Društvene paradigme

Aktiviranje državne imovine u turizmu

Autor gost: Miroslav Dragičević

Nastavno na moju tezu da u biti i nemamo izbora (ako naša država želi imati dostojanstvene prihode) nego se orijentirati na aktiviranje rentne pozicije, objavljujem ovdje članak Miroslava Dragičevića, koji je prije desetak dana najprije objavljen u Globusu (ali je za razumjeti da ga mnogi nisu vidjeli).

Miro je inače uvjerljivo najveći autoriret za turizam u RH, ali i jedan od najpamentijih poslovnih ljudi u RH.

– – – – – – – – – – – –
Miroslav Dragičević:

Aktiviranje državne imovine u turizmu

1. Hrvatski razvojni problem danas

Hrvatska još uvijek muku muči s izgradnjom vrijednosnog sustava na principima europske uljudbe. Marginalizacijom znanja, rada, poštenja, transparentnosti i zdrave konkurencije Hrvatska se dovela na razinu niske produktivnosti, visokog duga, niske zaposlenosti i visokih fiskalnih opterećenja. Riječ je o grešci vladanja državom uz izrazitu neefikasnosti javnih institucija. Globalna je kriza samo dolila ulje na vatru, pa se čini da Vladin program nije samo prisila EU nego i stvar shvaćanja da je dogorilo do noktiju i da ovako više ne može.

Čišćenje balasta neuspjele tranzicije (reforma javnog sektora, stvaranje transparentnog poslovnog okruženja, … ) tek je prvi korak u vraćanju nade za budućnost. Nove održive privatne investicija koje će potaći rast i socijalni oporavak tek treba pronaći. Energetika, hrana, visoke tehnologije, turizam ili pak malo i srednje poduzetništvo, su često spominjana područja gdje se traže nove investicijske prilike. Nema razloga sumnjati da će orkestracija novog investicijskog ciklusa u najvećoj mjeri biti lišena dosad dominantne politički posredovane korupcionaške logike koja prije svega gleda svoju a ne opću korist.

2. Što tu može današnji turizam?

Turizam se više spominje kao hrvatska slamka spasa. Koliko god je međutim Hrvatska bogom dana za turizam, ovom se sektoru nekritički na pleća stavlja poslovna misija za koju sadašnja korporativna i javna struktura naprosto nema potreban kapacitet.

Zašto?

Zato što hrvatski turizam ima „urođenu manu“ koja seže u vrijeme njegova nastanka u bivšoj Jugoslavij ali i u vrijeme promjene vlasništva u novoj Hrvatskoj. I jedno i drugo vrijeme stvaranja današnjeg hrvatskog turizma nije posjedovalo bazičnu ekonomsko-tržišnu potvrdu. U Jugoslaviji se investiralo bez tržišne logike, u Hrvatskoj se mijenjalo vlasništvo na špekulacijama i nerealnim vlasničkim očekivanjima. Postajući hrvatskim, turizam je zapravo nastavio operirati s istim poslovnim sezonskim modelom, bez ozbiljnijih inovacija i promjena u naslijeđenoj tržišnoj strukturi.

Ne ulazeći u genezu ekonomskog problema današnjeg turizma, važno je shvatiti da nastale vlasničke i organizacijske strukture u najvećoj mjeri danas nisu u stanju značajno restrukturirati industriju, uvesti inovacije i promijeniti tržište. Pogotovo u situaciji kada je većina turističkih poduzetnika zbog krize prisiljena na štednju i manje rizične investicije. Međutim kompanije su tu, neke čak i razmjerno pristojno posluju. Tjerati ih na dodatne rizike nije izvjesno niti moguće. U tom smislu istinito i izvorno poduzetništvo kao okosnicu hrvatskog turizma tek treba izgraditi putem podrške malim firmama u vlasništvu pojedinaca do trenutka dok isti ne izrastu u firme srednje veličine. Jer pravo poduzetništvo može nastati i rasti samo na vlasništvu hotelskih objekata. Našje problem što se sadašnji vlasnici uče hotelijerstvu na velikim strukturama a kojima većina njih nije dorasla.

Hrvatski turistički marketing je još uvijek u rukama politički posredovane strukture tzv. „Sustava HTZ-a“ koji i dalje administrira tradicionalne tržišta i tržišne segmente. Sustav lokalnih i regionalnih turističkih organizacija je izgubio vezu s realnim tržišnim procesima. Destinacije plaču za specijalizacijom i fokusom a njima upravljaju strukture bez operativne potvrde i doprinosa. A zašto bi zapravo netko iz tog sustava radio bolje kad ih nikakav kontrolni mehanizam niti ekonomska nužda ne tjera na nešto bolje. Turizam je ipak u prosjeku bolji od drugih.

Doći do novih investitora u uvjetima urbanističko-zaštitarskih birokratskih barikada, korupcije, “pokreta protiv svega i svačega” i sličnih barijera, ne daju izglede za brze i pozitivne eksterne ulaske u turistički sektor. Slučaj zakona o golfu i brojnih projekata (Brijuni, Kupari i sl.) , ilustracija su dominacije starog vrijednosnog sustava, gdje korupcija, pojedinačni i uglavnom lokalni interesi i svakovrsne manipulacije još uvijek vrše nasilje nad zdravim razumom. I dalje su suprotstavljeni interesi za zemljišnim špekulacijama s jedne s interesima i zahtjevima za dodanom vrijednošću u našem turizmu s druge strane. U zemlji ograničenog znanja i upravljačkog kapaciteta za globalni prodor turizam je posebno limitiran i bez šansi za brze promjene.

Konačno, postoji veliki nedostatak obrazovanja vodstva za hrvatski turizam. Već dvadeset godina nikome niti ne pada na pamet da formira hotelske škole daleko od sveučilišta i da se obrazuje istinski hotelski management. Kad stvari u industriji ne idu uzorno, onda i nije drugo za očekivati nego sve veću odbojnost mladih za zanimanja u industriji što je već sad veliko ograničenje za budućnost. Mi naprosto nemamo izgrađenu profesionalnu populaciju managementa i radništva u hotelskoj industriji.

I konačno naš turističko Ministarstvo koje ima ograničenu moć odlučivanja o vitalnim pitanjima razvoja (osim o sustavu turističkog marketinga), jednostavno je osuđeno ulogu promatrača.
Čuda dakle ne treba očekivati. Naslijeđe je teško a postojeće strukture nije lako zamijeniti novima. S druge strane ovako kako jest služi zemlji bolje od drugog. Nije moguće stoga tražiti previše. Kad je riječ o naslijeđenoj strukturi, put naprijed može biti samo polagan.

3. Kako se država u turizmu može iskupiti?

Ako se dakle prihvati da postojeća turistička struktura iz sebe ne može iznjedriti vitalne promjene u sektoru, postavlja se pitanje što bi onda Hrvatska mogla uraditi da promijeni ili pak bitno unaprijedi turizam. Da li je moguć svojevrstan popravni ispit? Sve je više naznaka da bi to možda bilo moguće. Kako?

Već i ptice pjevaju o državnim zemljištima, objektima i poduzećima koji zbog čudnih i prljavih igara s jedne, te straha politike od gubljenja glasača na lokalnoj razini s druge strane, nisu stavljeni u produktivnu poslovnu funkciju. Ako današnni privatni sektor turizma ima nizak kapacitet za promjene, na području državne imovine postoje prostorne i tržišne pretpostavke da se promjenom tipa vladanja (zaštita javnog interesa) i poslovnog ponašanja ( globalizacija turističke industrije) bar donekle isprave greške tranzicije i stvori značajna dodana vrijednost.

Sretna je okolnost da su u ovom slučaju i “škare i platno” u rukama države, a uz pretpostavku da država istinski želi loše vladanje zamijeniti dobrim(boljim), turizam bi zaista mogao postati važnim akterom gospodarskog oporavka s investicijskim rasponom više milijardi eura.

Svugdje u svijetu gdje se stvarao ozbiljan turizam država je bila odlučujući akter. Upravljati upotrebom javnih prirodnih i kulturnih dobara nije moguće bez aktivne uloge države. Ako Hrvatska danas ima nasušnu potrebu za privatnim investicijama i ako postoji interes investitora za našom obalom, onda se stvaranja korporacije koja bi državnu imovinu priredila za smislene globalne investicije čini nasušnom potrebom. Postavljanje ciljeva i interesa a onda i jasnih pravila igre za globalno tržište investitora Vlade su raznih zemalja imale priliku često postavljati. Cipar, Malta, Grčka, Turska i druge zemlje su to već uspješno obavile. Misija bi te nove korporacije bila da zadanu viziju profesionalno isporuči, ali ovog puta očišćeno od utjecaja prizemnih političkih igara i korupcije.

Umjesto da se i nadalje besplodno raspravlja i politizira s državnom imovinom, država ima dakle šansu da formira Hrvatsku turističku korporaciju koja integrira sve lokacije počev od Brijuna, Kupara, Prevlake,Pelješca, Baškog polja, Šibenika, otoka i čega sve ne, i da izvede posvijesnu operaciju profesionalnog planiranja, tržišne evaluacije, poslovnog modeliranja i svega onog što moderni turistički projekt management znači na globalnoj razini. Iz toga nebi trebalo ispustiti niti postojće hotelske tvrtke u državnom vlasništvu.

Budući da država nema novca za takvu operaciju ona može pozvati domaći ili internacionalni bankarski konzorcij, Svjetsku banku ili EBRD kao i europske strukturne fondove kao moguće partnere u tom projektu. Zboga zdravlja projekta u inicijalnoj fazi i napose izbjegavanja politizacije tako stvorene strukture, to bi svakako bio mudar korak. Najmanje što bi država trebala odmah učiniti jest inventarizacija i svođenje svih takvih vrijednosti na jednu adresu umjesto da kao danas različite državne institucije imaju različite vizije što s imovinom koja im je sticajem slučaja pala na teret te da stalno subvencionira loše rabote zločestih aktera.

Država dakle i na turizmu polaže ispit nove zrelosti. A tehnički gledano ona konačno mora prepustiti izvedbu restrukturiranja turizma profesionalnoj razvojnoj korporaciji uz sudjelovanje globalnih financijskih institucija kao partnera u tom važnom državnom poslu.

11 replies »

  1. Sve 5, samo što ne spominje hrvatske građne kao partnere u tom projektu.
    Ja bih i njih dodao ovoj hrpi banaka koje autor nabraja.

    Tu “korporaciju” koja bi nastala unošenjem državne imovine u temeljni kapital + dokapitalizacijom u novcu (sličnao kao Emaar Properties) bi trebalo oformiti kao dionički društvo, privatizirati na IPO-u hrvatskim građanima (u potpunosti, ili tako da država uloži materijalnu imovinu a preko IPO samo dokap u novcu). Pa onda će ta korporacija dalje posuđivati dodatna sredstva od banaka… i tako država dobije i kratkoročno velike novce (ako se odluči na 100 % privatizaciju), građani dobiju u svoje ruke “veliku i važnu korporaciju”, a koja na korist svih svojih vlasnika (“i šire zajednice”, logično, kao i svaka kompanija) dalje profesionalno razvija turizam, u suradnji sa vanjskim parnterima svih vrsta (financijskim uključivo) ali nadajmo se u čim većem domaćem privatnom vlasništv čim većeg broja malih dioničara (nešto kao HT, po mogućnosti i više) tako da od dugoročnog uspjeha hrvatskog turizma i te velike kompanije kao jednog od najvažnijih i svakako najvećih igrača u hrvatskom turizmu, koristi imaju čim više hrvatskim građana, neki kroz rad u turizmu… ostali kroz vlasništvo nad turizmom… To bi bilo super!

  2. sjetite se kako je već jednom ‘nominirana agencija za usluge managementa u turizmu’ iz Španjolske ako se ne varam, radila studiju ‘kako dalje…’ hrvatskog turizma: no, to je bio samo (ne)uspjeli paravan za pranje love iz sredstava HTZ-a…
    na popravni, na koji se autor poziva, čekamo svaku vladu od kad je samostalne države, pa ništ’
    članak koji dobro analizira stanje no autor i sam u nekoliko navrata navodi kako nije za očekivati brze promjene… dakle, na zapadu ništa novo

  3. Ja sam za to da drzava privatizira sve što ima u vlasništvu(očigledno ne mogu prodati bascansku plocu, ne govorim o tome nego) i da se ne petlja u turizam, tako da se ne slažem sa ovim:
    “Svugdje u svijetu gdje se stvarao ozbiljan turizam država je bila odlučujući akter. Upravljati upotrebom javnih prirodnih i kulturnih dobara nije moguće bez aktivne uloge države.”

    • država mora biti odlučujući akter samo u smjeru da omogući primjenu zakona i konačno dovede u red pravosuđe koje je zbog svoje kronične neučinkovitosti glavni katalizator nereda u svim segmentima gospodarstva, uključujući naravno i turizam. Ove priče o jednoj “centralnoj korporaciji” su po meni samo bespotrebna lutanja i fantaziranja u okolnostima u kojima je nužno primarno srediti stanje općeg kaosa, izbjegavanja plaćanja (previsokih) poreza i korupcije na visokim razinama (što autor dobro potcrtava).
      obratite pozornost na samo jednu običnu svakodnevnu pojavu gdje konobari u kafićima sve češće zaboravljaju izdati račune, a što je samo ogledalo što se događa u gospodarstvu općenito. gospodarstvu koje je porezno preopterećeno, a da nad njime uz sve to ni ne postoji kontrola. Izgleda je važno samo provoditi mjere najnužnije za ostanak na vlasti, a to se najčešće svodi na poliranje izloga

  4. Čitava priča oko hrvatskog turizma se svodi na to da današnji hoteljeri imaju povrat sredstava na nivou 35-40g,ako hrvatska država ne stvori preduvjete da taj povrat bude barem na nivou 15-20g nema sreće u hrvatskom turizmu jer će nas ozbiljni ljudi iz te branše izbjegavati a nema više ni špekulanata jer je priča o nekretninskom rastu i percepciji beskonačćnosti završena i mnogi sada čuče u spoznaji da više nikada neće dobiti novac koji su planirali ostvariti prodajom kakvom pijanom fond menađeru kojega statut fonda obavezuje da u određenoj mjeri investira u turizam,ne samo to već postaju sve svijesni,i oni i banke, da više nikada neće vratiti kredit koji su uložili u hotele.Dosadašnja matrica bankovnog investiranja u tu granu pokazala se plodnim terenom za pljačku jer se radilo po modelu što veća investicija veća korist za vlasnika i vrlo je upitno hoće li današnji vlasnici ikada vratiti glavnicu kredita,naravno nisu sve hotelske kuće imale takvu strategiju ali veliki dio jest…,hrvatski turizam je nažalost jedino što nas donekle drži na površini ali mi moramo pronaći grane investiranja gdje je taj povrat višestruko brži…,osnovni problem hrvatskog gospodarstva je što nema tko više raditi jer nam je veliki dio populacije neupotrebljiv i neambiciozan a u onim granama koje bi mi htjeli razvijati nemamo obrazovanu i discipliniranu radnu snagu…,mi smo inertno društvo i treba nam što prije zakon koji će omogućiti stratešku imigrantsku propulziju koja će nas razbuditi iz višegodišnjeg zimskog sna…,ovo je društvo koje vozi u prvoj,drugoj i kao takvo ne može pobijediti u automobilskoj trci,nama trebaju vozači koji grizu i voze u šestoj brzini…

  5. Neki dan sam pročitao interesantan intervju jednog engleza koji živi u španjolskoj i koji je točno locirao što je danas i europski problem;njegova teorija objašnjava da europa ima populaciju koja stari i kao takva je usporena,neambiciozna i uživa u plodovima svojeg nasljedstva i minulog rada,a sa druge strane mlađa populacija želi steći sve sad i odmah i poseže za velikim kreditima bez razmišljanja dali će ih uopće ikada moći vratiti.Takav odnos snaga imate danas u hrvatskoj na još ekstremnji način jer u nas “morate” imati nekretninu i auto,bez toga ste “nitko i ništa”.Kada ste čuli da je netko rekao da ima kredit u bruto iznosu isplate,mi za kredit kažemo “imamo kredit od 100tis eura na 25 g,nikada nitko nije rekao koliko je to u cjelokupnom iznosu ili što je još gore mi danas govorimo o iznosu mjesečne rate tako da nas ni rokovi otplate više ne zanimaju…,broj nekretnina u odnosu na bdp po stanovniku govori sve o nama!

  6. Danas se u besplatnom primjerku In&Out-a od Poslovnog dnevnika (iskreno, prvi put vidim) izasao intervju s gosp. Miroslavom Dragičevićem pa pogledajte ako ga imate u firmi ili primate doma postom…

  7. Slučajno mi je otac iz te branše i radio je to 40g.Ne zaboravite da su 80-tih godina u hoteljerstvu već bili veliki gubici i da su komunisti na lokalnim razinama napravili udruženja hotela,stavili su pod istu kapu gubitaše i dobitaše da prikriju gubitke,a tada je sezona bila znatno duža i dogovornom ekonomijom punili su se hoteli.uspješan je bio svatko tko je bio na nuli,o profitu se u većini hotela nije ni sanjalo…

  8. Protiv sam državne korporacije za upravljanje turizmom. Okrupnjavanje i monopolizacija pod državnom kapom ne donosi ništa dobro, čak ni kada bi na čelu te kompanije bio netko benevolentan, profesionalan i nestranački.

    Sva državna zemljišta treba čim prije rasprodati, a država mora dovesti pravni sustav u stanje da se prostorni planovi strogo poštuju.

    Hrvatski turizam se traži sam. Trenutno se našao u sitnom iznajmljivanju apartmana. Iznjedrio je i jednu “party” lokaciju na Pagu. Svašta ljudi pokušavaju: vinske ceste, avanturistički turizam, škole ronjenja, seoski turizam… nešto uspije, nešto ne.

    Zašto forsirati velike hotele, ogromne kapitalne projekte, državu?

    Hrvatska ima odličnu rentnu poziciju i već ju koristi. Država svoj dio treba ubirati kroz poreze. Sladoled je duplo skuplji u Dubrovniku nego u Osijeku, država tako dobije duplo više PDV-a i to je to korištenje rentne pozicije. Tu država mora stati. Nikakva poduzetnička uloga države u turizmu nije poželjna.

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.