Trzista kapitala

Pokrivenost uvoza izvozom

Ako je netko čitao moj današnji članak u JL, u kojem na neki način rezmiram prošlo desetljeće hrvatske produktivnosti i potrošnje, napominjem da nedostaje ključni grafikon.

Ovo je uvodni dio teksta nakon koji treba ići grafikon kao dolje:

Pojeli, provozali se i spržili: Što govori deset godina našeg uvoza i izvoza? Je li proteklo desetljeće izgubljena prilika u razvoju zemlje, i ako je, je li samo izgubljena prilika ili smo kontaminirali i budućnost?

Prošli tjedan je Državni zavod za statistiku (DZS) objavio podatke o vanjskoj trgovini za prosinac 2010., pa imamo cjelovite podatke za zadnjih 10 godina – prvo desetljeće ovog stoljeća i milenija! Začudo se još nitko nije osvrnuo na ovo, pa probajmo analizirati neke ključne podatke.

Vanjskotrgovinska bilanca je složena stvar, a bilanca plaćanja – njen nužan kontekst za svaku ozbiljnu analizu – još i više, pa je nemoguće na ovako malom prostoru dati kvalitetnu analizu. Ako je to uopće moguće. Ali mnogi podaci pričaju razumljivim jezikom.

Krenimo od same cjelovite bilance. Pokrivenost uvoza izvozom u postocima izgleda kao na grafikonu. Crno su označene ‘lude godine’ potrošnje koja je daleko premašivala naše mogućnosti. Ipak, kao što pokazuje 2010., polako dolazimo ‘k sebi’, o čemu više kasnije.

Image Hosted by ImageShack.us

Kategorije:Trzista kapitala

19 replies »

  1. Upravo sam pročitao članak u Jutarnjem. Odličan rezime prošlog desetljeća.

    Sad je izazov pred nama kako naredna desetljeća učiniti tako dobrim da nadoknadimo gubitke generirane do sada.

    Rentna pozicija je Božja pomoć. Ora et labora, stara je poslovica. Mislim da je molitva pomogla i više nego velikodušnom Božjom pomoći, sad je na nama da radimo. Ne može svima Alah dati manu s neba tj. naftu iz zemlje, neki moraju svoj prosperitet i radom zaraditi.

    Za malo gospodarstvo ne vidim boljeg načina za akcelerirati svoj rast/’napredak’ nego kroz izvoz (u smislu SUFICIT) tj. potrebni su nam stupići u nastavku ovog grafa vrste koju ovdje ne vidimo.

    Suficit nije moguće generirati (u velikim iznosima) vječno, ali koliko-toliko, sto duže izdržimo što više suficita robne razmjene (gdje je onda turizam samo šlag na torti, kao npr. Švicarcima njihov financijski sektor) to bolje. Moramo generirati profitabilne suficite i te zarade reinvestirati u zemlji i u inozemstvu u stvaranje čim veče dugoročne vrijednosti našim poduzećima tj. generiranja čim veče dugoročne stope povrata svojim vlasnicima, građanima RH.

    E kad bi barem cijela država imala kao Končar faktor pokrivenosti uvoza izvozom od 2.2, bili bismo puno bolji od Njemačke, Švicarske, Kine…pa i od Lihtenštajna čak!, bili bismo izvoznici ko Saudijska Arabija, a oni se i tako ne broje kad imaju nedopuštenu subvencija sa neba. A kao i sve subvencije i druga varanja, proći će i to, i onda nek se slikaju. Svi koji rade dugoročno su u sigurnijoj poziciji od onih koji ne rade, makar privremeno naizgled imali neviđeno jaku prednost. Prolazne prednosti dugoročno ne vrijede ‘ništa’, a trajno održive prednosti su ono na čemu treba temeljiti svoju budućnost.

    Turizam je trajno održiv? To nam klimatolozi i drugi strucnjaci mogu pomoći razjasniti. Može li naš globalni market share od 3% u transformatorskom biznisu i dalje rasti? O tome u Končaru neka misle. Možemo li u još nečemu uspjeti? Možemo li konkurirati globalnim oligopolima u biotehnologiji, agro-industrijama, raznim lukrativnim biznisima poput duhanske industrije i sl.? Moramo!! Globalna konkurentnost u biznisima visokih povrata nije san nego nužnost, a što se mora ne smije biti teško!!

  2. Jeli prošlo desetljeće stvarno propuštena prilika? Ne vjerujem. Nisam pobornik razmišljanja da je profit jedina i osnovna korist društva. Propustili smo devastirati morsko dno i izloviti riblji fond, propustili smo zagaditi pesticidima obradive površne i nepovratno narušiti biološke odnose, propustili smo zagaditi podzemne vode i uništiti desetine staništa i pripadajućih svojiti koja su nastajala milijunima godina evolucije, propustili smo uskladištiti tone nuklearnog otpada i generirati hrpe eksternalija, propustili smo uvesti milijarde dobara kojima bi potencirali vlastiti rast.
    Propustili smo još par oligarha na tržištu. Hvala, ne! Ne zavidim današnjem razvijenom svijetu koji se guši u vlastitim govnima. Mi još nismo spremni za rast, bar ne ovakvim modelima. Sačuvali smo biološki potencijal. Kao što živimo i trošimo danas iznad vlastitih mogućnosti, tako svijet troši biološke potencijale, iznad mogućnosti.

    Ne dam svoj ranč da preko njega prođe Pan American Railway i donese mi napredak. Čekat ću avione makar ih ne dočekao. Želim ubrat glavicu salate iz vlastitog vrta, pomust kravu, ulovit ribicu za večeru, prošetat šumom. Cijena napretka je preskupa. Šta ima Japan od svog napretka, 200% BDP vanjskog duga. Ili neki drugi model rasta nam više paše?!

    Možda zvuči da sam protivnik napretka, ali nisam. Protivnik sam neodrživih sustava, danas je takvih sustava sve više. Od bankarskog sustava preko hiperprodukcije do konzumerizma.

    Vjerujem da jačanjem poljoprivrede sa srodnim djelatnostima i turizma možemo održati ovaj nivo potrošnje i standard, možda i rast.

    Zdravi bili

    • Prošlo desetljeće je ‘propuštena prilika’ i mnogo jačima od nas.

      Ti spominješ ‘profit’ a mi nikakav ‘profit’ nismo vidjeli od kad ja znam za sebe (doslovno!). Na razini države ‘ekvivalent profitu’ u neku ruku bi bio (održivo profitabilni) suficit u (robnoj) razmjeni sa inozemstvom. A od kojega koristi samo ako se ‘reinvestira’.

      Koliko može opstati ‘firma’ koja svake godine posluje sa minusom? Koja svake godine pojede dio kapitala? Koja završi na kraju u negativnom kapitalu? (kao HG-Spot, Magma, Optima, Đakovština, Zdenka, Transadrija, Brodogradilišta…)
      Ne može vječno. Jedini spas ‘nekadašnjg imena’ je u tome da netko u stečaju ili njegovom ekvivalentu kupi to ‘ime’ (za nikakve pare), uloži svoj svježi kapital, i pod tim imenom dalje nastavi za sebe poslovati a bez da to ikakve veze ima sa starim vlasnicima. Tako i ‘Hrvatska’ ovim kako smo krenuli: biti će samo ime!, koje neće imati nikakve veze sa nekadašnjim stanovnicima ove države i njihovim tadašnjim potomcima – oni će biti stranci u ‘svojoj’ državi, osjećati će se kao danas ilegalni imigranti u nekoj inače ‘normalnoj’ državi Zapada.

      Kada govorim o jačima od nas. Mislim tu i na Amere glavom i bradom.
      Nijemci, Nizozemci, Švicarci, Norvežani, Kinezi, Arapi i slični će pokupovati cijelu USA.
      Jer kamo sa svim tim silnim dolarima od suficita? Valjda je logično iskoristiti ih reinvestirajući u nešto što se čini da bi moglo dati zadovoljavajući povrat. Nijemci ne vole prevelike rizike pa logično da će preuzimati stvari ‘jednostavnih ne-rizičnih poslovnih modela’, Kinezi prirodne resurse i sl. stvari iz njihovog područja kompetencije… Arapi financijski sektor u kojega su tako ludo zaljubljeni (mazohistička ljubav :rotfl:) i polaka će cijela USA biti ‘rasprodana strancima’.
      To je sudbina svih zemalja koje živie iznad svojih mogućnosti, svih onih koji zaredaju veći niz godina trgovinskih deficita.

      Naravno da Hrvatska nije toliko puno jača i toliko puno pametnija od USA, da bi mogla imati neku puno bolju sudbinu. Oni i da se ‘nekako izvuku’, mi… sigurno nećemo! Osim ako se hitno ne promijenimo. Naime, oni imaju bezbrojne alate na raspolaganju (npr. devalvaciju USD, vojnu silu i sl.) koje mi nemamo.

    • @rex
      pišete totalne non sequitore. Npr.
      “Šta ima Japan od svog napretka, 200% BDP vanjskog duga.”
      Dalje napredak positovjecujete sa nekim sustavom gdje vam država može za javno dobro maznuti dvroište i pretvoriti ga u autocestu, košarkaško igralište…

      • Dragi Ivane, to upravo vi radite. Idete i dalje od toga pa banalizirate moj post bez ijednog argumenta. Ja samo postavljam pitanje koja je cijena rasta. Za visoku proizvodnost na poljoprivrednim površinama potrebne su tone gnojiva i pesticida, znate li koji su dugoročni učinci takvog gospodarenja tlom?! Znate li koliko konvencionalne metode ribarenja uništavaju dno i riblju mlađ?! Industrija konzumira velike količine energije. Koji su učinci jedne hidroelektrane na riječne tokove. Sada imamo projekt izgradnje hidroelektrane Ombla bez adekvatne studije utjecaja na okoliš. To je područje najveće podzemne bioraznolikosti na svijetu, koje bi ova kumulacija na kraškim terenima mogla potopiti. Jel se zapitate kad gdje odlaze tone pesticida za golf terena i koji su učinci na podzemne vode. Koliko tisuća hektara pustinja nastane svakoga dana? Zbog podizanja podzemnih voda tisuće hektara obradivih površina u svijetu su neupotrbljive jer im se sve što su aplicirali sada vraća u oranični sloj. Pitam se što smo sve spremni dati u zalog profitu. A vi bulaznite o vašem dvorištu i košarkaškim igralištima.

  3. Cini mi se da bi ovdje bila zanimljivija analiza apsolutnih nego relativnih pokazatelja.

    Hrvatska moze imati izvoz 40 milijardi dolara a uvoz 40 milijardi dolara; pokrivenost je 100 % sto je super, samo sto bi da se ovo dogodi drzava bila sto se tice ostalih pokazatelja na razini Mozambika.

    S druge strane, moze imati izvoz 100 milijardi a uvoz 150 milijardi, pokrivenost bi bila 67 % a drzava bi u odnosu na sadasnje stanje prije bila na razini jedne Austrije (karikiram).

    Notorna je cinjenica da se s padom agregatne potraznje “poboljsava” relativni pokazatelj pokrivenosti uvoza izvozom, osobito ako izvoz pada sporije od domace agregatne potraznje, sto gotovo uvijek i je slucaj (pad domace potraznje prvi je pokazatelj recesije, prije nego so matematicari mogu izracunati ostale – pad zaposlenosti, pad BDPa.)

    • Zato se ovo treba gledati kao suficit/deficit u dolarima per capita.
      Jedino takva brojka je ‘usporediva’.

      Premda se ne bih baš složio sa ovim da je 40/40 kao Mozambik samo po sebi. Naime možad bismo imali ‘samodostatnu ekonomiju’ pa nam uvoz/izvoz ‘nije potreban’ (naravno, danas je bilo kojem a pogotovo malom gospodarstvu nemoguće biti ‘samodostatan’).

      Također se ne bih složio da ovih 100/150 predstavlja stanje ‘kao Austrija’. Naime deficit per capita je tada drastično različit. Naš cca. 11.000 USD per capita a njihov cca. 6.000 USD per capita. Tako se to gleda, nitko ne govori o relativnom omjerima bez da je svjestan na čega se oni odnose (koje apsolutno kojeg značaja)

      P.S. A zašto za Austriju navoditi omjer 67 %? Zar nisu oko 100 % uvijek bili a sad navodno i u nekom blagom suficitu?? Dakle mi -11.000 USD, a oni +0 USD, dakle predrastično bi to bilo različito.

      U svakom slučaju zdravo je stanje da je pokrivenost cca. 100 %, ma kolikih apsolutnih iznosa, i onda te apsolutne iznose usklađeno povećavati (da stalno ostaje omjer 100 %, ili ako želimo akcelerirati rast, a što bi nama kao ‘malima’ bila normalna ambicija, onda tako da omjer pri tom paralelnom povećanju bude stalno preko 100 % u korist izvoza, što više preko 100 % i što duže vremena, a napravljeno na što pametniji način, u smislu reinvestiranja, to bolje)

  4. Brojeve i drzave sam naveo “bez veze”. Zelim reci da relativni pokazatelji ovdje malo znace jer bi uz pad agregatne potraznje i pad izvoza na sadasnju situaciju u RH rezultat bio katastrofalan cak i ako je “pokrivenost” sto posto, dok na visoj ravnoteznoj poziciji i “nepokrivenost” moze biti izvanredna.

    Prva stvar koja se dogodila s doalskom recesije je “bolja” pokrivenost uvoza izvozom. 🙂

    • Ok. Mislio sam da se to podrazumijeva. Svima je jasno da je našoj ‘ljepšoj brojci’ zaslužan pad domaće potražnje koji je presudno utjecao na pad uvozne strane ovog omjera, ali što ‘nas’ neke ipak veseli jer smo svjesni važnosti pada domaće potrošnje (jer je bila iracionalna, na dug) tj. nužnosti nekakve ‘unutarnje prilagodbe’ tj. ‘untarnje deflacije’ u konačnici (obzirom da nemamo drugih/monetarnih mogućnosti za rješavanje naše situacije).

      Dakle ono što Hrvatskoj treba je neki umjereni pad ukupne domaće potrošnje (a povećanje investicija i izvoza, što ukupno BDP drži iznad vode), ali više od pada ukupne potrošnje pad uvozne potrošnje (čim se zapravo ublažava udarac na domaće gospodarstvo jer se dio nekadašnje uvozne potrošnje preusmjerava na proizvode domaćeg gospodarstva) a uz rast izvoza (koji zajedno sa povećavanjem domaćeg tržišta nekim/boljim našim kompanijama može donijeti ukupno i lijep rast čak i u uvjetima pada domaće agregatne potražnje, a pogotovo tada dugoročno osnaživanjem njihovih biznisa reinvestiranjem tako stvorenih dobiti u povećanje efikanosti i time daljnje unutarnje i vanjske konkurentnosti i tako dugoročno rast prodaje i na domaćem i na izvoznim tržištima paralelno a uz istovremeno i rast profitabilnosti te prodaje)

      • Problem je sto je pad domace potraznje uzrok puno drugih agregata koji isto padaju. Nas model je model rasta koji je od 1994. i stabilizacije zasnovan na tranzicijskoj prici fiksnog tecaja i slobodnog protoka kapitala uz twist privatizacijskog kriminala. Iako shvacam sto bi trebala implicirati recenica da je dobro da je “ludi rast na kredit” smanjen, paradoksalno, u ovakvom modelu ekonomije, taj pad predstavlja negativnost. (!)

        Uvoznu potrosnju je nemoguce rijesiti ili supstituirati u postojecem modelu (rasta) koji je zadnjih godina model pada. Prvo, Hrvatska nuzno ne proizvodi “svoju stvarnost”, niti ju je “osvijestila”, sto bi rekao prof Kulic. Ovdje se uvozi i slama. Ja doista ne bih htio spekulirati sto bi se to trebalo dogoditi da se provede ovo iz Vaseg posta (povecanje investicija – odakle? Povecanje izvoza – kako, na koje trziste, uz koje konkurentne cijene, uz koju troskovnu efikasnost, uz koju produktivnost?)

        Takvo sto trazi neku drugu Hrvatsku, Hrvatsku radisnih ljudi, ljudi koji su visoko produktivni, ekonomiju koja efikasno alocira radi kapital, pa cak i onu floskulu o “drustvu znanja”; trazi Hrvatsku u kojoj su na vlasti strucnjaci a obicni “puk” ima svijest o svojoj ulozi. Ja tu Hrvatsku ne vidim ili se sakrila i dobro se krije od sredine osamdesetih godina proslog stoljeca, kako ovi na vlasti, tako i ovi koji sute, slabo rade i placaju poreze.

  5. Imamo različita viđenja, na propuštenu priliku gledam kao na oportunitetni trošak.

    Biotehnologija u Hrvatskoj ne postoji, i da postoje ulagači ne postoji znanje koje bi mogli kapitalizirati. Duhanska industrija uz današnje trendove neće dugoročno ostvarivati visoke povrate. Agro industrija ni ne znam šta znači.

    Trebamo sačuvati što imamo i održivo rasti.

    • Kako ćemo održivo rasti kad se moramo svake godine zadužiti za isplatu mirovina? I u financijama postoji održivi rasta ne samo u poljoprivredi ili ekologiji radi same ekologije. Vaš pogled na zapadni svijet je potpuno pogrešan jer ga ne poznaje te dovoljno. Mogao bi vam tu sad navesti masu primjer koliko oni racionalno postupaju sa svojim prirodnim bogatstvima. Ili možda mislite da smo mi te stvari izmislili i za Švicarce i za Austrijance? Tamo satima možeš hodati a da ne vidiš odbačeni otpad što kod nas nikad nije slučaj. Oni ti daju poticaj za napasanje stoke vani, krave pasu između stambenih blokova, mjeri se količina pesticida i umjetnih gnojiva u zemlji. Naši Kornati su prljaviji od neke njihove bezvezne rijeke. Mozak mi je stao kad sam vidio što se sve tamo radi. Naravno da sad mogu naći bezbroj primjera šta i kod njih nije savršano jer i tamo žive samo ljudi ali sa puno većom sviješću o ekologiji nego kod nas. Da ne govorim od boljem funkcioniranju države koja nagrađuje ili kažnjava po potrebi. Kad bi mi kojim slučajem proizvodili onoliko koliko oni proizvode po glavi stanovnika bili bi u smeću do pojasa. Samo si pogledaj Jakuševac i nađi sličan primjer u normalnoj državi. Razumno gospodarenje resursima je nešto što je strahovito komplicirano i za puno obrazovaniji narod od nas, dok smo mi još tisućama milja daleko od takvog nečega. U pojedinim selim već godinama nema struje a za kanalizaciju nisu ni čuli. Septička jama i pored nje zabijena pumpa je normalna stvar. Jučerašnja fešta od Torcide je ispustila više štetnih spojeva u atmosferu nego sva Splitska industrija u mjesec dana. Ekologija nije neka misaona imenica koja će se sama od sebe pasti s neba već su to educirani ljudi koji taj način života žive 24h. na dan i onda još povrh toga ulažu enormne novce u saniranje svojih gluposti. Mi za to novaca nemamo jer treba platiti kamate na kredite.

      • Nekima ovo izgleda kao ironija (zato što stvari ne razumiju na ‘pravi način’), ali za mene u ovome nema nikakve ironije, sasvim mi je ‘normalno’ što ova komanija nosi epitet jedne od društveno najodgovornijih u RH i okolici, a što se tiče baš pogleda sa strane ‘okoliša’ evo vam jedan lijepi tekst:

        Click to access TDR_OR_HR-web.pdf

        Kada bi sve firme u RH bile barem 10 % kao TDR, bili bismo ‘Švicarska’ što se tiče društvene odgovornosti i okoliša.
        Eto, bolje članice grupe Končar, TDR, Ericsson Nikola Tesla… kada bismo svi bili barem kao pola ovih dosega gospodarstva i civilizacije općenito, bili bismo ‘kao’ Švicarska/Švedska bez ikakvih problema. Vjerojatno bi tada oni za sebe rekli da su ‘kao Hrvatska’. A ljudi se ovdje pitaju ‘što mi možemo’ (praviti, izvoziti…) – može se svašta i to jednako dobro kao i bilo tko drugi, samo kad se potrudi.

        • Bacio sam oko na link. Pozdravljam njihovo promicanje pozitvne prakse i društveno odgovornog ponašanja. Isto tako tvrde kako su ulaganjem u tvornicu u Iranu uložili 30 mil. eura i tako ojačali svoju poziciju na tržištu. Strah me da bi uskoro mogli pušiti iranski Ronhill.

        • @rex

          Ako bi bilo tako, to nije nešto čega treba biti strah bilo koga ‘od nas malih građana’ (osim ako se ne osjećamo odgovornim svojim glasom na izborima!) osim našu ‘državnu politku’ kojoj bi to bila jedna velika (jasno tada i zaslužena) pljuska tj. sramota da jedan Iran pruža bolje uvjete za poslovanje nego tobože zapadna ekonomija zvana Hrvatska.
          Ali ne vjerujem da će se to dogoditi. Hrvatska ulazi u EU i naši uvjeti poslovanja će biti sve sličniji europskima.

          Inače ti se na svijetu per capita najviše cigareta za izvoz proizvodi u Luxembourgu i Nizozemskoj kombinacijom povijesnih okolnosti i situacije da su danas uvjetima poslovanja najpogodniji za stacioniranje ovakve visokosofisticirane masovne proizvodnje jako osjetljive na svaku i najamnju promjenu bilo kojeg parametra cijene inputa tj. ‘troškovne efikasnosti’ kao glavnog alata za održavanje proizvodne konkurentnosti a gdje je ekonomija obujma alfa i omega.
          Jednog dana će na svijetu postojati onoliko ‘mega tvornica’ koliko proizvođača (a ne kao danas po nekoliko desetaka tvornica po proizvođaču) a kojih će biti još manje nego danas.

          Ako bi Iran bio konkurencija Kanfanaru to je zbilja sramota. Druga stvar da se preseli domaću proizvodnju u Njemačku ili Nizozemsku obzirom na bolje uvjete poslovanja za proizvodne industrije, ali Iran da bi konkurirao to bi bio stvarno bilo jadno.

          Tvornica u Iranu je zamišljena za opskrbu Iranskog tržišta i okolnih država i projektirana je za to prikladnim kapacitetom. Inače je Kanfanar (kada bi se kapaciteti optimalno popunili) navodno uz bok nizozemskoj tvornici PM-a tj. u samom svjetskom vrhu, i zbog toga bi interes TDR-a bio da se u Kanfanaru proizvodi za sva sva tržišta svijeta kako bi se cijena proizvodnje ekonomijom obujma svela na razinu br. 1 u svijetu a što je tek jedan od nužnih preduvjeta za konkuriranje globalnom oligopolu 4 mega-korporacije, međutim moralo se ići u kompromis gradnje još jedne tvornice zbog uvjeta za dobivanje dozovle za uvoz na njihovo tržište a Kanfanar će se morati popuniti na druge načine (ako ništa drugo proizvodnjom private label marki za Njemačko tržište).

      • Slažem se sa vašim tvrdnjama.

        Moja osnovna premisa je bila da u ovih deset godina nismo puno propustili što nismo više rasli. Bar ne po ovom modelu upravljanja. Mislim da najviše šanse imamo u turizmu, poljoprivredi, preradi i uslugama koje se nadovezuju na tu platformu. Imamo more i obalu, klimu, krš kao svijetski fenomen, najveću bioraznolikost u Europi (po jedinici površine), nematerijalnu baštinu, kontinent također ima potencijale. Nemamo kapitala, nemamo znanja ni dobar odnos prema radu i novcu.

        Mislim da nismo pretjerano zaduženi, iako imamo problema sa servisiranjem tekućih obaveza. Ako mislimo dobro ulagat i pametno gospodarit možemo se bar još toliko zadužit koliko smo već zaduženi.

  6. Kako komentirate nedavno objavljeni pad deficita TRBP na 650 milijuna eura (2008 godine 4,3 milijarde eura) i kolike su po Vama šanse da tu dođemo u suficit u neko skorije vrijeme?

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.