi je razlika između neta i bruta…). Koliko će ti “bodovi” vrijediti na kraju, za 20-30 godina? Neće vjerojatno doživjeti slobodan pad kao ostali fondovi zbog politike ulaganja, ali koliko razumijem stvari, može mi se dogoditi da prođem lošije nego s oročenom štednjom (uz iste uvjete – uplate, razdoblje, itd…)
    Bila bih Vam zahvalna na komentaru.

  7. Moja generacija (rođeni između ’85 i ’90), radni staž će imati cca. 50 godina.
    Kroz 50 godina štednje, smiješno je razmišljati o državnim obveznicama kao strategiji smanjenja rizika – to je strategija namjernog smanjenja prinosa i ništa drugo.

    Po meni, najbolja alternativa za treći stup prosječnim mladim ljudima je ulaganje u indeksni fond.
    U drugi ulažu koliko je propisano, a kao dodatnu dobrovoljnju štednju najbolje bi bilo korz 50 godina svaki mjesec uplaćivati neku sumicu u indeksni fond… i do mirovine tu će biti (ovisno kolika je mjesečna sumica) vjerojatno puno više nego u drugom stupu (čak i za puno manje mjesečne uplate nego li idu u OMF) i to će biti pravi izvor materijalne sigurnosti u starosti.

  8. Ja moram priznati da uopće više ne gledam ni analize, a još mi je više žao gledati svoj drugi stup koji znam da neću dočekati. Može zvučati jako pesimistično, ali dugoročno mislim da smo osuđeni na još jednu mirovinsku reformu, a to znači da će se vjerojatno puknuti po generacijskoj solidarnosti koja već puca (i koja kao ideja je mogla funkcionirati samo na početku), a onda će se zagrabiti u drugi stup. Uzevši u obzir da će se to morati nekako rasporediti, to znači da neće ostati puno za normalni život, tj. vjerojatno je da će se morati produljiti radni vijek, a nitko te neće htjeti zaposliti sa 70 godina. Prema tome osnovna teza, da se ništa drugo ne promijeni, je da je bolje razmišljati na koji način sebi omogućiti pristojan život u starosti. Gledajući sve parametre, život u gradovima je skup, i zapravo ti ništa ne omogućuje ako nemaš para, znači opet dolazimo do nekretnine, po mogućnosti na nekom otoku koliko-toliko blizu kopnu (da te mogu otfurati ako odapneš), na visini od najmanje 5 metara (radi globalnog zatopljenja). To je onaj best case scenario. A u cijeloj analizi nije uzeto nekoliko izuzetno bitnih statističkih parametara koji ruše cijelu kalkulaciju. Naime na ovom području nikada nije prošlo dulje od 50 godina, a da se ne započne neki rat. A uslučaju rata značajno se mijenja omjer radnog stanovništva u korist neradnog. Zašto bi sada bilo drugačije, iako mi je to teško izgovoriti radi svoje vlastite djece. Sudeći po globalnom prirodnom prirastu stanovništva, prilično je izvjesno da se može predvidjeti jedan rat za teritorij negdje na istoku, a hidraulika uvijek učini svoje. Osim toga, jedna stvar koju svi mi zaboravljamo, je da još uvijek živimo u gornjih 5% svjetske populacije, a ostala populacija želi jako živjeti kao mi. I tu opet otok igra jednu svoju ulogu – naime ako si 70 godina i živiš na otoku, pa neće te baš istrebljivati, jer si im potpuno neinteresantan. Ukratko, može biti da je ovo pesimistično, te je ovo vrlo plitka analiza, ali nekako mi se čini da analize 40 godine unaprijed bazirane na statistici, u ovom sadašnjem okruženju baš i nemaju puno smisla.

    • Pretjerano pesimisitčno.

      Što se tiče drugog stupa. Ne brini se za drugi stup – to je tvoja imovina i nitko ti je ne može dekretom oduzeti jer bi to bila klasična krađa (kada bi netko pomislio, pokušati niti ne može, puno prije – ako bi samo pomislio: takvu Vladu bismo srušili!)

      Tvoja imovina u drugom stupu jednako je tvoja i jednako opipljiva kao i onaj novac na računu u banci ili ulog u bilo kakav drugačiji fond (otvoreni investicijski fond…). Izloženi su jedino tržišnim rizicima.

      Jedino o čemu se brineš: “kakve će fond imati prinose”, ništa više i ništa manje od toga.

      A prinosi će biti, obzirom na trenutno propisanu strukturu ulaganja, vjerojatno nešto slično prosječnom obvezničkom fondu, dakle očekivano nešto više od oročene štednje – ali ne puno više.

      Dodatnu imovinu najbolje si osigurati ulaganjem u dionice (za one koji ne znaju sami birati dionice najbolje je ne dopustiti niti nekom drugom da to radi za tebe nego izabrati pasivnu strategiju indeksnog fonda).

      Tvoja imovina u 2. stupu je ugrožena (jednim dijelom) samo u slučaju bankrota države gdje ne bi mogla isplatiti svoje obveznice – na nama kao građanima (poreznim obveznicima, glasačima… radnicima/poduzetnicima…) je da se potrudimo da do toga (bankrota) ne dođe.

      Budi malo optimističan i nadaj se da narednih 50 godina bude manje rata i ružnih stvari nego prošlih 50-70 godina. To je sve u našoj ingerenciji – radimo dobro za sebe i društvo… birajmo dobre političare kako nas loši ne bi ometali u našem radu… i sve će biti dobro.

      A pogledaj i malo dionička tržišta razvijenih zemalja npr. zadnjih 100 godina, kada smo prošli kroz 2 svjetska rata, par manjih ratova, Veliku Depresiju, pa ovu skoro pa Veliku Depresiju 2.0 i sl. i opet su dionice dugoročno daleko daleko pobijedile sve ostale klase imovine – a nema razloga da slično ne bude i dalje, i zato je važno da ti dugoročna ušteđevina za mirovinu bude čim više izložena upravo dionicama. To je jedini način kako stvoriti imovinu za budućnost.

      Moramo shvatiti da živimo u kapitalizmu – to je kao kada igraš neku igru: treba prihvatiti pravila te igre (biti ćeš izbačen ako ne igraš po pravilima), pa tako u kapitalizmu jedino kapital može donijeti blagostanje i sve ostalo je utopija.

      Važno je imati kapital. A kapital i vrijeme su najveći saveznici – što ga više u ranijim fazama stekneš, u budućnosti ćeš imati više.

      Mladi ljudi trebaju ulagati u dionice “kako bi nešto stekli”. Ne postoji bolji način.

      Pokušaj npr. samo izračunati koliko bi imao u starosti, nakon recimo 50 godina, ulažuči svaki mjesec npr. samo 200 kn (ili samo 100 kn…) u npr. indeksni fond koji bi recimo kroz to razdoblje imao prinos sličan prinosu kakvog su dionice imale u zadnjih 100 godina u svijetu (cca. 10-12 %). Iznenadit ćeš se. Uračunaj neku inflaciju od cca. 3 % godišnje, i dalje će ti realno ostati: jako puno!

      Kada bi svi Hrvati od mladosti do mirovine disciplinirano ulagali u dionice po barem 100-200 kn mjesečno kao umirovljenici bi bili bogati ljudi a zlatne godine bi uistinu bile zlatne i bezbrižne. Možda bi tada i naš turizam dobio “domaćeg gosta”, kada bi svake godine 1,5 milijuna umirovljenika hrlilo jedno 2-3 puta godišnje (u proljeće jednom, u ljeto jednom, u jesen jednom…) na našu obalu na odmor.

      • Kolega Lynx, slažem se sa vama u potpunosti.
        Samo bi nadopunio sa proizvodima koje sam ja počeo koristiti nedavno i napomenuo da namjeravam narednih 20-30 godina izdvajati u dionice koliko se bude moglo. Diverzifikacija:
        Polica Ž.O., ugovor stambene štednje, 3.stup DMF štednja, Cash(novčani fond), portfelj dionica. Članovi obitelji također imaju gore navedeno.
        Pokušavam diciplinirat i članove obitelji i recimo da sam djelomično uspio zahavljujući krizi i psihološkom aspektu. Dugovi, minusi i krediti u roku manjem do godine dana će biti vraćeni a višak novca ukoliko ga bude će biti u narednim godinama plasiran u dionice.

        Sumirano, bilo je svega do sada u financijama(dobra logika samo se letilo tj.puno se željelo) a sada se kreće sustavno i planski te će biti u životu onako kako posijemo.
        Inače, nije loše ideja ni indeksni fond.
        Zrno po zrno, pogača.

      • Kolega Nino979,

        Obzirom da govoriš o želji dugoročnog izdvajanja u dionice, prethodno spominješ i puno toga (drugog), diverzificiranoga :D, a bez indeksnog fonda kao kamena temeljca… zaključujem da si dovoljno ambiciozan da se ne želiš prepustiti “najboljoj” pasivnog strategiji, nego želiš sam birati dionice, pa pored čitanja ovog predivnog bloga g. Bakića, pored učenja iz literature… osjetio sam korisnim kao motivacijski tekst, predložiti da pročitaš jedan odličan esej/predavanje g. Charlesa Mungera – tekst koji na najjednostavniji mogući način govori o najvažnijim stvarima:

        http://www.paladinvest.com/pifiles/MungersWorldlyWisdom.htm

        • Inače, indeksni fond se bira zato jer ima, ili bi trebao imati, znatno manje troškove. Izuzetno je malo aktivno upravljanih fondova koji ostvaruju rezultate bolje od tržišta, a pogotovo toliko bolje da opravdaju svoje velike naknade. Upravljanje indeksnim fondom bi trebalo biti znatno jeftinije, pa onda i naknada. Inače – igra – brojki, 2% (koliko je tipična naknada za hrvatske investicijske fondove) u 35 godina točno poduplava početni iznos. Dakle, 2% je jako puno. Kod investicijskih fondova treba također paziti na ‘babuška’ strukturu naknada, recimo neki investicijski fond može sredstva ulagati u neki drugi investicijski fond povezane osobe i tako dobijati u tom dijelu dvostruku naknadu.

          Općenito, ono što smo svi naučili, je da otvoreni fond, pogotovo na manje likvidnim tržištima, može biti prilično loša situacija za one koji ostaju u fodnu (ako ima puno onih koji izlaze), iz dva razloga: nužnost prodavanja pozicija na manje likvidnom tržištu (dakle, preskakanje bid-ask spreada, tržišni utjecaj, oportunitetni trošak), te također prevelika novčana pozicija iz razloga sigurnosti.

          S indeksnim, kao i ostalim ivesticijskim fondovima, kad se uspoređuje njihov prinos s ‘tržištem’ (ako pod time smatrate indeks koji ne uključuje dividende, kao naši), terbate imati na umu da mu performance može izgledati bolji naprosto jer uključuje dividende, što je iluzija.

          Stoga, moja je preporuka u RH imati buy-and-hold portfelj od 5-7 dionica, a ako to ne možete (ne znate, bojite se, …) onda kupiti udjel u indeksnom fondu.

      • A što se tiče 5-7 dionica buy-and-hold portfelja (ja ih imam slučajno točno 10 :D) zanimljivo je da je vrijeme takvo (cijene ) da se sada čak i ne može jako puno pogriješiti što god izabrao… a mi sa minijaturnim portfeljima smo i u zanimljivoj prednosti (i bili ovih zadnjih godinu i nešto) što možemo kupiti bilo što nam je pri nekim cijenama zanimljivo, bez obzira na nelikvidnost – jer nama je tih par tisuća kn prometa što može proći po nekim cijenama dovoljan udio portfelja! 😉

        Na taj sam način nakupovao neke tada ekstremno nelikvidne poput KODT, LURA, BCIN, JDGT… (tu je i ZVCV čak, cijenom me privukao unatoč što nemam visoko mišljenje o kvaliteti uprave, nažalost i FRNK koji je možda pogreška, cijeni usprkos… ), uhvatio sam nešto tvrtke majke (KOEI) mojih najdražih trafića… imam i PTKM i SNBA nešto sitno, a najveća pozicija mi je ADRS (cca. 25 % portfelja).

        Kad si mali… možeš kupiti što god hoćeš, ali baš zato možda možeš i lakše pogriješiti 😀 Ja se samo nadam da ću svoje pogreške uspjeti dobro analizirati i nešto iz njih naučiti.

  9. Ma dragi kolege, nisam ja tako pesimističan. Odradio sam to školski kao što vi ovdje navodite, dio u ŽO, dio u indeksni fond. Ali… Ono što sam ja pokušao reći da je statistika na rok od 40-50 godina u ovim našim područjima, nažalost, prilično jedna nestabilna stvar, te velike promjene mogu jako promijeniti statističke izvještaje. Biti pesimističan ili optimističan, hm, na isti način na koji vi analizirate buduće prinose, podjednaka šansa, tj. još i veća, je da se dogodi jedan veliki poremećaj, kao što je rat, potres ili slično koji ruši statističke pokazatelje uglavnom u krivom smjeru. U tom trenutku mislim da RH tržište nije dovoljno. I tu bi vrlo rado da mi netko da neki savjet, kako se osigurati od prilične statističke vjerojatnosti velikih poremećaja, a da se osiguraš za neku budućnost.

  10. Drago mi je da je ova tema dotaknuta i da su dani tako plastični prikazi za RH . Osobno sam već godinama pod dojmom (i više puta sam poticao diskusije u širem krugu) knjige Patricka (Pat) Buchanana “Smrt zapada” (The Death of the West: How Dying Populations and Immigrant Invasions Imperil Our Country and Civilization) iz 2002. koja je munjevito prevedena na hrvatski! Za one koji ne znaju za dotičnog gospodina http://en.wikipedia.org/wiki/Pat_Buchanan . Čisto da upozorim – postoji dobar dio politički desničarsko obojen što se tiče situacije u SAD (napose jug, Kalifornija, Meksiko…), ali podaci o Europi, Bliskom Istoku, Rusiji, Aziji su više nego fascinantni. Ono o čemu ovdje govori i g.Bakić je tamo na globalnijoj skali vrlo jasno pokazano – radi se o procesima koji već traju i riječ je samo o našoj svijesti i posljedicama na naš život/svijet/naslijeđe. Neki preneseni dijalozi s vodećim političarima na ovu temu su doista poučni. Npr. razgovor s Berlusconijem zašto više nema vijesti o tome kako vraćaju albanske izbjeglice koji brodovima pokušavaju otići ilegalno u Italiju i njegov odgovor da su u Italiji nakon popisa stanovništva (mislim 2000.-te) pogledali koliko će za 25 godina imati radno sposobne populacije izmedju 30 i 55 godina (običan pomak u desno na grafu već “postojećih” ljudi) i ustanovili da im u toj novoj slici “fali” par milijuna ljudi – i zapitali se tko će tada raditi sve te poslove koji sada postoje (pretežno jednostavnije, slabije plaćene…)…dalje zaključite sami…
    Pitam se koji postotak od naših vrlih političara ima (i želi) dulji horizont gledanja na ovu državu i narod od cca. jednog i po – dva mandata. Optimista sam po prirodi, ali na temelju loših iskustava počinjem se bojati da je neka vrsta kolokvijalne sintagme “poslije mene može i potop” na neki način genetski usadjena dobrom broju ljudi…

  11. Mislim da cete, bez obzira koji oblik stednje ili ulaganja za mirovinu odabrali, postici najvazniji cilj a taj je da cete sebe gurati da trosite danas manje i budete financijski disciplinirani kako biste imali vise u buducnosti…mislim da nema boljega kada ti putem trajnog naloga pocetkom svakog mjeseca recimo cca 500kn ode u stednju, 3. stup, osiguranje ili fond te se cijeli mjesec moras snaci s 500kn manje…

    90% ljudi u RH bi kad bi dobili povisicu ili recimo bonus odmah otisli u prvu trgovinu i taj novac potrosili a imaju stambeni kredit ili kredit za auto nad glavom i ne bi im palo na pamet da recimo umanje glavnicu (s bonusom) kako bi placali manju kamatu u buducnosti…

    Ima vrlo jednostavna i lako citljiva knjiga: Financijski preporod od Sanjina Frlana (http://www.financijskipreporod.com/)
    koju bi svaki Hrvat trebao procitati…

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s