Politika

Razmjeri nekonkurentnosti, što će od nas tražiti međunarodne institucije i vrijednost kune u slučaju raspada eura ili devalvacije kune

“Problem sa socijalizmom je da na koncu potrošite sve tuđe pare
The problem with socialism is that eventually you run out of other people’s money”

Razmjeri hrvatskih problema i vrijeme pri izmaku traže hitna rješenja. Stabilizacija javnih financija i povećanje sposobnosti hrvatskih tvrtki da stvaraju vrijednost (= konkurentnost) su ključni.

Mijenja se onaj tko se ne mijenja! Hrvatska se u zadnjem desetljeću vrlo malo promijenila. Kako naša ekonomska politika ima prirodne limite, politika ‘održavanja kursa’, jasno, nije održiva, pogotovo u ovim znatno težim globalnim okolnostima (“Kad se plima povuče, vidi se tko je plivao bez gaća!” – Warren Buffett). Zamislite auto koji vozi prema zidu. On se naizgled ne mijenja, vozi stalno isto. Ali zid je tu – i auto se ubrzo promijenio. Čak, više nije ni auto!

Tako i Hrvatska. U osjetljivom smo trenutku kad imamo priliku izvući najbolje iz sebe, promijeniti se i preusmjeriti na održivu putanju. Ili slomiti se i izgubiti, na naročito bedast način, sve, uključivo i suverenitet osvojen u Domovinskom ratu.

A. Razmjeri nekonkurentnosti.

1. Ovdje ne težim potpunosti, samo nekoliko pokazatelja iz kojih je sve ostalo jasno.

Sljedeći grafikon prikazuje rast proizvođačkih cijena u nekim zemljama Europe i Hrvatskoj. Sve te zemlje imaju euro, Hrvatska je eurizirana, pa je stvar usporediva (kuna je aprecirala oko 1% s obzirom na tečaj eura u 2000. i deprecirala svega 2% od 2005.). Jedino je Slovačka u euru od 2008., ali ju prikazujem zbog idućeg grafikona.

Kad se ne bi radilo o istoj valuti, ovi grafikoni ne bi bili relevantni, jer veće proizvođačke cijene mogle biti kompenzirane deprecijacijom valute.

Vidimo da je tokom prvog desetljeća 21. stoljeća u Hrvatskoj u Hrvatskoj proizvođačke cijene porasle 45%, a u Njemačkoj 12%, tj. hrvatski proizvodi su tokom deset godina postali oko 30% skuplji, relativno prema njemačkima.

Cijena roba je ujedno i ulazna cijena velikog dijela sirovina za druge proizvođače, a i plaće su, u odnosu na produktivnost, znatno brže rasle nego u Njemačkoj. Koliko točno je postalo skuplje proizvoditi je teško precizno reći, ali možemo dati prilično sigurnu donju ogradu. Naime, cijene industrijskih proizvoda spram njemačkih nisu porasle zato jer su naše tvrtke dizanjem cijena maksimizirale profite. Naime, izvoz je stanirao, uvoz se povećavao, a profiti proizvodnih tvrtki nisu narasli.

Stoga znamo da relativni porast proizvođačkih cijena u najvećoj mjeri odražava povećanje troškovne osnove. Mirne savjesti možemo zaključiti da je tokom tih deset godina u Hrvatskoj postalo barem 25% skuplje proizvoditi nego u Njemačkoj. Kolokvijalno, možemo reći da je za toliko smanjena naša konkurentnost.

Image Hosted by ImageShack.us

2. Kako je to neto profitna marža najboljih kompanija, slijedi da većina onih naših tvrtki koje su mogle konkurirati njemačkima prije 10 godina, to više ne mogu. Mogu samo oni koji su bili naročito profitabilni, ili koji su u posebnim nišama gdje imaju moć određenog nametanja cijena.

Vrlo je zanimljivo društvo u kojem se nalazimo: Grčka, Španjolska, Portugal, Irska. Po ovom pokazatelju stojimo čak i znatno lošije od njih, što je ipak djelomično zavaravajuće jer smo krenuli od niže osnove. Ipak, bitan je trend, koji je vrlo loš.

Za manje upućene, ovo nije samo teorijsko naklapanje, rezultati su na grafikonu niže.

Bitnije su promjene nego apsolutne razine. Iako su i apsolutne razine važne, one nisu toliko tragične zbog izvoza usluga (turizam), nešto transfera iz inozemstva, itd.

Image Hosted by ImageShack.us

Porast pokrivenosti u 2010. nije zbog povećanja konkurentnosti (izvoza), nego ublažavanja velikog uvoznog pritiska (o čemu više kasnije).

3. Gornji grafikon zaslužuje i da ga se pogleda u drugoj polovici desetljeća:

Image Hosted by ImageShack.us

odnosno, relativno spram Njemačke, ovako:

Image Hosted by ImageShack.us

Znači:
– Glavninu konkurentnosti smo izgubili 2005.-2010.
– I kad je kriza postala vrlo jaka, nismo se počeli prilagođavati (čak i lošije od PIGS).

4. U tom kontekstu je zanimljiv i ovaj grafikon, iz prošlogodišnjeg izvješća MMF-a:

Image Hosted by ImageShack.us

Ovo je samo po sebi vrlo značajno, ali je samo jedan od pokazatelja kako smo radili u  drugoj polovici desetljeća,  kad se jeftinim kreditima iz inozemstva  kupovao ‘socijani mir’, ili bolje rečeno glasovi i nagrađivala klijentela, što je osim očitog direktnog troška imalo i mnogo veće indirektne troškove.

5. Doduše, početkom 2010. je bio mlak pokušaj štednje, koji se slomio na referendumu o izmjenama zakona o radu, koje su zapravo samo trebale ukinuti pravo zaposlenih u javnom sektoru da se o njihovim pravima  ne može pregovarati, tj. da ona ostanu zacementirana!

Evo

Naime, radilo se o sljedećem ” … kako bi se vlast natjerala na odustajanje od izmjena zakona kojima se primjena prava iz kolektivnih ugovora ograničava na šest mjeseci nakon isteka kolektivnih ugovora.”

Konkretno, to znači, ako poslodavac želi pregovarati o novom kolektivnom ugovoru, a sindikatima se to ne sviđa, oni mogu naprosto ne pregovarati, tj. odbijati svaki prijedlog. A poslodavac kolektivni ugovor ne može raskinuti, jer u slučaju raskida, prava vrijede do daljnjeg (za uvijek)!

Ovdje je bitno za znati da se navedeni kolektivni ugovori u najvećoj većini slučajeva odnosio na javni sektor! I, koliko sam vidio, sindikati koji su organizirali referendum uglavnom su radili u njihovo ime.

No, u tri godine je posao u Hrvatskoj izgubilo oko 160.000 ljudi, praktički svi iz privatnog sektora (javni, sektor je čak dodap ponešto poslova), kako sam pisao već ovdje.

Napominjem također da sam prvi pisao, još prije godinu dana, da će i eventualni gospodarski rast biti bez zapošljavanja, vidite ovdje. Dosjetili su se toga kasnije i ‘službeni’ analitičari i sada je to postala kao općepoznata stvar. Problem nas i dalje tišti i porast zapošljavanja neće biti lako ostvariv ni novoj Vladi!

6. Užas korupcije.

Kao što je državni budget korišten kao kasica-prasica za podmazivanje stranačkih povlaštenika i korumpiranje, tako su i državne tvrtke često korištene u istu svrhu. Problem je ovdje, kao i kod svake korupcije ne toliko direktna šteta koliko indirektna kroz loše usmjeravanje cijelog sustava u neekonomičnom smjeru, zato jer se tako može najbolje krasti. Često, da bi netko namaknuo sebi 10, uništi 100. Vezano uz to je česta instalacija mlitavih i nesposobnih stranačkih poslušnika na čela najvećih tvrtki.

Teško je reći da li se radilo o korupciji, običnoj nesposobnosti ili čemu trećem, ali kladio bih se da izraziti napredak, praktički uskrsnuće, primjerice, Hrvatskih pošta ili industrijskog giganta Petrokemije ima jake veze s novim, sposobnijim upravama. Koliki je samo oportunitetni trošak bio u tim i mnogim drugim tvrtkama, a koliki je i dalje u HŽ, Hrvatskim vodama, HEP-u itd.?

Ljudi su s pravom ogorčeni na neke poduzetnike koji su očito bezskrupulozni i krajnje sebični. Ali čak i takvi često rade društveno koristan posao, otvaraju radna mjesta. A daleko veću štetu čine oni sivi aparatčki na čelu državnih tvrtki i ustanova, te još veću oni koji takve loše imenuju. To su pravi štetočine!

B. Dijagnoza i što će od nas tražiti međunarodne institucije

Trenutak u kojem smo se našli opisuje i opadanje kreditnog rejtinga, s time u vezi i nemogućnost zaduživanja, koje nam je nužno da održimo ovakav kontinuitet. No, kontinuitet nije moguć – moramo se promijeniti, ili će okolnosti radikalno promijeniti nas.

Dijagnoza je prilično jasna, ali kako u sebi uključuje riječi ‘plaće’ i ‘štednja’, rađe ju ovdje ne bih navodio.

Predlažem svakome koga to zanima, da pruči ovo prošlogodišnje Izvješće članova Misije MMF-a o konzultacijama u vezi s člankom IV. Statuta MMF-a, održanima 2010. U biti mislim da bi ga svatko trebao pročitati (ako se sporo učitava, budite strpljivi, 20 Mb).

Međunarodne institucije neće od nas tražiti nešto zato jer su ‘zle’ ili zato jer su dio ‘anglosaksonske zavjere’. One će pacijentu u stvari reći što treba napraviti da bi uz njihovu pomoć ostao živ, ili barem izbjegao teški invaliditet.

Još jednom valja naglasiti da svaka prilagodba zahtjeva smanjenu potrošnju, bila ona kroz direktnu štednju (‘interna devaluacija’) ili devalvaciju. No, čak su i najveći galamđije prestali zagovarati devalvaciju (odnosno agresivnu deprecijaciju) jer su shvatili da to samo po sebi ne može imati veliki učinak, a uzrokovalo bi tragične lomove. Sve zbog visoke eurizacije gospodarstva.

C. Vrijednost kune u slučaju raspada eura ili devalvacije.

Slom eura nije vjerojatan scenarij – kao što npr. pokazuje tečaj eura spram dolara, koji se ne urušava, ili činjenica da 1 euro vrijedi 1,25 CHF iako ga Švicarska narodna banka brani tek na 1,20. Usprkos izvještavanju naših glavnih medija koji javnosti ‘slom eura’ prezentiraju upravo kao izgledan scenarij – valjda se takvim izvještavanjem povećava čitanost / gledanost u kontekstu neobrazovane publike. (Evo i detaljnije analizice: Svaka ozbiljna institucija ili tvrtka u svijetu treba razmatrati i taj scenarij kao moguć to i radi. Pa naravno neki od naslova u stranim medijima govore i tome. Onda neki naš medij to prenese kao glavnu vijest uz spin da je to tako ‘jer tako izvještavaju strani mediji’.)

Ipak, promotrimo i taj scenarij, ga koristeći kao prizmu, vidimo razmjere naše nekonkurentnosti – naime, procjene koje imamo za njega poklapaju se s gornjom analizom.

Promotrimo ovu odličnu analizu objavljenu prekjučer na FT:

Image Hosted by ImageShack.us

(Klik na gornji link vas vodi na originalni članak, gdje možete i pogledati uvećanu sliku).

Iz nje se vidi da zemlje koje imaju sličan problem kao mi – sudeći po spreadu – Italija i Španjolska, trebaju smanjiti kupovnu moć za oko 25-30%, naime toliko bi ‘njihov’ euro vrijedio manje nakon raspada pravog. Ovo se odlično slaže s gornjom analizom! ‘Grčki euro’ bi vrijedio oko 60% manje od današnje.

To su i rasponi unutar kojih se krećemo. Ili ćemo se korigirati sami, u smislu smanjene potrošnje i veće produktivnosti, za nekih 15-20%, te doći u prihvatljivu zonu, ili će nas korigirati okolnosti. A to bi mogla biti brutalna korekcija: mijenja se onaj tko se ne mijenja.

Ovih 20-30% bi ujedno bio teorijski pad realne vrijednosti kune u slučaju devalvacije, odnosno ‘otkačivanja’ od eura, samo što bi on u stvarnosti bio veći zbog loma financijskog sustava.

A svima koje ova tema zanima, zaista preporučam izvješće MMF-a koje sam naveo.

Oglasi

44 replies »

  1. Osvrnuti ću se na dio vezan uz kolektivne ugovore o radu i sindikate napisan u tekstu. Koliko god se pokušava prezentirati zakon o radu, kolektivne ugovore i sindikate kao one koji štite nerad u javnim i državnim tvrtkama i institucijama smatram da je istina ipak nešto drugačija.
    Naravno da postoje i oni koji zloupotrebljavaju dotično, ali taj isti zakon o radu kao i kolektivni ugovori štite osobe npr. starije dobi(+40 god) koje nakon otkaza vjerojatno nebi više nikada našle posao, štite majke koje imaju djecu, obitelji, daju mogućnost i onima koji nikada nebi prošli “silne” besmislene testove inteligencije i znanja za zaposlenje itd.itd. Javni i državni sektor su na neki način predstavljaju minimalni radni standard. Da nije tako situacija bi uskoro dovela do toga da bi službenica na šalteru koja ima ogromnu odgvornost u privatnoj banci radila 10h za 3000KN, inženjeri za 3000Kn itd, itd. Radnika većina privatnih poslodavaca ne gleda kao čovjeka koji ima obitelj već kao trošak kojeg lako zamijeni.Ako privatnik ima profit od 70% zar stvarno misliš da će se u većini slučajeva dogoditi da će se povećati prava radnika u toj firmi bar za 10% iduću godinu? Ne budi smiješan. O sustavu nagrađivanja bih mogao ovdje pričati, ali samo za primjer iz osobnog iskustva privatnici te “nagrade” sa 300KN bruto godišnje(veća “dobra” firma sa hrvatske burze).O ulaganju u obrazovanje radnika neću ni govoriti. Inače što se tiče sposobnosti i zapošljavanja mislim da je privatni sektor tu još gori od javnog. Opet na “poželjna” kvazimanagerska radna mjesta dolaze prijatelji, poznanici itd, a na ona “šljakerska” koja su nužna da privatna firma opstaje i funkcionira dolaze sposobni sa 20% većom plaćom koji rade po cijele dane i imaju znanja po kojima bi trebali imati plaću 200% veću.

    Stoga smatram da je udio onih dobrih stvari koje sindikati i ugovori štite u omjeru onih loših 80:20 što je apsolutno prihvatljivo.

    O ovoj temi bih mogao pisati do sutra, a pišem kao osoba koja je radila u više privatnih subjekata različite veličine.

    • Trebate se odmaknuti od tih primjera koji kao fol pokazuju i ‘dokazuju’ sve, a zapravo su iznimno neuobičajeni. Govorimo o sustavu, glavnini, a ne o ‘privatnicima koji zarađuju 70%’. Takvih je iznimno malo i pričanje o poduzećima i poduzetnicima se nažalost kod nas i bazira na takvim (četo izmišljenim i nejveojatnim floskulama).

      Kao i pežorativnoj riječi ‘privatnik’. To je u okvirima marksističko-tranzicijke terminologije valjda onaj obrtnik koji je prerastao u nekog poduzetnika ili što već. Terminologija potpuno neprimjenjiva na današnju situaciju, gdje govorimo o trgovavčkim društvima, od koja mnoga imaju mnogo dioničar, mnoga među njima i državu itd. Važno je raščistiti terminologiju jer se samo tako mogu raščistiti misli.

      Također je uobičajeno u tom kontekstu ići korak dalje i reći: ‘Svi su poduzetnici kao Horvatinčić, to to je naš tipičini hrvatski poduzetnik – doljeeeee privatnici!!!’. Ovo možda izgleda nekome smiješno, ali mislim da na pravi način opisuje razmišljanje velikog broja ljudi.

      I možda i konkretan primjer. Recimo ja sam Vaš tipični ‘privatnik’, vjerojatno. Jer imam i neke svoje ‘firme’, d.o.o.-ove koje sam osnovao i kojima sam vlasnik. Jedan moj biznis je zbog naročite osjetljivosti na krizu 2009.-2010. izgubio milijune kuna. Plaće nismo smanjivali, ali smo otpustili jedan dio ljudi (da je firma propala, posao bi izgubili svi). Jedan dio smo kasnije ponovo zaposlili. Ali ja sam po tom ustaljenom sudu vjerojatno ‘loš’ privatnik jer sam ‘u krizi otpustio ljude’. A što sam trebao, pustiti da taj biznis propadne i tako izgubiti sva radna mjesta? Jer nemam iza sebe državni budget koji će me održavati?

      Zar Vi zaista mislite da su ‘privatnici’ otpustili 160.000 ljudi u krizi da bi sebi zadržali ili povećali profite? Imam dvije opcije, da ne vjerujem da to zaista mislite (iako mi je teško misliti da postoje ljudi koji u takvo što vjeruju) ili da mislim da bi to bio krajnje demagoški argument za dokaz ‘zla’ privatnog sektora. A ako je ovo drugo, što mislite, od kud konkretno dolaze novci od kojeg država funkcionira i od kojeg i zapsoleni u javnom sektoru također dobijaju plaću (za svoje, nesumnjivo korisne usluge, kao što je edukacija, zdravstvo, policija, vojska, promet itd.)?

    • Radnika većina privatnih poslodavaca ne gleda kao čovjeka koji ima obitelj već kao trošak kojeg lako zamijeni.

      Dok radnik s druge strane, kad kupuje nešto, na primjer mobitel, TV, odjeću, automobil, STAN… ne gleda trošak, nego ga primarno zanima da obitelj onoga tko je to proizveo bude dobro zbrinuta?

      Dehumanizacija poslodavaca i humanizacija radnika je potpuno umjetna. Radi se o ljudima koji imaju potpuno iste motive i način ponašanja. Svaki radnik koji kupi jeftiniju majicu iz Kine umjesto skuplje iz Varteksa ili Kamenskog je jednako “kriv” za otpuštanja i propast hrvatske tekstilne industrije kao i poslodavci u toj industriji.

      A drugo, pitao sam se tko je potpisao onaj bizarni sindikalni referendum sa pitanjem “želite li da i dalje živimo na vašoj grbači s gomilom privilegija”. Došao sam do zaključka da su većina potpisnika bili penzioneri, a druga najveća skupina sami radnici u državnim službama. S obzirom da se ne radi o njihovoj grbači, sve jasno.

      Ali čudi me da netko tko čita ovaj blog može dati podršku takvom nepravednom zakonu o radu.

      • @Simun
        socijalisti su ljudi kojima je jedina misija uzeti novac od pohlepnih ljudi. 😛
        Dakle totalno ste u pravu… da zaposlenik ode iz firme za 25% vecu placu makar to odgodilo projekt za 6 mj i nanjelo stete firmi ne bi sindikati napali njega, ali da zaposlenik dobije otkaz onda je to nehumano…
        Mislim sve to prisilno(doslovce, glupim zakonima i prijetnjom sile) moraliziranje je totalna glupost i davanje slatkisa sirokim narodnim masama… zivjela demokracija [/sarkazam]

    • “O ovoj temi bih mogao pisati do sutra, a pišem kao osoba koja je radila u više privatnih subjekata različite veličine.”

      Pretpostavljam da ste se sada “skrasili” u javnom sektoru, pa nebi bilo u redu da Vas se spusti na razinu privatnog?

      Osobno mislim da se pravi omjer plaća između javnog i privatnog sektora krije na razini na kojoj bi se ljudi “premještali” iz jednog sektora u drugi svojevoljno. To nipošto nije razina gdje je i financijski (uz sve druge beneficije) isplativo raditi u javnom sektoru.

    • “Da nije tako situacija bi uskoro dovela do toga da bi službenica na šalteru koja ima ogromnu odgvornost u privatnoj banci radila 10h za 3000KN, inženjeri za 3000Kn itd, itd”
      LOL
      a) to da za toliko rade npr ljudi u odredenom konzumerskom 😛 lancu trgovina ne znaci da bi svi radili za takvu placu da je manje drzavnih poslova nego naprotiv i ljudi koji odrzavaju neproduktivni sektor bi imali vece place jer ne bi morali direktno porezima i indirektno(gusenje rasta ubija place u dugom roku) placati parazite.

      b) place zaposlenika u privatnom sektoru su odredene onime koliko on moze donijeti profita poslodavcu i koliko je spreman pregovarati. Dakle ako bi neki “inzinjer” radio za 3000 kn da oprostite onda sam ja nobelovac…

      A za vasu usporedbu privatnog sektora i javnog i kako se dobivaju pozicije i slicno…recimo to ovako:(upozorenje prepricavam pricu od Tom Woodsa za koju ne znam koji je link na talk):
      zamislimo da neki poslodavac mrzi ljude iz drzave X. Sada kada se pojavi takav kandidat za posao i on mu moze donijeti 60k profita godisnje a on odabere nekog drugog koji mu donosi 50k… Tko placa za njegovu glupost, rasizem, sovinizam, seksizam… ? On. A kad bi taj covijek radio u javnoj sluzbi za njegove glupe kriterije placaju porezni obveznici. Tu je naravno i “kapitalisticka prirodna selekcija” ucinkovitih i neucinkovitih firmi…
      Dakle poanta kapitalisticke propagande nije da su privatnici charity, nego da i ako su gamad da se u uredenoj drzavi mogu obogatiti samo zadovoljavanjem potreba svojih musterija, dakle cinenjem dobra drustvu, makar su neki od njih u dubini duse teska sebicna g****.

      “What kind of society isn’t structured on greed? The problem of social organization is how to set up an arrangement under which greed will do the least harm; capitalism is that kind of a system”

    • Kako je već u drugim postovima rečeno, u sindikate su uglavnom organizirani radnici u javnom sektoru i u državnim poduzećima. Ne mogu trenutno sjetiti ni jedne tvrtke iz privatnog sektora u kojoj su “inžinjeri” organizirani u sindikate. Kako i sam spadam u skupinu inžinjera, mogu reći da inženjer koji bi radio za 3000kn ili ne vrijedi više ili nema nikakve vjere u svoje sposobnosti jer bi u suprotnom taj posao brzo promijenio (uvijek ima posla za kvalitetne “inžinjere” po fer cijeni).
      Također bih prokomentirao i ovo: “…kolektivni ugovori štite osobe npr. starije dobi(+40 god) koje nakon otkaza vjerojatno nebi više nikada našle posao…”

      Kako u 20tak godina rada u javnoj upravi radnik nije naučio ništa ili vrlo malo o činjenici da je njegova plaća direktna posljedica njegovog učinka na poslu i da se u privredi tvrtci isplati zaposlit ga samo ako će na osnovu njegovog rada ostvariti dobit, slažem se da će vrlo teško naći posao (osim u nekoj državnoj agenciji).

  2. sve to štima, Ivice i ja bih radije da me plate više za moj učinak
    ali treba gledati šire: kako je, mislim, Krugman komentirao, fino su to gospoda iz EU i SAD smislile: prebaciti proizvodnju i ‘prljavu industriju’ u Aziju a ‘mi’ ćemo svi biti inženjeri, pravnici, bankari, revizori i dr.

    međutim su zaboravili da iako raste (1900. 23,6% 1999. 73,0%!; primjer za SAD tržište rada prema Hughes and Cain) udjel uslužnog sektora u distribuciji radne snage jest vrlo visok, zahvaljujući prvenstveno razvoju tehnologija

    dokad može to tako? ostavili smo se zemlje, zatiremo sitne obrte i zanate, igračke i avione radimo u Kini…
    mislim da nam je preskupa ta cijena razvoja koju plaćamo…
    jbga, bitno je imat iPhone a kako ćemo? – lako ćemo…

    • Tko to ‘mi’? Vi fakat vidite ovdje neki kolektivni um, ili čak i neke organizatore priče? To je naprosto prirodan tok ekonomije u smislu kako je svaka firma vidjela svoju vlastitu optimizaciju resursa. Naravno da sustav kao cjelina može doći u dizbalans, ali to ne pokazuje da je netko tako ‘planirao’.

      • jedini kolektivni um o kojem ja mogu govoriti jest onaj na razini kolektvne svijesti – da smo mi svi jedno, dio univerzuma, onako kako je to posloženo na razini kvantne fizike, gdje zakonitosti drugačije funkcioniraju

        oprostite što sam naveo riječi jednog nobelovca i doktora ekonomije, dakle samo ono što se sve češće spominje u medijima (npr. unifikacija Merkozy, što je to ako nije sprdnja na račun kolektivnog?)

        nemojte me krivo shvatiti, ta nigdje nisam rekao da ekonomija ne funkcionira već samo da se u ovom trenu previše eksperimentira, dakle u potpunosti sam na Vašem tragu…

  3. Lesar je vrlo jasno rekao – ako se Zakon o radu izmijeni, radnici neće imati nikakvih prava osim na otkaz. Jednostavno i fantastično politički rečeno, no istovremeno i neodgovorno i katastrofalno za hrvatsku budućnost. Kosorica je tu propustila objasniti javnosti da su izmjene ciljane na poboljšanje efikasnosti javne uprave i državnih poduzeća jer, iskreno, malo koja privatna tvrtka ima kolektivni ugovor, što znači da zaposlenici u privatnom sektoru, Lesarovim rječnikom, i sada imaju “samo pravo na otkaz”, što je vidjelo i po tih 160 tisuća otkaza. Ova država bankrotirala bi u roku od tjedan dana da se uvede (u javnosti gotovo nepoznat) Službenički sud.

    • Disclaimer :Lesarov rezultat mi je ucinio izbore depresivnijima svojim rezultatima u odnosu na vec standardnu kolicinu jada i manjka optimizma koju osjecam generalno nakon izbora…
      A za njegov glupi argument…
      odnos poslodavac – zaposleni je slobodno udruzenje regulirano ugovorom. Ni poslodavac ni zaposleni u slobodnom drustvu ne dobivaju posebna prava osim onih koje imaju kao pojedinci.
      Mislim pitajte vi gospodina Lesara sto ga sprijecava(osim visokih moralnih standarda 😛 ) da postane poduzetnik kada je to tako super i fancy… Nakon sto se “nakrade” “iskoristavajuci” jadne nemocne radnike moze da smiri savjest profitima platiti bacanje komunistickog manifesta iz helikoptera po Zagrebu

  4. Liberalizacija zakona o radu se prezentira na totalno krivi način.
    Sa lakšom cirkulacijom radne snage samo bi se otvorila mogučnost kvalitetnim radnicima da dođu na bolje pozicije na kojima zbog zabetoniranog sustava drže manje sposobni i nekvalificirani ljudi.
    To bi trebalo biti u interesu svakom građaninu ove zemlje,i zašto se to ne kaže javno.

  5. Sindikati državnih službenika su po definiciji — ne zato što bi to njihovi predstavnici htjeli, nego jer je to tako samim njihovim postojanjem — izravno u sukobu s interesima države i njenih građana, i smatram da bi ih trebalo proglasiti neustavnima i ukinuti. Problem je što nijedna vlada neće imati muda to napraviti.

    • Da… to sam i mnogo puta komentirao. Sindikati državnih službi i javne uprave kad traže veća prava (plaće, božićnice, uskrsnice, regrese..) to traže direktno na račun svih ostalih građana ove zemlje, pa i samih zaposlenih u tim birokratskim čudovištima. Zbog tog povećanja “prava” ti isti ljudi će sutra imati i veće poreze/namete ili veći dug države da bi se ta rupa mogla krpati. Nevjerojatno kako kontradiktorno, a opet populistički tako primamljivo.

  6. Odlican clanak i zanimljivi komentari.

    Sto se tice puta kojim cemo sada krenuti, barem po nekim najavama, nisam siguran da ce se nesto radikalno poduzeti, a ovako ipak dalje ne ide. Volio bih da sam u krivu, no dosadasnja praksa nasih politicara uci me da budem sumnjicav i skeptican dok se ne dokazu na djelu, a ne samo nekom praznom retorikom i obecanjima.

    Zanimljivom mi se cini ta dilema izmedju slabljenja kune, dakle deprecijacije ili devalvacije, kako god to zvali i unutrasnje deflacije tj smanjenja troskova, prvenstveno radne snage, te rasterecenja gospodarstva smanjenjem poreza i ukidanjem nekih parafiskalnih nameta. No, fiskalna rupa ce onda, barem kratkorocno, biti jos veca, a zaduzivanje nam je ionako preskupo pa mi se cini da to bez IMFa nece ici, a i onda traljavo.

    Tko ce tu silnu vojsku prijevremenih mladih penzionera vrati na nepostojeca radna mjesta ili na sela odakle su i dosli, a imanja zapustili. Sve da se neki i uhvate poljoprivrede, mislis li da bi netko otkupio prozvode po iole prihvatljivim cijenama kad se mogu uvoziti viskovi i smeci iz EU po smijesnim cijenama, a nam to isto prodavati po cijenama prvoklasne robe. Long way to go….

    Ima tu jos jedan problem administrativnog preustroja zemlje pri cemu definitivno treba reorganizirati drzavu, smanjiti lokalnu administraciju itd itd, no sto cemo onda sa uhljebljenjem svih stranackih ljudi i osoblja koje ih opsluzuje. Ovo je trenutak da Zoki bude drzavnik, a ne samo obican politicar jer kad i ako pocne provoditi neke od ovih mjera, val nezadovoljstva bit ce ogroman i mogao bi rezultirati gradjanskim neposluhom, pobunama, nemirima i gubitkom vlasti. Tko zna kud ce to ici, ali nisam prevelik optimist iako se slazem da je ova ekipa na odlasku katastrofalna i najvise zasluzna za to gdje smo sada. No, ovako barem imamo nadu, a onako ni to.

  7. Clanak je super, ali zanima me jedna stvar nevezana uz ovu temu. Naime vidjeli smo da je PTKM potpisala ugovor za plin s INA-om do kraja 2013. godine, ali nigdje nisu napisali cijenu. Da li mozda vi imate neke informacije po tom pitanju?

  8. Vijesti iz INE…….. http://zse.hr/userdocsimages/novosti/yNTofeBxJke6Mh1rY6XqvA==.pdf
    Prirodni plin d.o.o.. član INA Grupe i Petrokemija d.d potpisali su 06. prosinca 2011. godine Ugovor o opskrbi plinom na razdoblje od dvije godine, odnosno do 31. prosinca 2013. godine. Sukladno Ugovoru, predviđena je isporuka oko 650 milijuna m3 prirodnog plina godišnje, što je na razini dosadašnjih godina, pri čemu su postignuti uvjeti ocijenjeni kao zadovoljavajući za obje strane.

      • Ne bih rekao da su rekli ništa iz PTKM nisu rekli ove dodatne komentare da su postignuti uvjeti ocijenjeni kao zadovoljavajući za obje strane, ako se znalo da su u PTKM dolazili i strani dobavljači, stoga ovaj komentar je jako bitan, ali dioničari će imati pitanja u vezi plina na skupštini dioničara kako kaže poštovani Nenad Bakić! Hvala još jednom

        • Pa i ako je tajna, nakon skupstine vjerojatno vise nece biti, tako da mi zbog toga nije jasna ta misticnost ali dobro.

          Ovo da su uvjeti zadovoljavajuci za obje strane je sugestivno ali i poprilicno nedefinirano i neodredjeno. Gospon Jagust mi se do sada cinio poprilicno posten kao upravitelj pa vjerojatno nije neka muljaza u pitanju, no ne bi bilo prvi put da se konkretne brojke “zadovoljavajucih uvjeta” pokazu kao katastrofa.

        • @efodix

          Pa zaista je tu moguće imati itekako “zadovoljavajući” ugovor za obje strane. Pa cijela poanta “kapitalizama” uopće je u “zadovoljstvu obje strane transakcije”.

          Ako je npr. Petrokemija “prijetila” da će promijeniti dobavljača, tj. odabrati onoga “koji će ponuditi konkurentnu cijenu” a INA ako je ovime spriječila gubitak tako ogromnog kupca, to može biti i po vrlo atraktivnoj cijeni za PTKM ugovor koji je “zadovoljavajući za obje strane”, dakle za PTKM zbog cijene, a za INA-u zbog “ne gubitka ključnog kupca”. Svatko ima svoje razloge za zadovoljstvo.

          Za Inu bi vjerojatno bio značajan gubitak izgubiti tako velikog i anti-cikličkog im kupca, i pretpostavljam da je trošak ostanka u ugovornom odnosu veći od troška prekida odnosa tek pri nekoj “vrlo maloj cijeni”, pa je mjesta za dogovor sigurno tu bilo dosta – na zadovoljstvo obje strane!

        • nekako vjerujem da je za ptkm tu postignuta dobra cijena ako ništa drugo zbog mađara u ini kojima se možda kroz ptkm pokušava malo stati na žulj, vidjet ćemo rekli bi sljepci.

  9. svi smo nesto pametni treba ovo treba ono, treba puno toga ali ne ide preko noci, mentalitet ljudi se mijenja godinama to je moje neko misljenje…nit smo najpametniji nit smo najbolji u europi ni u privredi ni u znanosti tako da trebamo radit i ucit vise i bolje od drugih da bi ih sustigli…nema precaca tu nekog samo nas rad i zalaganje mogu spasit…sad se i ja pravim malo pametan ali tako ja vidim stvari…

    • Tomislave pričaš o radu, koji rad? Možemo mi svi radit, recimo kopat rupe najbrže i najbolje na svijetu i dalje nećemo imati ništa, osim možda puno rupa.
      kakve su to socijalističke fraze o radu.
      Dat ću ti još jedan primjer, recimo možemo mi svi radit i nešto produktivno, recimo loviti ribu ili saditi povrće, no onaj sa kapitalom (mreže, poljoprivredni strojevi) će i dalje biti produktivniji od nas. Tako da rad nije najbitniji faktor. Bitan je ali ne presudan, kao što ti to istićeš u svom “manifestu”: “Rad, rad i samo rad”. U ovoj zemlji puno ljudi radi samo taj rad nije produktivan i također imamo i kapital ali je on usmjeren u stvaranje gubitaka i kupovanje glasova. Ne trebamo MI ništa, a pogotovo ne nekoga da nam kaže kako trebamo raditi više, tako da nam može netko uzeti više. hvala ali ne hvala. ja mislim da bi bilo bolje da oni koji još rade prestanu pa nek oni koji žive od mog i tuđeg rada dođu na svoje.

      • nije to nikakav manifes kako ti govoris,bitnij je mentalitet ljudi promijenit nego sam i iskljuciv rad, zar nije sramota npr da imamo najvisi prosjek bolovanja u europi ako se ne varam 20ak dana prosjek po radniku…pa ne vjerujem da smo ‘bolesnija’ nacije od drugih:) imas pravo zaboravih naglasit, produktivan rad u onim privrednim granam gdje imamo komparativnu prednost i koje su najisplativije jel…moze se produktivno kopat kanal ali nikakve koristi od tog… podrska od drzave je potrebna kroz zakone,poreze, itd…

  10. Samo mali komentar na eurozonu i predstojeći EU summit. Njemačka i dalje odbija dopustiti ECB-u da značajnije poveća kupnju obveznica EU članica na udaru krize (a kamoli štampa eure) i čini se da iz perspektive same Njemačke osim političkih postoje i pravne zapreke za to (dobar link na tu temu http://www.cnbc.com/id/45551121/ ). Također, Njemačka je danas odbila podržati ideju kombiniranja EFSF-a i ESM-a ( http://www.bloomberg.com/news/2011-12-07/european-stock-index-futures-rise-on-summit-optimism-banks-may-be-active.html ). Vrlo je upitno što će uopće biti dogovoreno po pitanju proračunske discipline i fiskalne integracije, a na tu temu su danas čak i iz njemačkih službenih krugova poslani pesimistični signali ( http://www.reuters.com/article/2011/12/07/uk-eurozone-idUKTRE7B30B120111207 ). Osim toga, očigledno je da tržište osim obećanog dogovora oko proračunske discipline i fiskalne integracije očekuje i konkretnu značajnu kratkoročnu financijsku intervenciju od strane same EU koju može pružiti jedino ECB (čak su Obama i Geithner to rekli – “Obama and Geithner have both pointed to the option of the ECB backstopping European governments and the banking system”; Geithner je u utorak u Njemačkoj opovrgnuo da će se FED dodatno angažirati; link http://www.cnbc.com/id/45564180 ). Ukratko, iz svega navedenog izgledno je da će se Nijemci i dalje protiviti značajnijem angažmanu ECB-a (povećano kupovanje obveznica i/ili štampanje eura) i većem solidarnom preuzimanju dugova eurozone, te da će se tržišta, koja se zadnjih dana klade na uskakanje ECB-a “u zadnji čas” kao spasitelja, po završetku EU summit-a grubo razočarati.

  11. Da, pregled nudi neka dobra rjesenja, nazalost Merkelica ih bas ne zeli a Sarkozy ju slusa. Zapravo je jedino pravo rjesenje ogromni ESM od tri bilijuna (odnosno americkih trilijuna) ali Njemcima to jasno nimalo ne pase.

    Ova cijela prica o kontrolama budzeta vec postoji u EU zakonodavstvu (Maastrichtski kriteriji) samo je nitko nikad nije uzimao za ozbiljno, a i samo po sebi nije dovoljno rjesenje. Naime dugovi su toliki da bi mjere stednje trebale trajati jedno 20 godina, a ljudi u takvim situacijama obicno taman pred kraj kad stvari krenu na bolje naprave revoluciju ili dovedu nekakve pomahnitale diktatore na vlast (na kraju krajeva to je poznati socioloski fenomen, da su revolucije puno cesce kad stvari krenu na bolje).

    Meni je jasno da njemci ne zele devalvaciju eura jer oni sami imaju sasvim dobru ekonomiju i ogromnu stednju, pa bi htjeli da euro bude jos i skuplji. Medjutim to za sobom vuce u propast prakticki sve ostale drzave koje su se malo previse zaigrale s dizanjem kredita zbog dobrih uvjeta, a valjda im je nekako u navici bilo racunati da se krediti mogu dobrim dijelom otplatiti devalvacijom. Na kraju krajeva, ni Njemacka nije izolirana od ostatka svijeta, pa ako svi njeni susjedi zapadnu u drasticne krize zbog izrazito strogih mjera stednje, postoji samo jedan smjer u kojem njihov izvoz moze krenuti, a to je dolje (sjetimo se kriznog poreza i kako je u to vrijeme hrvatskoj pao uvoz – za nas dobro ali za one koji nam izvoze lose).

    Kako sam vec gore spomenuo, ogromni ESM koji bi otkupio vise-manje sve dugove bi bio jedino stvarno dobro rjesenje (bazuka jelte) koji bi de facto svima povisio kupovnu moc osim njemcima ciju bi smanjio. Ali naravno tu postoje i politicki i bihevioralni problemi. Mnoge zaduzene drzave bi zakljucile da mogu nastaviti gomilati dugove koliko hoce, jer uvijek je tu ESM koji ih moze otkupiti. Tako da je jedini nacin da njemci nagovore ostale drzave na stednju i prepustanje kontrole nad budzetom nekom drugom taj da ih se dovede na rub provalije pa da vise nemaju izbora. No tu tempiranje mora biti izrazito precizno, jer se moze desiti da nekoliko drzava padne preko ruba prije nego se ESM formira.

    Mislim da bi trebalo ponuditi strogu fiskalnu kontrolu s jedne, i ogromni ESM s druge strane, kao dio istog paketa, da jedno ne ide bez drugog. A nakon toga, ili cak i u istom paketu, euro-obveznice. U suprotnom se nastavlja dosadasnja omiljena EU praksa – too little too late. Dok se svi dogovore, pa dok se vidi da to nije dovoljno pa novi krug pregovora, pa novi “final package, of course!”, itd. itd. mozemo bez probelma otkliziti niz tobogan i potonuti u ono drugo dno o kojem svi vec godinama pricaju…

  12. Bojim se da ste izvan svog područja. Tu postoji isti onaj fenomen koji ste primjetili kod fonda menadžera. Ustraju na svojim greškama jer bi promjena stava značila priznanje vlastitih grešaka. Tako se vi nastavljate obrušavati na zagovornike devalvacije kune iako upravo njima dokazi idu u prilog. Priče o internoj devaluaciji su priče za malu djecu. Nijedna država u tome nije uspjela a sad bi odjednom Hrvatska trebala. Jel treba proći 10 godina kako bi se shvatilo da to ne funkcionira? S druge strane devalvacija ( još ako je praćena defaultom na vanjski dug ) daje vrlo dobre rezultate. Ja se samo pitam kakvim vi to modelima barate kad mislite da bi devalvacija uzrokovala tragične slomove a smanjenje potrošnje i rezanje plaća ne?

    • IMHO devalvacija je ok ukoliko je postepena, odnosno ukoliko ide kroz nekakvu kontroliranu inflaciju od 5-6% godisnje. Nekakva nagla devalvacija od 30% ili slicno kako neki zagovaraju bi bila katastrofa.

      • Devavacaija po definiciji nije postepena. Govorite o deprecijaciji. Nema dikretne veze s inflacijom. Ovaj sustav ne može podnijeti više od 3% godišnje.

        • Da, dobro malo sam se krivo izrazio.

          A zbog cega mislite da ne moze podnjeti vise od toga? 3% bas nije neka strasno visoka brojka…

    • @kosturko
      price o magicnoj moci printanja love i ulozi drzave su bajke… koje sire populisti(podskup populista su politicari )i banke kojima bailouti idu….
      Dakle…mrvica vegete, prica o tome da ce divlji psi jesti bebe ako se smanji deficit, par grama Lesara… bam bam Goldman S mlati lovu. 🙂
      Inace Estonia rula sto se tice oporavka, a cuda li oni odabrali austerity…. nemojte reci Krugmanu da se ne uzruja…
      Sta se tice defaulta slazem se 100x 100% 😀
      Po meni je to jako zgodan nacin da se izlgadni zvijer(drzava) jer deficiti su porezi koji nisu odmah vidljivi, a kad bi ljudima to probali odmah naplatiti ne bi islo, dakle smanjuje se kolicina love koju paraziti mogu nakrasti, ovaj redistribuirati…, ovaj oporezovati…

      • Je, Ivane, imaš ti pravo. Slušajući vas Austrijance Amerika je već trebala imati hiperinflaciju a kamatne stope na državne obveznice su trebale biti dvocifrene. Radi se sve u svemu o jednoj neozbiljnoj skupinici ljudi koja je stekla popularnost naprosto zato što su im koncepti ultrajednostavni i lako razumljivi. Jedino što su krivi. To kako Estonija rula se lijepo vidi iz podataka. Kumulativni gospodarski pad 18%. Ruuula!

  13. Članku u jutarnjem nedostaju grafikoni (iako su navedeni). Po meni je to moguće jedino ako urednik uopće nije ni pročitao tekst. Inače jako dobar tekst.

  14. Nenade što se može očekivati od nove vlasti u smislu oporezivanja dionica? Da li porez na dividendu ili možda “opale” porez na stanje imovine u dionicama, ili možda na “zaradu” u kupoprodaji?

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s