Društvene paradigme

Populistička fronta protiv HNB-a

Vjerujem da ste vidjeli članak u Globusu, najava ovdje.

Ne mogu se oteti dojmu da je neprincipijelna koalicija protiv HNB sastavljena uglavnom od:
– ovisnika o državnom proračunu, odnosno onih koji se nadaju ušičariti od njega, smatrajući da su dovoljno blizu štampariji da od njene povećane vrtnje kratkoročno profitiraju (ne imajući na umu dugoročne posljedice)
– populista-kritizera (pod egidom: kad nekonstruktivno kritiziraš, možda javnost pomisli da bi ti to znao bolje)
– hokus-pokus managera i ekonomista (kako bi to TOČNO prosperirao izvoznik kojem je glavnina troška uvozna sirovina, ili sirovina koja ima globalnu cijenu, a od ostaloga najveći dio rad, koji valjda ne bi poskupio u spirali deprecijacije i inflacije)?

A evo stoga i mog tekstića iz zadnjeg nedjeljnog Jutarnjeg:

+ + +

Samo ne pitaj i ne mijenjaj

U trećem ili četvrtom razredu osnovne, u Prirodi i društvu, učili smo najprije o agregatnim stanjima vode: na sto stupnjeva isparava, na nula se ledi itd. Nekoliko lekcija kasnije tema je bila Tok vode u prirodi: iz oblaka pada kiša, teče u rijeke, jezera i mora i odatle ponovo isparava u oblake. Pitao sam: ‘Kako voda isparava, kad u rijekama nikad nema sto stupnjeva?’. Odgovor, koji od riječi do riječi i danas pamtim je bio: ‘Bakić, sjedi, opet postavljaš glupa pitanja!’. I do danas me muči zapravo samo taj ‘opet’. Koja su to još bila glupa pitanja – više ih se ne sjećam – i dokle bih došao da moja pitanja nisu nekome bila glupa.

Generacije su odgajane tako, pa nije čudo da u Hrvatskoj nema previše pitanja koja propituju status quo, a još manje ima akcije koje nešto pokušavaju mijenjati. Odnosno svako djelovanje koje se protivi inerciji ili entropiji se snažno kritizira.
Najčešća kritika je ‘Bilo bi nam bolje po starom.’ Ovu kritiku treba čitati: ‘Bilo bi nam bolje po starom, da smo kvalitetni.’. Ali smo jako loši. Da smo kvalitetni, bilo bi bolje da nismo rasprodali banke. Ali budući da smo loši, bolje je da smo ih rasprodali.
Obveznim mirovinskim fondovima moglo bi se znatno bolje upravljati – od nedavnih događanja dovoljno se sjetiti slučaja INGRA – pa neki zaključuju: ‘Bilo bi bolje da smo ostali sa starim sustavom’. Ali stari sustav je bio neodrživ, a možete li i zamisliti kojim rizicima bi bili izloženi budući umirovljenici da ovise samo o njemu, s obzirom na našu kvalitetu upravljanja javnim novcem?

Slična je razumnost kritike ‘Zašto ići u EU, kad bi nam bilo bolje bez njih?’. Zato jer smo loši i trebaju nam da nas spase od nas samih, što zadnjih godina donekle uspješno i čine.

Ali najviše buke u zadnje vrijeme diže rasprava oko tečaja, uz poviku na HNB koji svojim akcijama navodno namjerno drži kunu jakom i tako pomaže uvoznicima. A u biti, tečaj je samo simptom jedne teške bolesti, sam po sebi opasna okolnost, koju HNB uspješno drži pod uzdama da ne uzrokuje još težu bolest. Za to svoje djelovanje često je kritiziran jer, navodno, bilo bi bolje da ne utječe na tečaj, ‘pusti ga’, kako bi omogućio konkurentnost izvoznicima.

Pa kako to u stvari izgleda?

Konkurentnost, što god to bilo, nema prave definicije. I sam pojam je vrlo diskutabilan, jer se i s malom produktivnošću može uspješno izvoziti, samo ako se pristane na vrlo male plaće i potrošnju. Ali recimo da najčešće u prijevodu znači: moći izvozom zaraditi dovoljno za (očekivanu) razinu potrošnje. Znači, problem je u očekivanoj razini potrošnje, a ona se može smanjiti, odnosno ‘konkurentnost’ povećati na dva načina: internom deflacijom, tj. direktnim smanjivanjem troškova u državi, pri čemu je glavni mehanizam smanjivanjem plaća, ali i troškova države, uključujući i manje zaposlenih u državi, ili deprecijacijom, odnosno devalvacijom.

Pobornici deprecijacije vole naglašavati kako veliki uvoz sam po sebi slabi kunu – da biste kupili robu u inozemstvu, trebate kupiti euro, odnosno prodati kunu, pa to slabi kunu – te smatraju kao HNB aktivnom politikom anulira taj utjecaj. Zaboravljaju, međutim, da zbog našeg jakog zaduživanja, ali i transfera imamo obratan proces: euri traže kune u koje bi se konvertirali. I nažalost, svih ovih godina u Hrvatsku ulazi više eura nego ih se traži, tako da je posao HNB-a najčešće obuzdavanje jačanja kune.

Poznato je, naš dodatni teret je visoka euriziranost ekonomije, a osim toga uvozimo mnogo sirovina, tako da deprecijacija ima ograničeni učinak. Još gore, u našim okvirima naznaka inflacije, odnosno deprecijacije, dovodi do samo-ispunjujućih očekivanja i nezaustavljive spirale.

Ali najgore, deprecijacija i inflacija su uvijek povezane, a inflacija znači na ovaj ili onaj način tiskanje novca, drugim riječima stavljanje dodatnog novca u opticaj. I sada dolazimo do krajnje, neugodne činjenice: deprecijacija kod nas ne bi mogla biti nego koruptivna. A to bi zaista bila eksplozivna kombinacija. Stoga je, osim dugoročne borbe protiv jačanja kune, jasan čvrst fokus HNB-a na ‘peglanju’ valutnih utjecaja pri šokovima. Jer naizgled mala deprecijacija, mogla bi otvoriti vrata nesagledivom klizanju koje bi zasigurno doveo do pucanja. A propos, devalvacija bi možda i bila dio rješenja, ali tek u slučaju defaulta, kad se ionako sve počinje iznova. Ali jednako tako ona može glavni uzrok problema, jer bi dovela do defaulta. Iako ima i onih koji tvrde da nemogućnost vraćanja kredita i ne bi bila tako loša stvar, zaboravljaju da takva situacija dovodi do velikih trauma, uništavanja ekonomskog i socijalnog tkiva društva i težak početak sa znatno nižih razina.
Na taj način, možemo reći i u ovom slučaju: HNB nas je spasio od nas samih. Ali kao i kod mirovinske reforme, pristupa EU i ovdje ga se često kritizira uspoređujući s alternativom koja bi možda bila bolja, da ne upravljamo državom tako nekvalitetno. Ali se zaboravlja koliko smo loši.

Ova će stvar s traženjem deprecijacije ionako uskoro prestati, jer su argumenti za nju loši. Nadam se samo da neće izroniti nova runda rasprave na naizgled sofisticiranijoj temi: trebamo li kejnezijanski pristup ekonomiji. Iako je ovo u našim uvjetima i u premisama – i prije rasprave – besmislica, mislim da postoje realne šanse da se takva rasprava rasplamsa. Ali u ovom slučaju mislim da možemo biti sigurni da će ju rasplamsavati uglavnom ovisnici o državnom proračunu, koji znaju da se kod nas gospodarstvo potiče ponajprije investicijama i potrošnjom uglavnom samo podobnim kanalima.

35 replies »

  1. Slazem se,

    no nekad mi se cini da je uistinu bolji i taj pad/default pa da se sve digne na novim, stvarnim temeljima – jer koliko god da je grozan i tezak taj pad – ali mozda je nekad to jedini nacin da se sto prije napravi zaokret u nadolazecoj stvarnosti koja je pred nama i nasom djecom. Kao da je to bolje nego se i dalje zavaravati i vrtiti istu pricu again and again and again…

    A cini mi se da danasnji pristup onih koji odlucuju i koji vrte pricu (kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini) je sve samo ne dugorocan – vec odrzavanje zdravom i dugorcnom logikom neodrzivog stanja preiskoristenosti resursa (poticanje potrosnje samo da se trosi u situaciji di su resursi limitirani), globalnog dugovanja (bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je zapravo toga u svijetu pod in/direktnom palicom financijskih instuitucije i da li se svi dugovi na svijetu (osobni, javni, poduzetnicki)ikada mogu vratiti) i neodrzive distribucije svjetskih dobara (bez obzira pod kojim razlogom, no ta “nepravedna” distribucija generira ogromne razlike cak i u najnize rangiranim primarnim zivotnim potrebama ala voda, hrana, skolstvo = nezadovoljstvo = sukobi i nemir u svijetu).

    p.s. a zanima me da li ste ikada dosli do odgovora na pitanje o vodi – i sam se zapitah to nekada…:)

    Lp i svako dobro svima,
    Tomislav

  2. Grozote, grozote, grozote! Kakav default?? To nije samo “naša” stvar, to je stvar drugih ljudi koje oštećujemo ako im ne vratimo njihovo!!!!

    Nemogućnost vraćanja kredita je nedopustiva. Prošla su vremena bezbolnih defaulta.
    Kakav stav imam prema Grčkoj, isti imam i prema RH.

    Onaj koji ne može vratiti kredite na to ga treba prisliti na bilo koji način. Ako takav dužnik (“država”) koji se izdavao za “bezrizičnoga” nema dovoljno imovine koju bi mogao prodati da vrati sve kredite sa zateznim kamatama za kašnjenja onda je, bez obzira što sam ja pacifist, jedino rješenje “za pouku mu” nažalost… nekakva “odmazda” koju treba izvršiti.

    Da sam ja npr. predsjednik USA, i da neki moji građani/društva potražuju novac od Grčke vlade, ja bih inzistirao od EU da ih neovisno o tome što oni misle sa svojim potraživanjima (njihov problem!) da natjeraju Grču da ono što mojim građanima duguju da to sve vrate sa zateznim kamatama a ako to objektivno nije moguće zbog nepostojanja imovine koju bi mogli utržiti u tu svrhu (npr. nitko ne želi kupiti njihove otoke i sl.) da ih tada izbace iz EU, da ćemo ih izbaciti iz NATO-a još prije, i onda da šaljem brodove u Sredozemlje sa kojih će se se primjerenom razinom sile (ipak i ti projektili koštaju, ne želimo bacati milijarde na njih) odgovoriti na rat kojega su otvorili pljačkanjem američkih građana.

    Prema lopovima se ne smije biti blag! Default poduzeća je normalna stvar, ali default države je čista PLJAČKA nedužnih ljudi i de facto otvaranje rata prema potencijalno čak više različitih (vojno super jakih) država. Takve stvari se ne smiju dogoditi.

    • Lynx,

      nacelno se slazem s tobom o krivnji i odgovornosti – no da li mislis da s obzirom na obujam zaduzenosti svih razina drustva (pojedicni, firme, drzave) u CIJELOM svijetu je moguce (a cini mi se da je daljnji trend – jos vise zaduzivanja) ikada naplatiti ta sva dugovanja unutar bilo koje cjeline, bilo globalne, bilo drzavno-nacinalne (mozda dvije, tri drzavice nemaju vanjskog duga – tipa Lihenstajn (?) )?

      Da ne spominjem logiku onih koji su dali te kredite, posudbe, novac – zar oni nisu vec uracunali sve moguce i nemoguce rizike u cijeni tog novca…? Uostalom, na (vise-manje) slobodnom svjetskom trzistu novca – tko je tjerao SAD (valjda mislimo na njihove financ. institucije? ne znam da li je tu u pitanju bas samo novac SAD stanovnistva…) da daje te kredite? Pa ja otkad znam za sebe znam za reputaciju Grka (ne zelim nista lose o njima rec, samo – ako itko zna kome sto daje – to su upravo financijske institucije – pogledajte samo koliko treba da se dobije kredit od par tisuca EUR-a, a tu govorimo o malo vecim svotama;) ).

      • Tvoje pitanje je pogrešno postavljeno. Dugovi imaju svoje ročnosti i u skladu s time je mogućnost otplate.

        Naravno da uvijek (po definiciji) nemoguće vratiti dugove instantno (uvijek je više duga u sustavu nego “čistog” keša, mada bi bilo moguće nenovčanim prebijanjem, naime imovine u drugim klasama je čak i više, pa je moguće vraćati u dionicama, u zemljištu i sl. čak i “prijevremeno”).

        Ali upravo je poanta duga u tome da se vraća kroz ugovoreno razdoblje a takvo vraćanje bi u načelu (ako dužnik nije budala) trebalo biti bez problema moguće i globalno gledano sadašnji dug će biti moguće vratiti ako se gospdoarstvo bude normalno razvijalo (svijet ne upadne u neke dugačke depresije).

        Štoviše, teoretski države uopće niti ne moraju imati negativni novčani tijek od zaduživanja nikada a da im zaduženost realtivno sve više opada i jednoga dana da je recimo i mogu u potpunosti ukloniti jednokratnim negativnim novčanim tijekom od zaduživanja (ali to je glupo/nepotrebno).

        Naime normalna gospodarstva rastu, pa time i kada realativno padajaju prema idealu minimalne države nominalno i proračuni rasti pa čak i javni dug (ostali pogotovo) bez ikakvog problema realtivno opada (u odnosu na prihode/imovinu) i ako je cijelo vrijeme vršeno refinanciranje: koliko duga dođe na naplatu, toliko uzmeš novih kredita, tako da je neto odljev novca NULA, dug nominalno konstantan, a relativno teži ka nuli kako nominalno raste i proračun čak, a da ne govorimo GDP tj. prihodi/dobit kompanija i sl. tako da kompanije svoje bez problema riješe ali čak i države (ako su imalo normalne).

        One države koje nisu normalne mogu svoj dug vratiti nekakvom zemljom i sl. Pa nije valjda Aljaska zadnja velika transakcija. Nekad se nešto kupi, nekada se nešto prebije za potraživanja i sl., valjda će još biti tako nekih “teritorijalnih ekspanzija” jednih država na nekadašnje tlo drugih… (npr. Grčka ako ne može vratiti dug može svoje otoke kao buduće prekomorske teritorije prodati njemačkoj vladti, koja bi npr. otkupila potraživanja svojih građana/banaka prema Grčkoj i sl., dakle moguće se razne kombinacije čak i u tim “izgubljenim slučajevima”)

    • Ajme, Lynx, uspori malo!
      Podsjeti se čemu služi rejting/bonitet… Znaš ono, veći rizik, veći prinos, bla-bla… Zar isto ne vrijedi i za države? Neke se zadužuju po nepovoljnijim uvjetima, je l’ da? Znači, netko je pobrao premiju na rizik, ili? Malo se prisjetiti onih poglavlja iz “financijskih institucija i tržišta” vezana uz to…
      Daleko od toga da zagovaram default… mislim da niti za dužnike nije dobro rješenje (osim iznimno).

      • Za državu to vrijedi samo djelomično, jer se onda “izdaje za bezrizičnu” (tako sama kaže, da ne kaže nitko ne bi htio kupiti njene obveznice kada ima drugih “stvarno” bezrizičnih država) i time “snosi posljedice” epiteta koji se je pridjelila tj. snosi posljedice smatranja bezrizičnom tj. kada ne može vratiti dug to se gleda kao na čistu pljačku a ne “uobičajenu objektivnu nesretnu nemogućnost” a pljačka ako oštećeni to želi može povlaćiti sankcije.

        Različiti rejtinzi/kamatne stope u slučaju država koje su sve “tobože nerezične” ne znači de facto (možda djelom samo pro forma) rangiranje rizika nemogućnosti vraćanja, smatra se da je vraćanje uvijek moguće, nego se radi o rangiranju drugih rizika naplate, tj. rizika da će se morati neželjeno prolongirati rokove (neželjena refinanciranja) tj. da će se morati dobiti umjesto novca možda neki drugi vid naknade i sl. (otoci :D) što nije bila intencija vjerovnika.

        Dakle za države ja bih rekao da se radi o premiji na rizik koji se odnosi na “probleme pri naplati”, tamo gdje je veća šansa za probleme je veća kamata, ali ti problemi nikada ne predpostavljaju baš i taj ekstremni problem uopće nemogućnosti vraćanja jer država je po definiciji bezrizična! Tko joj je kriv što se kiti takvim perijem, onda mora i snositi posljedice toga!

    • Pa mi ovdje stalno govorimo o tome da politika ulaganja mirovinaca nije primjerena (premalo izlaganje riziku). Ali kao što vidite, to će se izgleda popraviti.

      Međutim, i ta privremeno loša alokacija imovine i dalje nema veze sa ovim “bolje bi prošli da su oročavali u banci”.
      Prošli bi tako da gledaš zadnjih par godina, jer zadnjih par godina smo imali jako visoke kamatne stope (-> velike kamate na oročenja) i imali smo globalnu financijsku krizu (i to malo dionica što su imali utjecalo je negativno, da su ih imali više utjecalo bi još negativnije!, ali dugoročno bi opet bilo bolje!)

      Tako da je sasvim nornalno da bi na tom kratkom razoblju “oročenje donijelo bolji rezultat” a da se u imali portfelj “kakav bi trebli imati” stva bi bila još drastičnija! – ali privremeno!, a mirovinska štednja traje desteljećima i bitan je duugoročni prinos, a on će što se tiče oročenja u banci vjerojatno biti puno slabiji nego ovih godina jer bi kamate “trebale” padati dok bi dugoročni prinos fondova koji su koliko toliko izloženi dionicama tada trebao biti svakako veći od njega.

      O tome se radi: želimo ukupni prinos kroz 40 godina da bude velik, a nije poanta u tome kakav je kroz neka kraća razdoblja. Oročenje dugoročno nikome ne može donijeti ništa zadovoljavajuće, dok dionice ako se drže dugoročno… najbolji su mogući izbor. Ne postoji klasa imovine na Svijetu koja dugoročno teoretski (a pokazalo je i iskustvo zadnjih stoljeća) može ostvariti bolji prinos od dionica.

  3. Hm, imala bih pitanjce i s tim u (s)vezi…
    Što ako ja baš sad idem u mirovinu dok je tržište down (a moja imovina u fondu vrijedi npr. 40% manje)? Utješno je znati da su na dugi rok (kad se već preselim na ahiret) to super dionice… Ali što je s mojom lovom!??

    • Zato i ide izmjena da se mora imovina seliti najprije u balansirani, pa potom u konzervativni portfelj (5 godina prije mirovine), koji je većinom u obveznicama.

  4. Ima tu još nešto…
    Prije par godina sam razgovarala s nekim višim menadžerom jednog DMF-a koji mi ga je htio uvalit. Na pitanje o prosječnom prinosu kroz dugi niz godina, odgovor je bio – ca 6%. Kad se to umanji za inflaciju dođemo do spektakularnih 2 do 3%… što neće narast na (realni) milijun niti u milijun godina… Onda tu dodamo naknadu za upravljanje, pa i onih famoznih 15% koje si uzme Porezna za ono razdoblje korištenja olakšice… SVE to treba ubaciti u kalkulaciju… A reklame samo pričaju (pričale su) o olakšicama, a ovu priču ne spominju. Oročenje nema naknadu za upravljanje, a kamate su neoporezive…
    E, pa ja bih jako voljela vidjeti usporednu kalkulaciju uzevši sve navedeno u obzir! Ne mislim da je oročenje super ideja, ali kad usporedim… niti ne izgleda loše u odnosu na mirovinsku “štednju” (koji glup naslov; radi se o investiranju!)…

    • S DMF-ovima je jako loše. Jedini koji je ostvario pozitivan povrat je AZ profit. Pri tome je važno da gledate tzv. dollar-weighted prosjek, a ne time-weighted prosjek. Jer ovaj prvi je u stvari IRR, koji Vas jedino i zanima. DMF-ovi su zaista zakazali.

      Na kraju travnja je u OMF-ovima bilo ukupno 1,596 milijardi kuna, a uplaćeno je u njih 1,605!! Naravno, bilo je i nešto isplata zbog odlaska u mirovine, ali mislim da je to manje od te razlike, a čak i da je malo više… strahota.

  5. gospodine Bakic vi fantazirate, nema populista ni parazita u HR 😛
    “Voditelj emisije ‘Nedjeljom u 2’ […]
    Ugostio je Vilima Ribića,[…]
    ‘U predizbornoj godini možemo najviše toga osigurati. Mi smo onda u pregovaračkom procesu, mi vama dajemo socijalni mir a vi nama ono što tražimo. Da prosvjedujemo vlada bi rekla da smo ispucali adute. Najjači smo prije prosvjeda, a ne za vrijeme prosvjeda’, pojasnio je Ribić.”

  6. Poštovani, da Vam odgovorim u svezi vode, iako vjerujem da vas je znatiželja nagnala da u međuvremenu i sami pronađete odgovor, mislim da ima onih koji to neznaju… Voda isparava od temperature 1*C do 100*C, na temperaturi 100*C je vrelište vode i tada najviše vode isparava ali to ne znači da ona ne isparava i pri ostalim temperaturama, inače, nikad se nikome nebi veš osušio i cesta bi nakon kiše uvijek ostala mokra 🙂

    p.s. valjda se nitko ne ljuti na ovom postu!

    • Poštovani, odgovor je inače kompliciraniji, primjerice čak i led isparava, u biti radi se o tome da je temperatura mjera prosječne kinetičke energije molekula. Ali ne radi se u postu o tome. Radi se o tome što je učiteljica odgovorila djetetu od 10 godina.

      • Istina, ali to je toliko malo da je zanemarivo… Blizu ste, temperatura (T) je fizikalna veličina, kao što je i kinetička energija (Ek), u fizici je problem što nikada jedna fizikalna veličina ne ovisi samo jednoj (nekoj) drugoj fizikalnoj veličini, npr. T ne ovisi samo o Ek, već je tu i tlak, volumen, broj molova i takve stvari… Ali da, sa povečanjem T povečava se i Ek, dolazi do bržeg gibanja čestica…
        Ako vas više zanima, potražite Batistić Ivo – Statistička fizika, bio mi prof na faksu 🙂
        Ustvari… http://grdelin.phy.hr/~ivo/Nastava/StatistickaFizika/
        Zanima vas termodinamika…

        Lijep pozdrav!

        • Nisam blizu nego govorim točno. Temperatura je mjera topline koja je u stvari usrednjena kinetička energija čestica molekula.

        • Ma to je toplina…. 😉 Ljudima je temperatura i toplina više-manje isto, u fizici nije…
          Ajde, nećemo više! 🙂

  7. Viceguverner je prije godinu dan objasnio zašto bi devalvacija kune (u ovoj situaciji) bila pogubna.
    Mišljenja sam da tečaj kune nije presudan, ili barem nije među presudnijim faktorima, za dugoročnu izvoznu konkuretnost gospodarstva. Ali, kako manageri i tkz. politicari nisu za njega odgovorni a uz to najlakše ga je promjeniti, dobro dođe kao priča za skidanje odgovornosti za vlastite promašaje i prikrivanje vlastitog neznanja.
    Uz to zaboravlja se da devalvaciju netko plaća.
    http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/devalvacija-kune-bila-bi-pogubna

  8. Kada se već spominju centralne banke i dugovi, što mislite da li je monetarni sustav održiv? Ja mislim da nije, i bojim se da će se sustav raspasti i imati nesagledive posljedice na svijet. Na svijetu imamo ograničene resurse i gospodarski i monetarni sustav koji moraju rasti da bi preživjeli. Što će biti kada ponestane prostora za rast? Pogledajte krivulje kretanja BDP-a, novčane mase, potrošnje raznih sirovina u zadnjih 100 godina, do kad mogu rasti?

  9. Lynx uz konačan broj resursa, beskonačan rast je nemoguć…pricekaj malo da se Kina i Indija jace razviju i da se standard tamo podigne pa da vidis problema za svjet…to cemo bojim se u toku naseg zivota jos dozivjeti

    • Ne razumijem zašto… kako bi konačnost resursa bila prepreka gospodarskom rastu? Pa upravo da je suprotno, da resursi nisu oskudni, ne bismo težili efikasnosti, ne bismo težili inovacijama, ne bismo niti na koji način napredovali nego bi živjeli kao majmuni: jeli, pili, uživali… jer “imamo svega i baš nam je fino, ništa nam drugo ne treba”.

      Upravo oskudnost mnogo toga važnoga/”resursa” je nužan uvjet za gospdoraski rast a kako je to prirodno stanje (skoro sve što je ljudima vrijedno, oskudno je) očekivano je da je svijet do sada rastao i očekivano je da će i dalje rasti jer su uvjeti i dalje slični.

      Kada su oskudna sredstva/resursi za proizvodnju stvari za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, kada su oskudni resursi za zadovoljenje seknudarnih, tercijanrih… ljudksih potreba, stalno ljudi pronalaze načine kako te stvari raditi na efikasniji način (-> to daje rast), stalno u tom svom misaono-inovacijskom žaru pronalaze načine kako ih raditi i “efektnije” (-> to daje rast) i stalno pronalaze nove potrebe koje bi htjeli zadovoljiti što opet daje dodatni rast.

      Na taj način sve više toga “konzumiramo”, “sve boljega” i na sve “efikasniji” način a sve to: količina, kvaliteta i efikasnost dobivanja su elementi koji čine realni gospodarski rast i koji su tržišnim mehanizmima dobili svoje “novčano vrednovanje” i kao takve ih agregatno i mjerimo kao realno veću potrašnju tj. veći GDP tj. imamo rast. Tako je to bilo do sada i ne vidim što se promijenilo da po istom obrasu kao prethodnih stoljeća to nastavi i narednih.

      To što će se Kina i Indija razviti značiti će za njih veći GDP tj. životni standard, značiti će i sasvim direktno i za nas veći GDP tj. životni standard jer će se taj efekat našim trgovinskim vezama prelijevati i na nas (npr. tako što će nešto od nas uvoziti, i tako što će nama nešto izvoziti što mogu bolje/efikasnije napraviti nego mi).

      Da će nestati “neobnovljih resursa” je prilično napuhana teorija, naime upravo ovi gospodarski procesi će dovesti do toga da se jedni resursi zamijenjuju drugima kako kojih “bude nestajalo” (tj. postanu “preskupi”, a dok su postojali sve skuplji doprinosili su rastu onima koji ih prodaju) tj. u konačnici “neobnovljivi” se postepeno zamijene “obnovljivima” (barem u energiji je to očigledno, ali i mnogim drugim stvarima – pa sjećate se onoga iz biologije u osnovoj školi “kruženje tvari u prirodi…” – e pa upravo tako to ide, u konačnici je sve obnovljivo, sve kruži, sve se reciklira – malo što je konačno a ono što je će biti zamijenjeno ovim “reciklabilnim”).

      Da će nestati hrane i sl. to su isto bajke… pa pogledajte samo što smo napravili sa kukuruzom zadnjih 100 godina, što radimo dalje… kukuruz ako treba već i danas može prehraniti par desetaka milijardi ljudi godišnje, a moći će s vremenom i više. Uostalom: demografija ne ide baš tako vječno pravocrnto… pogle zapadne zemlje… (nije dobro trendove projicirati u beskonačno).

  10. Da sad uglavnom ne pisem brdo teksta, evo jako dobar serijal videa o “beskonacnom rastu” , spominje se i to “stalno nalazenje novog” na primjeru nafze http://www.youtube.com/watch?v=F-QA2rkpBSY

    Uglavnom..Zanimsli da svaki kinez i indijac na svjetu imaju dovoljno novaca za priustiti si mobitel, auto i televizor kao prosjecan amerikanac, ima li uopce dovoljno bakra i zeljeza za napraviti toliko stvari? Dosta sam povezan s Kinom i znas li da su procjene ukoliko Kina nastavi rast ovolikom brzinom da ce kroz 40godina trebati jos jedna planeta zemlja pošto svo željezo i bakar koji su trenutno na zemlji nece biti dovoljno za zadovoljiti njihove potrebe?

    Nista nije beskonacno u prirodi i sve ima svoje granice (ako izuzmem za svemir gdje to nije dokazano) , samo je ekonomija napravljena na nacin da mora konstantno rasti sto ce u jednom trenutku dovesti do kolapsa jer sve ima svoje granice…Ima i na TEDu dosta zanimljvih videa na tu temu

    • Pa to bi bilo sjajno, jer bismo im mi prodavali neke od tih stvari i time i sami sve bolje živjeli, a s druge strane nešto od njih uvozili što je tamo bolje… npr. još u antičko doba se tamo išlo po “mirodije” i sl. Tako će i uvijek, nešto se uvoziti, nešto izvoziti i svi ćemo imati koristi od toga njihovog napretka!

      Ima dosta, zato što se bakar i željezo recikliraju (a sve ih efikasnije koristimo, sve manje svega za istu stvar -> pogle npr. transformatore). A osim toga, za par desetljeća ćemo neke druge (rijetke metale) koje ne budemo mogli u dovoljnim količinama reciklirati nabavljati iz Svemira, a kasnije će uvozno-izvozne aktivnosti Zemlja-Svemir biti i malo šireg spektra proizvoda kada budemo imali vanjske kolonije.

      Nisi u mom odgovoru uzeo u obzir da rast ne dolazi samo od količine “stvari” (proizvoda/usluga) koje se konzumira nego i “kvalitete” (efektivnosti) tih proizvoda i efikasnosti njihove proizvodnje tj. kako koju stvar budemo količinski presatali povećavati (npr. hrana je prva na udaru) to ne znači da nećemo povećavati kvalitetu te stvari što također čini rast (sasvim novčano mjerljiv, pogledaj razliku u cijenama različite kvalitete i već danas i već u hrani ovisno o svojstvima/kvaliteti naizgled slične vrste proizvoda) a da ne govorimo da nas uvijek iznova iznenade sasvim nove vrste potreba koje nam se odjednom pojave: nekada smo samo jeli i pili, pa onda iz čista mira smislili nositi odjeću, pa onda smislili se prevoziti, pa telefonirati… pa se liječiti, pa plastično operirati sasvim živi i zdravi i tak, uvijek se nešto pojavi (jer je ljudski um beskrajno maštovit! 😉 )… ne kažem da će tako vječno… ali barem što se tiče ovog tvog konteksta (narednih par stoljeća) nema uopće naznaka da bi moglo ponestati “poticaja” za rast i onih danas najrazvijenijih gospodarstava a pogotovo globalni obzirom koliko još ima zemalja koje nisu poput Švicarske i pogotovo jer još raste broj stanovnika (to, dok je u razumnoj mjeri u prikladnim državama, baš doprinosi globalnom rastu!)

      Ja se što se tiče dugoročno rasta gospodarstva upravo suprotno od tebe, bojim populacijskog pada, to je ono što bi se moglo dogoditi i diljem svijeta jednoga dana obzirom na obrazac koji primjećujemo u razvijenim zemljama i to je ono što negativno utječe na rast gospdorastava, a ja se inače baš i ne bojim toga da će nam prije toga pada ponestati prostora na Zemlji… jer ga zapravo itekako ima (ma u Australiju bismo svi stali, samo da to dobro izvedemo/organiziramo ) a resursa će biti dosta slijedom povećanja efikasnosti, zakona “izmjene tvari u prirodi”/recikliranje i uvoza iz Svemira u kombinaciji, a jednog dana ćemo i imati kolonije van Zemlje.

    • Poštovani, najpoznatija teza oko toga je Maltuzijanska katastrofa (ili Maltuzijanska zabluda), možete pogledati ovdje. Pretpostavlja konačnost i nezamjenjivost resursa, te je uz tu tezu lako pokazati (trivijalno) da uz neograničeni rast potreba stvar puca. Iako se sad razumije da ni rast potreba neće biti vječan – starenje populacije, uz malu stopu rodnosti čini se da će proizvesti vrhunac od nešto preko 9 milijardi homo sapiensa – zna se i da za sve sirovine koje trebamo na koncu nađemo zamjenu ili procesna unaprijeđenja koja radikalno mijenjaju ‘igru’. Maltuzijanska zabluda se tako pokazala promašena kod hrane, pa (tada daleko najveći problem) ugljena, pa (sada izgleda smiješno, ali tada je to bio ozbiljan problem) problem s konjskim dr****:. Imate diskusiju u Superfreakonomics (strane 8 i dalje), ali evo jedan izvor online:

      We commonly read or hear reports to the effect that “If trend X continues, the result will be disaster.” The subject can be almost anything, but the pattern of these stories is identical. These reports take a current trend and extrapolate it into the future as the basis for their gloomy prognostications. …

      These prophets of doom rely on one thing—that their audience will not check the record of such predictions. In fact, the history of prophecy is one of failure and oversight. Many predictions (usually of doom) have not come to pass, while other things have happened that nobody foresaw. Even brief research will turn up numerous examples of both, such as the many predictions in the 1930s—about a decade before the baby boom began—that the populations of most Western countries were about to enter a terminal decline. In other cases, people have made predictions that have turned out to be laughably overmodest, such as the nineteenth-century editor’s much-ridiculed forecast that by 1950 every town in America would have a telephone, or Bill Gates’s remark a few years ago that 64 kilobytes of memory is enough for anyone.

      The fundamental problem with most predictions of this kind, and particularly the gloomy ones, is that they make a critical, false assumption: that things will go on as they are. This assumption in turn comes from overlooking one of the basic insights of economics: that people respond to incentives. In a system of free exchange, people receive all kinds of signals that lead them to solve problems. The prophets of doom come to their despondent conclusions because in their world, nobody has any kind of creativity or independence of thought—except for themselves of course.

      A classic example of this is a problem that was getting steadily worse about a hundred years ago, so much so that it drove most observers to despair. This was the great horse-manure crisis.

      Nineteenth-century cities depended on thousands of horses for their daily functioning. All transport, whether of goods or people, was drawn by horses. London in 1900 had 11,000 cabs, all horse-powered. There were also several thousand buses, each of which required 12 horses per day, a total of more than 50,000 horses. In addition, there were countless carts, drays, and wains, all working constantly to deliver the goods needed by the rapidly growing population of what was then the largest city in the world. …The problem of course was that all these horses produced huge amounts of manure. A horse will on average produce between 15 and 35 pounds of manure per day. Consequently, the streets of nineteenth-century cities were covered by horse manure. This in turn attracted huge numbers of flies, and the dried and ground-up manure was blown everywhere. In New York in 1900, the population of 100,000 horses produced 2.5 million pounds of horse manure per day, which all had to be swept up and disposed of.

      Writing in the Times of London in 1894, one writer estimated that in 50 years every street in London would be buried under nine feet of manure. Moreover, all these horses had to be stabled, which used up ever-larger areas of increasingly valuable land. And as the number of horses grew, ever-more land had to be devoted to producing hay to feed them (rather than producing food for people), and this had to be brought into cities and distributed—by horse-drawn vehicles. It seemed that urban civilization was doomed. ..

      .

        • @nbakic
          To je sve sjajno, ali morate znati da glupost ljudi u proslosti ne znaci da sada ne postoji zaista npr peak oil(opet nsiam ja vjernik u to, samo kazem past bad performance is not indication …. :D).
          Nadalje svi koji se boje Kine i Indije zaboravljaju da svijet ne ovisi samo o resursima nego i o intelektu pojedinaca i kako je njihov intelekt upotrijebljen. Dakle ako je netko genije i roden u Kini prije 50g imao je jako male sanse unaprijediti ljudski rod kao znanstvenik ili poduzetnik. Sada to vise nije tako, dakle povecavaju se sanse da cemo npr naci lijek za rak….
          P.S. kad smo kod propalih predvidanja:

  11. NB: “Slična je razumnost kritike ‘Zašto ići u EU, kad bi nam bilo bolje bez njih?’. Zato jer smo loši i trebaju nam da nas spase od nas samih, što zadnjih godina donekle uspješno i čine.”

    Imam problem s ovim argumentom (vjerojantno zbog neznanja). Problem je u njegovoj trajnosti i mozda primjeni, po inerciji, u krivom vremenu. Naime, vrijedi li ovaj isti argument i nakon ulaska u EU?

    Dosad nas je EU prisiljavala (stitila od nas samih kako kazete) prijetnjama o nepustanju u EU. Ima li nam cime prijetiti/prisiljavati nas kad udjemo? Cemu onda ovo nedavno opiranje ulasku ukoliko posoji jednako dobri mehanizmi da nas prisljavaju na promjene jednom kad udjemo u EU.

    Napomena: Ne razmatram druge argumente ZA ulazak koji zasigurno postoje. Jer kad ne bi postojali, ili ako je ovaj najvazniji, nametnulo bi mi se odmah pitanje, nije li nam u interesu sto duze ostati u sadasnjoj situaciji u kojoj nam imaju cime prijetiti…

    Thnx. Super blog.

  12. Poštovani,

    Nisam se do sada javljao na ovaj blog,iako sam ponekad znao navratiti i čitati.Želio bih Vas sve pozdraviti.
    Priznam da cijenim osobe koje vode diskusije i ne boje se svoje stavove braniti.
    Ne slažem se niti sa svim svojim stavovima pa niti sa svim stavovima samog gdina Bakića (dosta ga ima u javnosti) i čak mislim da ponekad nisu konzistentni(na makroekonomskom polju,u analizu tržišta kapitala se ne petljam ) ali bože moje i zašto bih se sa svim slagao…:-)

    Možda nisam dovoljno informiran…ali gdine Bakiću vi ste zanimljivi primjer…Libertarijanac koji piše afirmativno o centralnom bankarstvu…

    Odlučio sam na ovoj temi progovoriti, iako više kroz prizmu centralnog bankarstva općenito a manje kroz prizmu HNBa…

    Centralno bankarstvo je u nezavisnoj ekonomskoj javnosti(i to više u svijetu nego kod nas) poprilično na tapetu…označava ga se (po meni opravdano) kao element planske ekonomije jer se administrativno tj. činovnički određuje cijena novca …

    Evo jedan članak na tu temu…
    Najprije izvorni link

    http://www.isn.ethz.ch/isn/Current-Affairs/ISN-Insights/Detail?lng=en&id=128515&contextid734=128515&contextid735=128413&tabid=128413

    pa onda i sam prijevod..dosta zanimljivih observacija

    • Poštovani, odgovor kasnije, samo sam odrezao hrvatski prijevod jer ne bih želio zatrpavati komentare plahtama teksta, a vjerujem da svatko zna raditi s Google translate … još bolje, skinite Google Chrome, odličan je.

      p.s. Link trenutno ne radi ili ste možda stavili pogrešan, a valjda će proraditi, ili ako je pogrešan molim dodajte ispravan

    • Poštovani, ovdje je ispravan link.

      Što se tiče mojih stavova, ne bih rekao da sam libertarijanac. Ali ću u Hrvatskoj danas svakako zagovarati stavove koji idu ka tom kraju spektra jer smo se previše, daleko previše odmakli na drugu stranu. Jasno, ako bismo birali između ekstrema – totalni etatizam (totalni totalitarizam, ako se mogu tako izraziti) i krajnji libertijanizam, odabrao bih ovo drugo, vjerujem i svatko drugi donekle normalan. Ali ne mislim da se optimum nalazi ni u jednom od tih ekstrema.

      No, najbitnije je reći da optimalne politike ovise o trenutku. Primjerice, ne bih odbacio Keynezijanski pristup u načelu, ali je potpuno jasno da u ovom trenutku u ovakoj Hrvatskoj on potpuno besmislen, treba nam suprotno.

      Ista je logika u vezi razvoja društava. Jasno je da društvo ne može doći iz divljačke u demokratsku fazu (što god to značilo, recimo da za ideal imamo Švicarsku i Skandinavske zemlje – jasno, neki će reći da je to ‘socijalizam’, drugi će reći da se radi o prikrivenoj vladavini oligarhiji) na spontan način nego su nužne i međufaze. Za Hrvatsku, koja je imala ‘praznik demokracije’ na svoj način, te usput potrošila (doslovno) svoj suverenitet, jasno je da nam prosvjetiteljski napori izvana sada koriste. Na neki način imamo sreću što procesi upravljaju nama, a ne mi njima u ovom trenutku.

      Tako je i s ulogom centralne banke, teško je reći kad je korisna, kad ne, ali sam daleko sretniji s tom institucijom nego bez nje. ECB je u posebno teškoj poziciju upravo sada jer smo u fazi (nadamo se da stvar konvergira, a ne ide prema raspadu EU) izgradnje sustava, gdje je jasno da je veliki problem u jednoj valuti uz nejednaki fiskalni pristup uz manifestaciju krize koja je upravo zbog toga i nastala (naime svjetska financijska kriza ju je razotkrila).

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.