Mirovinski fondovi

Država ne smije opljačkati mirovinske fondove

– prenosim, uz sitnije izmjene, tekst koji sam jučer objavio u Jutarnjem, ali koji nije objavljen na njihovu websiteu –

+ + +

Jučerašnji (14.11.) izvještaj o navodnoj ideji pretendenata na upravljanje zemljom da mirovinski fondovi kupe koncesiju na upravljanje hrvatskim autocestama za nekih tri i pol milijardi eura je zastrašujući. Nadamo se da je riječ samo o patki jer, kad se stvar ogoli, radilo bi se o pljački hrvatskih mirovinskih fondova. Ipak, zbog one male vjerojatnosti da je stvar istinita, s obzirom na moguću enormnu štetu koju bi nastala, dužni smo ju analizirati.

U mirovinskim fondovima drugog stupa akumulira se najdugoročniji i najbitniji dio štednje hrvatskih građana: štednja za mirovinu. Ako ste ikad vidjeli siromašnog starca, znate o čemu govorim. Ona danas iznosi nekih 40 milijarde kuna i, iako je velikim dijelom uložena u hrvatske državne obveznice, te također podložna nekim računovodstvenim interpretacijama, ona je opipljivija i stvarnija nego štednja u bankama, koje hrvatski građani imaju nekih 160 milijardi kuna.

Građani, nažalost, ne shvaćaju tu štednju kao svoju. Kako inače objasniti da je u fond koji ove godine ima cijeli 3 postotna poena veći prinos od svih ostalih – i to ne bez razloga – neto ove godine prešlo svega tridesetak članova iz drugih fondova? A zna se da je pri ‘običnim’ investicijskim fondovima upravo prinos u proteklom razdoblju jak okidač za promjenu fonda.

Građani, jasno, vole razvoj i inicijativu. A kako ne shvaćaju da su navedene milijarde zapravo njihove, možda su i sretni da je netko naišao na zaboravljene pare i njima odlučio ‘potaknuti razvoj’. Ali, pitamo li građane bi li htjeli nekome dati svoju štednju u bankama, ili svoju kreditnu karticu na slijepu upotrebu, da s njima gradi neisplative autoceste – ili možda most na Vis, zašto ne? – sigurni smo koji bi bio odgovor. Vlasnik novca voli svoju zemlju, ali ne toliko da bi joj poklonio svu svoju štednju.

O čemu se, dakle ovdje radi, i kako je moguća ovakva incijativa?

Moramo najprije vidjeti tko bi bili najveći dobitnici ove konstrukcije.

Najveći dobitnici bi bile banke koje bi na taj način značajno smanjile rizik svog velikog plasmana rizičnoj Republici Hrvatskoj. Umjesto nje kao garanta – a iako svi imamo lijepo mišljenje o vlastitoj zemlji, treba se sjetiti da vjerojatno i Grci, Talijani i Španjolci imaju također – pojavljuju se de facto kao garanti građani sa svojom živom štednjom. Not a bad deal!, reklo bi se.

Drugi dobitnik bili bi političari koji očekuju, ako osvoje vlast, naći ispražnjenu kasu, a ovako bi se ipak imali s čime igrati.

Treći dobitnici bi bili upravitelji nekih mirovinskih društava, a time i njihovi vlasnici, opet banke, koji bi tim forsiranim potezom bili amnestirani od svojih dosadašnjih i budućih investicijskih rezultata.

Međutim, poznato je, ako igrate poker i ne vidite budalu za stolom, onda ste to vjerojatno Vi. Tako je i ovdje. Gledamo i ne vidimo tko bi bio gubitnik? Pa valjda upravo mi, štediše, čiji je novac u mirovinskim fondovima! Drugim riječima: ‘Ideje naše, benzin vaš!’.

Vidjeli smo da je Madžarska praktički bankrotirala, i kao jedan od zadnjih očajničih poteza je Orbanova Vlada dirigirano vratila imovinu kapitaliziranih mirovinskih fondova u državni proračun. Budućnošću je kupila još koji mjesec vlasti. Ali ovo moguće zapasavanje imovine hrvatskih mirovinskih fondova bilo bi još brutalnije. Jer pri njoj građani ne bi imali izbora. Ne bi mogli izaći iz fondova i naprosto bi morali kupiti koncesiju na neisplative autoceste. A gdje bi onda bio kraj? Zašto ne zagrabiti u štednju građana? Jer 160 milijardi je ipak četiri puta jači način da se pokaže ljubav prema domovini od 40 milijardi!

Da se razumijemo, hrvatski autoputovi su izvanredna stvar. Da vodimo njihovu satelitsku bilancu – tj. koliko su vrijednost stvorili ovoj zemlji, od turizma nadalje – vjerojatno bi se pokazalo da je uz svu korupciju to bio isplativ projekt za Hrvatsku. Ali nikako se ne smiju financirati na ovaj način!

Kapitalizirani mirovinski fondovi imaju sistemski važnu ulogu, kako za mirovinski sustav, tako i šire. To danas razumiju svi, iako neki pri tome žele optimizirati svoje ciljeve. Od svih zemalja tranzicijske Europe, jedino je još Slovenija bez njih, a ona nam valjda nije uzor: na koncu naše tvrtke kupuju njihove! I to velikim dijelom upravo zahvaljujući mirovinskoj reformi!

Ova navodna incijativa ipak bi mogla imati i dobru stranu, a to je da građani shvate da je novac u mirovinskim fondovima njihov, pa da bi se i mogli informirati o njegovom statusu i eventualno promijeniti fond ako to smatraju poželjnim.

+ + +

p.s. Zbog ograničenosti zadanog prostora, nisam analizirao neke druge aspekte navodne ideje. Navodi se da bi mirovinski fondovi novac ‘koji imaju u obveznicama’ dali za koncesije, a te obveznice bi ‘kupio netko drugi’. Jasno je da nema kupca za preko 25 milijardi hrvatskih državnih obveznica, ali već i sama najava pokušaja njihove prodaje bi svim hrvatskim obveznicama oborilu cijenu, povećala prinos i dovela do smanjenja kreditnog rejtinga i nemogućnosti servisiranja skupljeg duga, te bi problem bio riješen sam od sebe: nema fondova, nema obveznica, nema koncesija, ali vjerojatno ni Vlade koja bi ovo pokušala.

27 replies »

  1. Ja sam osobno mišljenja da će država nacionalizirati (uzeti) drugi stup u
    svoje ruke, kao i štednju građana. Ako ne direktno onda sigurno kroz inflaciju.

    Razmišljam tako, jer ne vidim kako se drukčije mogu vratiti ogromni dugovi i još
    veća obećanja koja su implementirana.

    • Stvarno je horor gledati kako Radimir Čačić traži uokolo novac za nove promašene investicije (ja se ne bih složio niti da su autoceste opravdane zbog turizma). Tužno je gledati kako je samim fondovima svejedno – a oni bi morali biti žestoko protiv. Vaša oštra tvrdnja iz naslova, da bi se radilo o pljački fondova, po mom mišljenju potpuno je ispravna. Političarima moramo dati do znanja da novac u fondovima nije novac koji “samo treba upotrijebiti”. Država nema novca za investicije što znači da mora zaboraviti investicije i gotovo. Investiranje je posao za poduzetnike a ne za državu.

  2. Pa tko njih može spriječiti da to naprave?Sjetimo se kriznog poreza i tužbi koje su pokrenuli građani.Meni se čini da tih 40-ak i 160-ak milijardi treba na “zakonit”način izvući u privatne džepove.Puste afere,ročišta,presude,
    nigdje zapljene imovine,nitko od tvz.kriminalaca nije socijalni slučaj,beskućnik nego se naši branitelji i siromašni koji trpe i ubijaju zbog nekakvih opskrbnina,ovrha i sl.Gube kuće i stanove,jer ipak smo među
    5 najbogatijih u ist.Evropi po nekretninama.(http://www.poslovnipuls.com/2011/09/20/hrvatska-bogatstvo/)
    Može li radnik zbog neisplaćenih plaća pokrenuti ovrhu protiv firme odnosno direktora.Naravno da ne.Sve ovo zvuči fatalistički,ali ne treba gubiti nadu.

  3. Ma, slažem se s vama 100%, nema tu što ni dodati ni oduzeti. Ali, ( k vragu uvijek neki ali) mi živimo u HR, gdje je sve moguće. Ranih 90′ tih bila je privatizacija. Prodavala su se poduzeća odabranim ljudima kao što su vozači kamiona, autobusa, ljudima koji su pripadali određenoj stranci itd.
    2000-te godine došla je reforma Mirovinskog. I, II i III stup. Od I. stupa oduzet je 5% i dat je II stupu. Mogli smo birati u koji mirovinski fond upisati ovaj ‘naš’ novac. I dobro je jedan gore rekao da nema pojma u kojem je mirovinskom fondu. Većina ljudi zaboravlja da je to njegova lova za starost, i ne odnosi se na tu štednju kao na onu u bankama. Znajući naše ‘sposobne’ političare (kakvog su znanja oni koji vladaju) može se vrlo lako dogoditi da ukinu II. stup jer im je lova potrebna za igru i za punjenje rupa u proračunu.

  4. Vezano uz p.s. Mislim da je namjera bila obaviti direktni swap s državom, davanje koncesije u zamjenu za umirovljenje dijela javnog duga, bez kupnje obveznica od treće strane.

    Slažem se s vama, u predloženom obliku radi se o pljački. Moguće da bi se radilo o dobroj investiciji ako bi cijena koncesije bila drastično niža (predmet za investicijsku analizu). Dobar popratni efekt niže cijene bi bio da bi se radilo tek o jednoj poziciji u diverzificiranom portfelju, a ne o 60% imovine. Pitanje je međutim kakav bi interes pod takvim uvjetima imala država.

    • Namjera zaisgurno nije bila swap. Iz više razloga:

      1. Time se ne bi postigao učinak ‘novih 3.5 mlrd eura za investicije’, jer bi time samo zavrtili papiri.

      2. Rečeno ju u članku da je ovaj izjavio da bi mirovinci prodali obveznice i kupili koncesije, a ‘obveznice bi kupio netko drugi’. Tko bi ih kupio? Tko bi kupio 25 milijardi kuna hrvatskih obveznica? I po kojim cijenama.

      3. Stvar nema ni ekonomskog smisla. Jer ako bi koncesija nosila veći prihod od hrvatskih obveznica, zašto bi se država odrekla toga, a otkupila nazad obveznice koje ju koštaju manje. Obratno, ako bi koncesijski prinos bio manji, zašto bi mi članovi na to pristali? A ako je jednak, čemu sve to?

      • Slažem se sa svim. Htio sam samo ukazati na jednostavan recept kako pokušaj pljačke pretvoriti u dobru investiciju – spuštanjem cijene. A u tom slučaju država vjerojatno nema ekonomski interes.

      • p.s. Pri cijeni koja je neutralna za državu i MF (previše pojednostavljeno, ali dobro za ilustraciju: koncesijski prihod == prihod od državnih obveznica) za državu bi pozitivni efekt bio blagi deleveraging (znatno manji od 25 mlrd kn), za autoceste vjerojatno bolje dugoročno upravljanje i time potencijal boljeg prinosa za MF od držanja državnih obveznica u alternativnom scenariju.

        • Kako bi upravljanje bilo bolje ako bi mirovinci na to bili prisiljeni političkim pritiskom? Najbolji način da ne odgovaraju za rezultate jer su ‘ionako bili prisiljeni na to’. Ujedno bi mogli zanemariti upavljanje svime i ne odgovarati uopće za jedinicu prinosa, ‘jer im je ionako glavna investicija politički uvjetovana, pa su im vezane ruke’.

          Dalje, po kojim cijenama bi se ‘otkupile’ obveznice? Pa jeste vidjeli šarenilo po kojima ih vode fondovi?

        • U pravu ste. Ovo što sam napisao je idealan scenarij u kojem bi neto efekt operacije za hrvatsku ekonomiju bio pozitivan. Rizici su veliki u odnosu na potencijalne koristi, pa bi bilo najbolje da priča čim prije padne u zaborav.

        • @nbakic
          Zar je činjenica da im je “uvaljeno” u ruke opravdanje za rezultate? U ovom slučaju bi barem mogli manevrirati s prihodima i troškovima (na obveznice ne mogu utjecati) pa ako ne zadovoljavaju onda radna knjižica u ruke.

          Dakako, cijeli proces bi trebao biti jasno razrađen sa svim uvjetima, ograničenjima i okvirima kontrole.

        • Na obveznice mogu jako, iznimno jako, utjecati njihovim različitim knjiženjem. Zar niste vidjeli moj prethodni članak?
          Ali ovdje u cjelini ne bi više imali odgovornosti.

        • @nbakic
          Čitam vaš svaki članak i vidio sam za obveznice i malverzacije ali ako postoji dobar sustav kontrole i revizije onda ne bi mogli tako fantomski napumpavati prinos.

          Ono na što sam ja mislio je rast vrijednosti kroz efikasno poslovanje a ne računovodstveni kreativizam.

      • A zamislimo ovaj scenarij:

        Fondovi uspiju naci nekog kome ce prodati dionice, pa makar i po diskontnoj cijeni. Vlada im za uzvrat da autoceste po jos vecem diskontu, a za uzvrat dobije veliku svotu gotovine s kojom moze pumpati investicije do iducih izbora…

  5. Ova priča za prosječnog hrvata dobro zvuči, jer prosječni hrvat ni u tragovima ne razmišlja sukladno tvojoj prezentaciji, imamo Čačića koji će sve napraviti da dođe do neke likvidnosti kojom bi dao posao svojim posrnulim tvrtkama, imamo Milanovića koji nema pojma o ekonomiji, tako da nisam siguran da je mala vjerovatnost da se ozbiljnije krene s tim.

  6. Fascinantna je razlika u onome što dobijemo kad neku temu obrade novinari i kad to učine stručnjaci. Moje pitanje jest: Zašto ni nesretnici ne zovu ljude poput Bakića da objasne stvarnost?
    Nevezano za ovo, možda nije pravo mjesto, no koristim prigodu potaknuti g. Bakića da napiše koje slovo o PLAG, puno piše u branši, a PLAG preskače.

    • PLAG sam osmotrio i ne zanima me po ovoj cijeni. Nesporno dobro vođena kompanija, možda i najbolje od velikih turističkih tvrtki. Ali, značajno preskupa s obzirom na to kako se druge dobre kompanije mogu kupiti (po kojoj cijeni). Ta kvaliteta se ogleda u transformaciji prihoda u dobit. Tako da ima veću neto maržu od RIVP. Ali, u 9 mjeseci ove godine RIVP ima (prilagođeno s obzirom na konsolidaciju) veću dobit od PLAG u 9 mjeseci. S time da ima daleko veći rast EBITDA marže i mogućnost da se još popravi, on tek treba prijeći put koji je prešao PLAG.

      I onda, naravno, daleko mi je jeftnije ulagati u KORF. Stoga smatram da ako imam KORF i ARNT (prvi kao blue chip, drugi kao jeftini joker), apsolutno ne moram imati druge dionice (RIVP, PLAG, MAIS).

      Kod KORF mi je također dobro to što je veliki free float (kod PLAG vrlo mali), pa mislim da će se lakše rabuktati trgovanje i privući još investitora.

  7. tako su ih nagovorili i da kupe inu, a da nisu prodavali 7 % iz braniteljskog fonda ne bi se našli u toj situaciji,
    mislim da su to samo priče da bi se pričalo
    bilo bi bolje da novac ulože u energetiku, em bi se zaposlilo dosta ljudi em bi fino zarađivali od svakog kw

  8. – Iako ni sad se ne vode Mirovinski fondovi na sasvim zadovoljavajući način. čini mi se da bi ovo bila gora opcija, što bi se dogodilo kad bi rasprodali dionice na burzi, opći potop?!

    – Pod uvjetom da dođe do realizacije takve ideje, čemu upravitelji fondovi i plaćanje naknada?!

    – Žalosno je što je Hrvatska praktički prisiljena izabrati jednu opciju koja po mom skromnom mišljenju i nije nešto posebno, ali ipak su se bolji pokazali 2000-2003 kad su bili na vlasti, ali treba znati da je tada bio sasvim drugačiji sastav vlade.
    Čačiću se ne bi smjelo dati nikakvo ministarsko mjesto, njegov mentalni sklop uopće nije za ministra. A nije ni za vozača, kad mogu Habuša skinuti, onda bi trebali i Čačića.

  9. Zamislite Čačića koji će sutra “pregovarati” npr. s MOLOM o energetskoj budućnosti Hrvatske, o cijeni plina npr., a istodobno se protiv njega vodi sudski proces u Mađarskoj. Nitko o tome ne priča, ja ne mogu zamisliti zemlju u kojoj bi to bilo moguće, ako to nije sukob interesa neznam što je

  10. Potpuno se slažem s člankom, ali ovo je u stvari pozitivno!
    Zato što se garancije daju i dugovi gomilaju svejedno, a svi – zbog istog problema identificiranja s državnim novcem koji spominje autor – misle da će to sve vratiti “država”.
    Dokle god ne počnu udarati blizu džepa, nitko neće prigovarati. Zato mi je zapravo drago da cijela Ponzi šema postaje razumljivija i očiglednija prosječnom građaninu.
    Sad je pravo vrijeme da se predloži financiranje Pelješkog mosta na isti takav način, pa da vidimo tko je za!
    Svi koji se slažu s autorom (ja se slažem) kako je ideja grozna, trebali bi je popularizirati. Malo je kontra-intuitivno, ali ljudi su skloniji biti protiv neracionalne potrošnje vlastitog novca nego kad država uzima ili garantira zajmove u “ničije” ime.

  11. Super članak! Lijepo je ovakve stvari objavljivati u tiskovinama, da ljudi pročitaju nešto pametno, jer nažalost ne znaju svi za ovaj blog, mnoge niti ne zanima cjelokupni sadržaj bloga, zato je za najširu publiku korisno njihovim interesima prilagođe tekstove ovako objavljivati u čitanijim tiskanim medijima.

    Ljude bi i općenito trebalo educirati “o financijama”. Uglavnom premalo znaju, valjda posljedicom lošeg obrazovnog sustava (društva iz kojeg su izašli što se tiče starijih itd.), a to je štetno svima njima po na osob i cijelom društvu agregatno.

    Ovako kada nešto pročtaju, uključe mozak, s vremenom će veći broj ljudi početi razmišljati “o svojim financijama”, shvaćati što imaju, kako se prema svome treba ponašati. Bez da su ljudi koliko-toliko “racionalni potrošači” i “racionani investitori” ne možemo imati dovoljno efikasno tržište koje bi bilo dobar preduvjet za razvoj gospodarstva i životnog standarda građana.

    Svima nam je u interesu da ljudi postanu malo racionalniji, odgovorniji, da se prema svome ponašaju “pažnjom dobrog gospdodara”. Mirovinska štednja je jedna od najvećih i dugoročno vjerojatno najvažnija imovina koju naši građani imaju, i morali bi postati toga svjesni i prema njoj se s time u skladu i ponašati, dakle ne dopustiti nikome da ih pokrade, prema njoj se ponašati u skladu s time koliko cijene sebe i svoju neizbježnu starost a nekog samopoštovanja bi trebali imati. Tko ne želi postati siromašni starac mora voditi računa o svemu kapitalu kojeg posjeduje i truditi se što efikasnije ga “uzgojiti” da naraste čim sigurnije čim veći. Onaj tko ne želi u svojim sugrađanima/prijateljima jednoga dana gledati siromašne starce pametno mu je na vrijeme ih upozoravati, educirati, jer vrijeme je novac, svaka godina “složenog kamatnog računa” je jako vrijedna, lijepi se jedna na drugu, ne možemo si priuštiti luksuz gubitka vremena ili bilo kojih dijelova kapitala. Što čovjek manje ima to više mora paziti na svaku kunu, zahtijevati od svake da generira čim bolji povrat. Ako netko smatra neki fond boljim, mora se seliti u njega, malo tko si može priuštiti luksuz suboptimalnog izbora

  12. Nitko ne računa koliko zaista vrijede autoceste, ne kao nekretnina već kao biznis.
    Kroz naplatu se uprihodi oko 2mlrd kn te se ‘dobije’ još 1,5mlrd kroz gorivo. Ukupni prihodi autocesta su dakle oko 3,5mlrd kn.
    Istovremeno su krediti za autoceste sveukupno 22mlrd kn!!!!
    Dakle kad bi vlada preuzela komplet ovih 22mlrd kredita te bi koncesionaru ostalo čistih 3,5mlrd godišnje koliko bi netko bio spreman to platiti?
    Recimo da koncesionar uspije ostvariti neto profitnu maržu od čak 10% (što mislim da je prilično optimistično) to je svega 350ml kn godišnje dobiti.
    Da stavimo visokih P/E 20 to bi vrijedilo cca 6mlrd kn. Puno manje nego što Čačić misli. Da stavimo P/E 30 to je onda 9mlrd kn.
    Naravno može koncesionar dići i cijenu naplate ali to ne može ići u previsoko jer ća mu pasti promet (ja mislim da još i sad barem 60% kamionskog prometa prema Splitu ide starom cestom), može se s godinama i prolaskom krize povećati promet ali isto tako može i nafta otići na 200$ po barelu pa se smanji promet.
    U svakom slučaju kroz ovako odokativno pojednostavljenu analizu se vidi da autoceste (osim par kratkih dionica) su u stvari neisplative za bilo koga.

  13. samo kratko:
    Ideja nacelno nije losa, samo:
    a) tko ce dati novi cash za oslobadjanje sredstava mirovincima? Jer ovo jedino igra sa novim cashom (banke su vec pune drzavnih papira i iako imaju visak likvidnosti nije im cilje povecavati udio u drzavnom dugu)
    b) sto je sa sadasnjim dugom HAC-a, tko ce ga na sebe preuzeti?
    c) Mirovnici bi mogli ulagati jedino uz neki minimalni prinos a tko ce im to garantirati i preko cega
    d) izdvajanje naplate u posebnu kompaniju (odmosno novi koncesionar ne bi smio imati na placi x tisuca viska ljudi).

    Ideje je nacelno ok ali neizvediva jer novog casha nema i fundamentalno HAC ne zaradjuje i zasto bi bez micanja duga na drzavu netko ulagao u ovo + garantni fond je jako veliki problem

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.