Svijet je puno bolje mjesto, i postajat će sve bolje, sve brže

Nadam se da ste u međuvremenu pročitali Abundance: The Future Is Better Than You Think, Diamandis, Kotler. Zajedno s njom sam bio preporučio i The Beginning of Infinity: Explanations That Transform the World od Deutscha.

A uz njih treba pročitat i ovu treću knjigu The Rational Optimist: How Prosperity Evolves, od Ridleya.

O knjizi: “For two hundred years the pessimists have dominated public discourse, insisting that things will soon be getting much worse. But in fact, life is getting better—and at an accelerating rate. Food availability, income, and life span are up; disease, child mortality, and violence are down all across the globe. Africa is following Asia out of poverty; the Internet, the mobile phone, and container shipping are enriching people’s lives as never before.

Iz nje donosim ovaj veličanstveni odlomak o guruima pesimizma. Poglavlje počinje s ovim citatom. (Knjiga je ovdje.)

I have observed that not the man who hopes when others despair, but the man who despairs when others hope, is admired by a large class of persons as a sage.

JOHN STUART MILL Speech on ‘perfectibility’

Ridley, Matt (2010-05-27). The Rational Optimist: How Prosperity Evolves (Kindle Locations 4062-4064). Harper Collins, Inc.. Kindle Edition.

Evo ulomka, izvor je ovdje:

A constant drumbeat of pessimism usually drowns out any triumphalist song of the kind I have vented in this book so far. If you say the world has been getting better you may get away with being called naïve and insensitive. If you say the world is going to go on getting better, you are considered embarrassingly mad. … ‘Implicit confidence in the beneficence of progress’ said Hayek, ‘has come to be regarded as the sign of a shallow mind.’

If, on the other hand, you say catastrophe is imminent, you may expect a McArthur genius award or even the Nobel Peace Prize. The bookshops are groaning under ziggurats of pessimism. The airwaves are crammed with doom. In my own adult lifetime, I have listened to implacable predictions of growing poverty, coming famines, expanding deserts, imminent plagues, impending water wars, inevitable oil exhaustion, mineral shortages, falling sperm counts, thinning ozone, acidifying rain, nuclear winters, mad-cow epidemics, Y2K computer bugs, killer bees, sex-change fish, global warming, ocean acidification and even asteroid impacts that would presently bring this happy interlude to a terrible end. I cannot recall a time when one or other of these scares was not solemnly espoused by sober, distinguished and serious elites and hysterically echoed by the media. I cannot recall a time when I was not being urged by somebody that the world could only survive if it abandoned the foolish goal of economic growth.

The fashionable reason for pessimism changed, but the pessimism was constant. In the 1960s the population explosion and global famine were top of the charts, in the 1970s the exhaustion of resources, in the 1980s acid rain, in the 1990s pandemics, in the 2000s global warming. One by one these scares came and (all but the last) went. Were we just lucky? Are we, in the memorable image of the old joke, like the man who falls past the first floor of the skyscraper and thinks ‘So far so good!’? Or was it the pessimism that was unrealistic? Let me make a square concession at the start: the pessimists are right when they say that, if the world continues as it is, it will end in disaster for all humanity. If all transport depends on oil, and oil runs out, then transport will cease. If agriculture continues to depend on irrigation and aquifers are depleted, then starvation will ensue. But notice the conditional: if. The world will not continue as it is. That is the whole point of human progress, the whole message of cultural evolution, the whole import of dynamic change – the whole thrust of this book. The real danger comes from slowing down change. It is my proposition that the human race has become a collective problem-solving machine and it solves problems by changing its ways. It does so through invention driven often by the market: scarcity drives up price; that encourages the development of alternatives and of efficiencies. It has happened often in history. When whales grew scarce, petroleum was used instead as a source of oil. (As Warren Meyer has put it, a poster of John D. Rockefeller should be on the wall of every Greenpeace office.) The pessimists’ mistake is extrapolationism: assuming that the future is just a bigger version of the past. As Herb Stein once said, ‘If something cannot go on forever, then it will not.’
So, for example, the environmentalist Lester Brown, writing in 2008, was pessimistic about what will happen if the Chinese are by 2030 as rich as the Americans are now (nastavlja s pesimističnim opisom posljedica) …

Brown is dead right with his extrapolations, but so was the man who (probably apocryphally) predicted ten feet of horse manure in the streets of London by 1950. So was IBM’s founder Thomas Watson when he said in 1943 that there was a world market for five computers, and Ken Olson, the founder of Digital Equipment Corporation, when he said in 1977: ‘There is no reason anyone would want a computer in their home.’ Both remarks were true enough when computers weighed a tonne and cost a fortune.

… There is a tendency to believe that pessimism is new, that our current dyspeptic view of technology and progress has emerged since Hiroshima and got worse since Chernobyl. History contradicts this. Pessimists have always been ubiquitous and have always been feted. ‘Five years have seldom passed away in which some book or pamphlet has not been published,’ wrote Adam Smith at the start of the industrial revolution, ‘pretending to demonstrate that the wealth of the nation was fast declining, that the country was depopulated, agriculture neglected, manufactures decaying, and trade undone.’

A ovo je s početka knjige. Vjerujem začuđujući podaci za tipičnog ogorčenog Hrvata koji misli da je svijet gori nego ikada, samo se kvari i čeka nas katastrofa. Barem za one koji svoje stavove o svijetu temelje na našim medijima.

… Averages conceal a lot. But even if you break down the world into bits, it is hard to find any region that was worse off in 2005 than it was in 1955. Over that half-century, real income per head ended a little lower in only six countries (Afghanistan, Haiti, Congo, Liberia, Sierra Leone and Somalia), life expectancy in three (Russia, Swaziland and Zimbabwe), and infant survival in none. In the rest they have rocketed upward. Africa’s rate of improvement has been distressingly slow and patchy compared with the rest of the world, and many southern African countries saw life expectancy plunge in the 1990s as the AIDS epidemic took hold (before recovering in recent years). There were also moments in the half-century when you could have caught countries in episodes of dreadful deterioration of living standards or life chances … But overall, after fifty years, the outcome for the world is remarkably, astonishingly, dramatically positive. The average South Korean lives twenty-six more years and earns fifteen times as much income each year as he did in 1955 (and earns fifteen times as much as his North Korean counterpart). The average Mexican lives longer now than the average Briton did in 1955. The average Botswanan earns more than the average Finn did in 1955. Infant mortality is lower today in Nepal than it was in Italy in 1951. The proportion of Vietnamese living on less than $ 2 a day has dropped from 90 per cent to 30 per cent in twenty years. The rich have got richer, but the poor have done even better.

The poor in the developing world grew their consumption twice as fast as the world as a whole between 1980 and 2000. The Chinese are ten times as rich, one-third as fecund and twenty-eight years longer-lived than they were fifty years ago. Even Nigerians are twice as rich, 25 per cent less fecund and nine years longer-lived than they were in 1955. Despite a doubling of the world population, even the raw number of people living in absolute poverty (defined as less than a 1985 dollar a day) has fallen since the 1950s.

Yet looking back now, another fifty years later, the middle class of 1955, luxuriating in their cars, comforts and gadgets, would today be described as ‘below the poverty line’. The average British working man in 1957, when Harold Macmillan told him he had ‘never had it so good’, was earning less in real terms than his modern equivalent could now get in state benefit if unemployed with three children. Today, of Americans officially designated as ‘poor’, 99 per cent have electricity, running water, flush toilets, and a refrigerator; 95 per cent have a television, 88 per cent a telephone, 71 per cent a car and 70 per cent air conditioning. Cornelius Vanderbilt had none of these. Even in 1970 only 36 per cent of all Americans had air conditioning: in 2005 79 per cent of poor households did. Even in urban China 90 per cent of people now have electric light, refrigerators and running water. Many of them also have mobile phones, internet access and satellite television, not to mention all sorts of improved and cheaper versions of everything from cars and toys to vaccines and restaurants.

Well all right, says the pessimist, but at what cost? The environment is surely deteriorating. In somewhere like Beijing, maybe. But in many other places, no. In Europe and America rivers, lakes, seas and the air are getting cleaner all the time. The Thames has less sewage and more fish. Lake Erie’s water snakes, on the brink of extinction in the 1960s, are now abundant. Bald eagles have boomed. Pasadena has few smogs. Swedish birds’ eggs have 75 per cent fewer pollutants in them than in the 1960s. American carbon monoxide emissions from transport are down 75 per cent in twenty-five years. Today, a car emits less pollution travelling at full speed than a parked car did in 1970 from leaks. Meanwhile, average life expectancy in the longest-lived country (Sweden in 1850, New Zealand in 1920, Japan today) continues to march upwards at a steady rate of a quarter of a year per year, a rate of change that has altered little in 200 years.

Even inequality is declining worldwide. It is true that in Britain and America income equality, which had been improving for most of the past two centuries (British aristocrats were six inches taller than the average in 1800; today they are less than two inches taller), has stalled since the 1970s. The reasons for this are many, but they are not all causes for regret. For example, high earners now marry each other more than they used to (which concentrates income), immigration has increased, trade has been freed, cartels have been opened up to entrepreneurial competition and the skill premium has grown in the work place. All these are inequality-boosting, but they stem from liberalising trends. Besides, by a strange statistical paradox, while inequality has increased within some countries, globally it has been falling.

U svakom slučaju šokantno štivo za mnoge Hrvate.

A u nevjerojatno brzom povećanju svijeta najbolje se može prosperiti i ulaganjem u dionice (dijela imovine, jasno, ne kao kladionica, ‘sve ili ništa’). Također šokantno većini Hrvata.

Ovu citiranu knjigu možete kupiti ovdje, a ne zaboravite naručiti i Diamandisovu.


81 replies »

  1. Evo Buffet slavi rodjendan:

    Evo i izreka koja mi se najvise svidjela ( u ozracju clanka):
    “Gledano dugoročno, vijesti sa burze će biti dobre. Unatoč svim problemima s kojima se SAD suočio, od dva svjetska rata i drugi traumatični i skupi vojni sukobi, depresija, recesija, financijske krize, naftni šok..Dow Jones je ipak porastao sa 66 na 11.497”.

  2. Ali gledajte. U većini slučajeva se ja slažem s Vama i sam vjerujem da je tako ali npr ja kupujem podcijenjenu imovinu( barem ja mislim da je podcijenjena i već sam jako “dugo” u minusima, plus što sam propustio npr kamate koje sam mogao ubirati da sam ta sredstva oročio. Pa tako imam adrs od cca 250 kn, zvzd od cca 4,3k adpl cca 130 kn.. Ono što me mući je da sam izgubio na kamatama, tečaju kn ( to nije nešto što me brine) već i na cijeni dionica A smatram da su sve tri izvanredne prilike. Ne vidim zašto ih tržište ne prepoznaje’ Dozvoljavam da jednostavno i nisam u pravu te da te tvrtke ne vrijede novca kojeg sam platio, no držao sam se nekih osnovnih načela ulaganja ( nizak pb, stabilna bilanca, dobar operativni tok novca, te povećanje prihoda) Gotovo sve parametre koje sam si zadao ova društva ostvaruju. Nažalost već sam pomalo isfrustriran ovakvim razvojem situacije. NE tražim od vas utjehu u stilu “sve će to doći na svoje ili sve će to biti dobro” jer to ne može nitko na svijetu znati, ali bar mi ako može odgovorite što mislite o mom izboru dionica. Nadam se za sve nas , da će valuacije nekih tvrtki uskoro doći na neku objektivniju razinu, jer ovo je zaista frustrirajuće. Ćesto se dvoumim da li da dokupljujem te tvrtke za koje zaista smatram da vrijede više, no trend kretanja cijena dionica me polako obeshrabruje i dovodi u nedoumicu oko daljnjih koraka glede izbora imovine u koju bih investirao

    • Ponekad je teško trpjeti gubitke u racionalnim ulaganjima, pogotovo ako se gledaju dnevne cijene.
      A mislim da su sve tri koje ste naveli odlična ulaganja.

      Mislim da je gledanje ‘trenda’ jako pogrešna stvar. Tzv. ‘trend’ je očit samo retroaktivno. Također mislim da ne treba gledati po koliko ste kupili neko ulaganje, nego što mislite da li ono sada vrijedi cijene koja je na burzi.

  3. Tema i argumenti su me podsjetili na ovaj izvrstan prikaz (inače dosadne) statisike razvoja svijeta koja se vrlo lijepo nadovezuje na vaš članak:


    • Totalna papazjanija, manipulativni miš-maš, predlažem ipak malo više selektivnosti oko odabira toga što čitate. Halo molim, oni su našli 35 (!) podataka koji su lošiji početkom 2012. (pri slabom izlazu iz krize) u odnosu uglavnom na zadnji ekonomski boom!? Niste čuli za ekonomske cikluse i to je ‘dokaz’ da je u svijetu znatno lošije nego ikada prije? Ili da uništimo cikluse i vratimo se u plansku ekonomiju, bez ciklusa, naime samo s jednim trendom: na dolje?

    • Zato što ne mislim i neke druge stvari, recimo da su lavovi zeleni, a puhovi ljubičasti. Naime, vjerujem u ono što je očito jasno, a ne vjerujem u ono što očito nije istina.

        • Svakom kako mu se čini, pa tako i vama.

          Nego, jeste li primjetili da su cinični, zloćudni, zlokobni, depresivni, pesimistični itd, ljudi uglavnom i jako ponosni na taj pristup? Uzmite im njihovu depresiju, pesimizam i cinizam, i iščupali ste im srce.

    • Pesimisti nisu pokretači razvoja, jer pesimizam ubija svaku želju za pokretom i traženjem. Ako ne tražiš nećeš niti naći, ako ne kucaš neće ti se ni otvoriti! Dakle pesimizam je totalna suprotnost od pozitivnosti, jer biti pozitivan znači biti otvoren tražiti rješenja, učiti napredovati, kucati, i prije svega uspjeti! A uspjeh je ipak zasebna priča

  4. Da si čitao i malo studiozniju literaturu, a ne samo pamflete, iznenadio bi se. Ili ne bi, tebe ništa ne može iznenaditi

    • Standardan argument kad se nema činjenica, a najbolje je ovako ‘s visoka’, ‘da si malo čitao’. Tko zna jesam li čitao malo ili puno? I tko zna koliko relevantnih stvari sam čitao. Inače smo svjedoci da mnogi ljudi svoje proglašavaju ‘pravim’, ‘relevantnim’, a ostalo po defaultu ‘krivim’.

      Stoga bih predložio da se usredotočite na činjenice ako želite razumjeti materiju, a ne na dogamtsku polaznu točku, u kojem kontekstu je sve što je u skladu s tom dogmom ‘pravo’, a ostalo ‘krivo’. Upravo o tome je moj post.

      • Zasto sam odgovorio “s visine”? Zato sto si na moje benigno pitanje odgovorio da je pretpostavka koja je u njemu sadrzana ocito pogresna. Slijedi – slijep si kod ociju.
        U povodu pitanja zar ne bi i nezadovoljstvo moglo biti pokretac napretka ubacio si metafore o zelenim lavovima i kaj ja znam sto jos te dodao : Vjerujem u ono sto je ocito jasno, a ne vjerujem u ono sto ocito nije istina.
        Kad je o tome rijec, podsjetio bih te samo na Galilea, i “ocitu istinu” da se Sunce vrti oko Zemlje. Nadam se da je jasno sto hocu reci – ocite istine nerijetko zavaraju, sto je takodjer vrlo ocito.

        Idemo dalje. Pises, mnogi ljudi svoje proglasavaju pravim i relevantnim a ostalo krivim. Koji mnogi ljudi? Pa moje je pitanje bilo usmjereno relativizaciji, i – uostalom – bila je rijec o pitanju. Tek kad si odgovorio da je pitanje (koje je bilo usmjereno relativizaciji, propitivanju), “ocito pogresno”, tek tad sam “s visine” uputio i na drugu literaturu.
        Izvedimo zakljucak iz cinjenica dostupnih u ovoj razmjeni komentara. Izvedimo zakljucak u obliku pitanja: Tko ovdje “svoje proglasava pravim, relevantnim, a ostalo po defaultu krivim”: onaj tko postavlja pitanje je li bi moglo biti i drukcije (da nezadovoljstvo potice promjene), ili onaj tko to pitanje proglasava ocito pogresnim, iako zdrav razum govori da ocito pogresno vrlo cesto nije uopce ocito pogresno.
        Kako teorija igara kaze – prvi potez odigraj fer; kad protivnik uzvrati nefer (a to je dio u kojem si pitanje proglasio ocito pogresnim) uzvrati svom snagom (uputa “s visine” – citaj i drugu literaturu). Nisam dakle odigrao nista protiv pravila.

        No, to je zasad o stilu u razmjeni misljenja. Vratimo se na meritum. Je li bi moglo biti da “nezadovoljstvo ipak potice napredak”. O tome postoji klasicna studija “Protestantska etika i duh kapitalizma”, centralno mjesto svih slicnih diskusija, bezbroj puta poduprta argumentima ali i opovrgnuta, dovedena u pitanje. Tu, naprosto nema konačnih odgovora i jednoznačnih rješenja. Zato sam spomenuo pamflete, jer je u njima uvijek sve jednoznacno.
        Kao što indeksi sreće pokazuju, ima zemalja, na primjer Filipini, u kojima je indeks sreće viši nego u susjednom Japanu, premda je razlika u razvijenosti ogromna, a i u kvaliteti i duzini zivota. No Japanci su nezadovoljni pesimisticni, a Filipinci zadovoljni (relativno gledajuci) i malo sta mijenjaju na bolje. Dapace, Richard Layard, istrazivac ekonomike srece u jednom svom tekstu istice kako su najsretnija grupa na svijetu filipinske kucne pomocnice u Hong Kongu. Istina je, bogatije su zemlje sretnije nego siromasne, no tu nije jasan odnos uzroka i posljedice. Izgleda da je sreca posljedica bogatstva, a ne njegov uzrok.
        Ako se dakle o ovoj temi pise tako da se precacem dolazi do jednoznacnih rjesenja i konacnih odgovora, onda je logicna pretpostavka da se nije dovoljno citalo. No, na to ne bih bio upozorio, osobito ne na taj nacin (s visine), da nisam bio izazvan. Kao sto rekoh, postavio sam bengno pitanje, prvi potez odigrao potpuno defanzivno i fer.
        Cinjenice, cinjenice, studije, gdje su studije? Evo jedne koja ispituje upravo ono sto je najintrigantnije, tehnoloski napredak i pitanje jednakosti, koje je ovdje dotaknuto, a koje je i inace predmet mog osobnog interesa.. http://www.princeton.edu/~rbenabou/papers/handbook4.pdf
        Zakljucak je na stranici 32 (34).

        Sve ovo dakle nema veze s hrvatskom situacijom, niti sam imao namjeru raspravljati o hrvatskoj situaciji, niti me hrvatska situacija, (pa ni hrvatsko trziste kapitala) motiviraju na bilo kakvo dublje promisljanje bilo cega. Dopustam da sam zalutao na krivo mjesto, gdje je svim diskutantima samo po sebi jasno da su sve poruke, pamfleti, ili tekstovi, odakle god dolazili, uvijek usmjereni na hrvatsku situaciju. Da, u Hrvatskoj su ljudi pesimisticni, da- mediji mozda poticu taj pesimizam, da, to moze biti lose za ekonomiju i trziste kaputala, no mene to ovdje uopce ne zanima niti je moje pitanje kojim sam poceo ovu diskusiju (o pesimizmu (nezadovoljstvu) kao mogucem pokretacu napretka) misljeno kao refleksija na hrvatsku situaciju.
        Eto, toliko sam imao u svoju obranu dodati uz jutarnju kavu. Ostajte mi zdravo i veselo. Sumnjam da ce vam nedostajati razmisljanje o optimizmu i pesimizmu na primjeru Japana i Filipina.

        • 1. Poznat mi je pristup ‘mjerenja indeksa sreće umjesto BDP’, koji su potaknuli državnici kojima je BDP išao loše (npr. Sarkozy), a prihvatili i neki istraživači, magazini i drugi (koji su našli neku novu robu koju će prodavati). Ovdje su i daljnji problemi:

          A. Jasno, temeljno je pitanje ‘što je sreća’, a u Vašem izlaganju gore je pobrkana sreća i optimizam (elementarna pogreška).

          B. K tome, jasno da se prodavači indeksa sreće zaklinju u svoju metodologiju, osobno ne vjerujem joj (nadam se da nije problem što sam toliko plošan i pamfletski).

          C. Čak i na toj pobrkanoj razini gdje govorite o Filipinima i Japanu, stvar ne funkcionira u kontekstu koji ste htjeli. Naime, stanovnici zemlje koja jako loše stoji (pa može stajati puno bolje nego što bi mogla gore), jasno je da se mogu samo nadati boljem, a pogotovo ako su u zadjne vrijeme iskusili rast (preko 11% zbirno u zadnje dvije godine!). Upravo pokazuje suprotno onome što ste htjeli, naime da rast i optimizam idu ruku pod ruku.

          Zaboravili ste i ‘suptilnu’ stvar, kakvu grešku bi valjda više pamfletsi obrazovani bezveznjak poput mene mogao napraviti. Naime, dobnu raspodjelu:

          Filipini (izvor CIA World Factbook, nadam se da nije problem):
          0-14 years: 34.6% (male 17,999,279/female 17,285,040)
          15-64 years: 61.1% (male 31,103,967/female 31,097,203)
          65 years and over: 4.3% (male 1,876,805/female 2,471,644) (2011 est.)

          0-14 years: 13.1% (male 8,521,571/female 8,076,173)
          15-64 years: 64% (male 40,815,840/female 40,128,235)
          65 years and over: 22.9% (male 12,275,829/female 16,658,016) (2011 est.)

          (a ono što možemo znati sa sigurnošću, iako mi se ne da taržiti reference, da je u stvai puno veća razlika u broju starijih od 50 i mlađih od 50).

          Notorno je da su mladi ljudi optimističniji od starijih, recimo ovo (pamfletsko citiranje):

          The young not only favor gay marriage and school funding more strongly; they are also notably less religious, more positive toward immigrants, less hostile to Social Security cuts and military cuts and more optimistic about the country’s future. They are both more open to change and more confident that life in the United States will remain good.

          Ukupno, Filipini i Japan upravo pokazuju suprotno od onoga što ste htjeli pokazati.

          2. Kao što ne bih raspravljao da li se Zemlja vrti oko Sunca ili Sunce oko Zemlje (naprosto me ne zanima takva diskusija – ubi me, što ćeš!), tako se ne bih raspravljao niti o temeljnim postavkama da li poduzetnici pokreću razvoj svijeta i njegovu sreću (naravno, ima ljudi koji su u stanju beskonačnu trubiti da ipak kolektivi, pa da je u Sjevernoj Koreji ili Kubi ‘bolje’, ili da je ‘plemeniti divljak’, ili stari Egipćanin živio bolje). A evidentno je da je poduzetnik pri poduzimanja poduhvata optimističan. (Štoviše, srazmjerno velik broj promašaja u poduzetničkim poduhvatima dolazi upravo od pretjerane optimističnosti poduzetnika, koji vide profitabilne poslovne prilike i kad ih nema, odnosno vide daleko veće vjerojatnosti uspjega nego jesu.)

          3. Može biti da sam ja totalno plošni bezveznjaković koji se obrazujena pamfletima, bez ikakve sposobnosti da sam nešto razumijem, s jednim totalno promašenim i potumplanim životom. U tom smislu sam totalno bezvezna meta za Vaše produbljeno i profinjeno razumijevanje svijeta. Čemu stoga trošiti vrijeme na napucavanje prazne lopte?

          Iako mi se čini (možda u mojoj uskoj površnosti) da i sa svojim ‘pamfletskim’ uvidom mogu na ne-inferioran način raspravljati s Vama (iako je Vaš pristup širi i produbljen), ipak, umjesto toga predlažem otići korak više. Naime kako ja čitam i vjerujem pamfletima (kao npr. Rational Optimist od Ridleya), zašto ne otići u diskusiju s tim pamletima? Oni su važni, ja nisam (zašto uopće gubiti vrijeme na ovom blogu), dakle: u raspravi s njima ćete postići daleko više, a da ne govorim: steći ćete i vidljivost, a možda i nešto zaraditi, kad kvalitetno, na velikoj pozornici, dezauirate te teze. Predlažem stoga jednu ozbiljnu kritiku te knjige. Iako, vidim da je taj pamflet prilično duboko napisan, jako puno referenci koji su zaista i korištene (ne samo navedene, kao u mnogim našim doktoratima i knjigama), tako da … ipak u startu nekako vjerujem tim pamfletarima.

          4. Možda ipak mali savjet. Ako Vas zanima literatura koju navodite, zašto ipak ne otići korak dublje i dva šire, preporučam knjigu How The West Grew Rich: The Economic Transformation Of The Industrial World; jasno, svijet se jako brzo razvija, nova promišljanja i saznanja bujaju, pa ćete, htjeli ili ne, ipak na koncu završiti i na ‘pamfletskom’ Fergusonovom Civilization, jasno, na njega se većina ‘dubokih’ s prezirom odnosi (jer nisi dubok ako nisi cinik i preziran) jer je ‘popularan’, naime čovo puno piše i još snima emisije, ali vjerujte, isplati se pročitati. (Jer naravno i Van Gogh je sada loš kad je popularan, za razliku od doba kad je živio kao nije popularan.)

  5. Pun pogodak i izbor literature a i tematski izdanak bloga – samo naprijed. Dosta je bilo toga da “smak svijeta slijedi”.

    Željko – inat ilitiga dišpet je zapravo optimističan pristup sranjima – u stilu “ma mogu ja to pobijediti”. BTW, i taj može biti pesimističan i optimističan (“u inat neću nešto raditi” vs. “e u inat ću baš to napraviti i dokazati da je moje rješenje bolje”.

  6. U većini slučajeva se slažem s Vama i sam vjerujem da je tako ali npr ja kupujem podcijenjenu imovinu( barem ja mislim da je podcijenjena i već sam jako “dugo” u minusima, plus što sam propustio npr kamate koje sam mogao ubirati da sam ta sredstva oročio. Pa tako imam adrs od cca 250 kn, zvzd od cca 4,3k adpl cca 130 kn.. Ono što me mući je da sam izgubio na kamatama, tečaju kn ( to nije nešto što me brine) već i na cijeni dionica A smatram da su sve tri izvanredne prilike. Ne vidim zašto ih tržište ne prepoznaje’ Dozvoljavam da jednostavno i nisam u pravu te da te tvrtke ne vrijede novca kojeg sam platio, no držao sam se nekih osnovnih načela ulaganja ( nizak pb, stabilna bilanca, dobar operativni tok novca, te povećanje prihoda) Gotovo sve parametre koje sam si zadao ova društva ostvaruju. Nažalost već sam pomalo isfrustriran ovakvim razvojem situacije. NE tražim od vas utjehu u stilu “sve će to doći na svoje ili sve će to biti dobro” jer to ne može nitko na svijetu znati, ali bar mi ako može odgovorite što mislite o mom izboru dionica. Nadam se za sve nas , da će valuacije nekih tvrtki uskoro doći na neku objektivniju razinu, jer ovo je zaista frustrirajuće. Ćesto se dvoumim da li da dokupljujem te tvrtke za koje zaista smatram da vrijede više, no trend kretanja cijena dionica me polako obeshrabruje i dovodi u nedoumicu oko daljnjih koraka glede izbora imovine u koju bih investirao

  7. Lekciju o svijetloj budućnosti svijeta, Sjevernoj Koreji i Kubi već smo apsolvirali, a sad biste mogli malo o trenutačnoj formi igrača Barcelone 🙂
    (ADPL nikako da se odlijepi, PTKM i DDJH se polako i sigurno umaraju, KORF ne napada dovoljno snažno, navodno se kao zamjena zagrijava VLHO …

    • Ne bih znao. Koliko vidim (vidi niže) u 2012. te dionice stoje odlično, pogotovo uzevši u obzir da su stajale izvanredno i u 2011., a zaista nisam šampion u predviđanju kratkoročnih kretanja dionica.

      • Sve je to u redu, ali kad s nama dijelite ulaznu strategiju u dionice zašto ne podijelite s nama i izlaznu strategiju? Gdje je vaša točka granične korisnosti u navedenim dionicama, odnosno cijena izlaska? Pa nije zar da ćete ih vječno držati? I Buffett proda s vremena na vrijeme.

        Pitanje drugo, kažete: “Također mislim da ne treba gledati po koliko ste kupili neko ulaganje, nego što mislite da li ono sada vrijedi cijene koja je na burzi.”
        Pa kad dođe vrijeme prodaje prodaje se po cijeni na burzi a ne po onoj koliko šta vrijedi! Kakva mu korist ako nešto vrijedi a on nije ni u knjigovodstvenom plusu a kamoli u ekonomskom. I kad mu cijena dođe do točke boli bezglavo će izać i odahnuti.

        • Mislim da ste jako pogrešno shvatili ono što pišem ovdje.
          1. Ja Vam nikad neću dati preporuku što kada kupiti a što prodati. Pogotovo zato što nisu svi u situaciji upravljanja svojom imovinom u istoj situaciji. Tko zna, iako mislim da KORF vrijedi 300 kn po dionici, možda ga prodam svog za 100, jer sam, npr. odlučio uložiti u nešto drugo, ili se odseliti u Singapur? KOje to onda veze ima s Vama?
          2. Ne prodajem svoja glavna ulaganja (iako sam ih rebalansirao ponešto) jer smatram da ih ne treba prodavati (iako sam neka od njih mogao eliminirati da sam htio) – nadam se da nije problem?
          3. Pobrkali ste koncept cijene i vrijednosti. DAkle, poanta je da li nešto vrijedi više nego mu je cijena. Ako je cijena manja, isplati se kupiti, a ako je veća, prodati. Jasno, u racionalnom svijetu. Možda nešto čemu je cijena veća od vrijednosti nastavi rasti u cijeni.

      • Pa tko kaže da nisu stajale izvanredno?! Ali, čovjek se razmazi kad mu je DDJH na 80 posto plusa, pa se onda, kad padne na 44 posto, osjeća kao da je u minusu 🙂

        • 1. Ja se slažem s onom narodnom: “Svatko za se travu pase.” A i nisam od onih koji kupuju na tuđe savjete! Uvijek uradim domaću zadaću!
          Ono što sam htio reći, ako je Vama dobra izlazna cijena npr. 250, zašto bi drugima to bila dobra ulazna cijena? Jer ne postoji stablo koje raste do nebe.
          2. Sve jasno.
          3. Shvaćam dobro koncept cijena-vrijednost. Ono što sam htio reći je to, tržište ukalkulira sve informacije u cijenu pa je cijena često ondje gdje i treba biti (naravno da anomalija ima – ali to je sve subjektivna procjena). Jer nije isto kupit nešto po 100 i 130 iako to vrijedi 150. Ovo mi je jako zanimljivo od Buffetta: “Da je Isaac Newton bio upoznat sa investicijama imali bismo i četvrti zakon gibanja i on bi glasio: Za investitore, povrat se smanjuje kako se gibanje povećava.”
          Nadam se da ste shvatili što sam htio reći.

  8. Lijepi pozdrav gosp. Bakiću.
    Zanima me jeste li još uvijek uvjereni da će petrokemija ići u privatizaciju i šta mislite o komercijalnim zapisima petrokemije, tj bi li investirali u komercijalne zapise ili su Vam draže dionice.
    Vezano za ovu temu, pesimizam koči i sprječava napredak, a optimizam povećava napredak i ubrzava rast, ja sam uvijek optimista.

    • Za privatizaciju ne znam što će biti, ali vjerujem da je to jedina logična opcija.

      A mislim da su komercijalni zapisi daleko lošija opcija. Naime, ako firmi krene loše, iako su zapisi po u biti ispred dioničara po naplati, to je često samo teorijski, pomislite koliko će se u stvari naplatiti obvezničari NEXE-a, odnosno koliko bi dobili da nisu ‘benevolentno’ produžili ulaganje; ili obvezničari Ingre.

      Drugim riječima, mislim da je rizik firme (u našim uvjetima) ugrađen u u prinose zapisa, ali puno više od toga je ugrađeno u zahtjevani prinos dionica, koje su nerelano diskontirane.

  9. Zamislite svijet kada bi svi bili optimisticni? Ili slijepo vjerovali u statistiku? Što bi tada bilo od financijskih tržišta?

  10. Stvarno je začuđujuće koliko je svijet napredovao u zadnjih 200 godina unatoč prevladavajućem pesimizmu u javnoj sferi.
    Očito dok nesposobni pesimisti javno kukaju sposobni optimisti potiho stvaraju.

  11. Pesimizam i nezadovoljstvo mogu biti poticaj napretka samo ako se baviš pisanjem knjiga i pjesama, padaju mi napamet grčke tragedije : ) A sve ostalo u životu bez optimizma se moze postići samo pukom slučajnošću.

  12. Ja priznajem, negdje 1992-ge sam bio pesimist, i dok su članci u Globusu predviđali tvornice auta, raznoraznog oružja, hrvatski avion, helikopter, stotine milijardi dolara koje će neko donijeti izvana, ja sam predviđao ljude koji će kopati po kantama za smeće, i pauperizaciju većine stanovništva. Evo, priznajem, sad me je sram što sam bio pesimističan, idem pokupovati sve te knjige da bar neko zaradi na mom pokušaju da postanem optimist

    • Poštovani, svakako preporučam malo obrazovanja, kako ste naveli da ćete.
      Što se tiče prvog dijela Vašeg posta, tu imate ‘mali’ problem, odnosno više njih.

      1. Niste razumjeli post, on se odnosi na Zemlju, ne na Hrvatsku, koja (kao i mnoge zemlje) može privremeno zapadati u regresiju.
      2. Priznajem, ja sam kao i mnogi, bio optimist što se tiče Hrtvatske. To ne znači da oni koji su uređeni pesimisti bili ‘u pravu’. Pesimist može tvrditi da će ‘sigurno kocka pasti na 1’ (a ne 2-6), pa ako padne na 1 tvrditi da je ‘bio u pravu’, što ne znači da je bio u pravu, dapače.
      3. Iskreno, vjerujem da ovo Vaše navodno predviđanje pokazuje ‘naknadnu pamet’, ali to je samo moje skromno mišljenje. Vi jasno možete tvrditi da ste ‘sve znali’.
      4. Promislite o tome, možda nick kojeg ste odabrali ‘Trovač’ govori o uvjerljivosti Vaših ‘predviđanja’, možda naprosto govori o Vašim stavovima prema svijetu i sebi?

  13. Ljudi su, kao vrsta, sad već neko vrijeme u stanju uništiti Zemlju i to nekoliko puta zaredom, što znači da je tehnologija toliko napredna da može polučiti globalne učinke. S druge strane, potpuno je jasno da takva razina tehnologije, koja može polučiti globalno uništenje, istovremeno može značiti ogroman prosperitet, do točke u kojoj se, u principu, svi globalni problemi gladi, neimaštine, nehumanih uvjeta rada itd. mogu riješiti. Nema stvarne, fizičke prepreke toj mogućnosti, opće globalno blagostanje je u dosegu naših mogućnosti isto kao što je to i globalno uništenje.
    Međutim nema nikakvih čvrstih i jednoznačnih znakova da će se realizirati jedna ili druga opcija- što bi se reklo stvar je potpuno ‘otvorena’ ili drugim riječima čovječanstvo balansira na oštrici. Potencijal samouništenja vojnom ili nekom drugom tehnologijom je očit isto kao i potencijal velikog blagostanja.
    Ono što nedostaje u cijeloj slici je- Odgovornost.
    Naime, sada kada više nismo ‘mali’ i kad smo otkrili puno toga o svijetu i prenijeli to u tehnološka otkrica, taj razvoj bi trebao pratiti i odgovarajući razvoj ‘psihe’ tj. sazrijevanje do punoljetnosti što znači preuzimanje odgovornosti za posljedice djelovanja na Zemlju, ekosustav i -svoje bližnje.
    Budući ta odgovornost, zrelost ne stupa na ‘globalnu scenu’ u onoj mjeri u kojoj se pojavljuju sve veći rizici na globalnoj skali, nema niti razloga za optimizam.
    Naime, gledajući samo neke slučajne pozitivne učinke globalnog napretka bez uzimanja u obzir ovog presudnog faktora- odgovornosti za Majku Zemlju i njene stvorove, u suštini promašujemo poantu.
    Slično bi bilo iracionalno nekog adolescenta koji sumanuto juri u bijesnom automobilu smatrati naprednim samo zato jer je naučio voziti, a pritom ne primjećivati moguće posljedice njegove neodgovorne jurnjave.
    U tom smislu, danas kao nikad prije, čovječanstvo doslovno stoji na rubu provalije i vjerojatno samo mali koračići nas dijele od fatalnog ishoda.
    U tom svjetlu jasno je da ukoliko se trendovi značajno ne promijene nekog razloga za optimizam baš i nema.

    • Poanta svega je ‘ako se trendovi ne promjene’, ne znam jeste li pročitali gornje ulomke? Upravo to je glavna pogreška u razmišljanju. Da se trendovi nisu promijenili, London bi bio pod 3 metra konjskog dreka (za početak), svjetla danas ne bi bilo (iscrpljeno sve salo od kita), svi bismo kreapli od kolere, itd. itd. Još jednom odozgora:

      Brown is dead right with his extrapolations, but so was the man who (probably apocryphally) predicted ten feet of horse manure in the streets of London by 1950. So was IBM’s founder Thomas Watson when he said in 1943 that there was a world market for five computers, and Ken Olson, the founder of Digital Equipment Corporation, when he said in 1977: ‘There is no reason anyone would want a computer in their home.’ Both remarks were true enough when computers weighed a tonne and cost a fortune.

  14. Vec drugi put mi nije ostavljena mogucnost odgovora ondje gdje se dijalog odvijao, pa cu pokusati ovdje. Ionako bih bio kratak.
    Po mojem sudu kljucni nedostatak s kojim se Hrvatska danas suocava, a taj joj nedostatak onemogucuje da rijesi bilo koji drugi problem, nije nedostatak optimizma, zdovoljstva itd nego nespremnost na dijalog i nedostatak tolerancije kao kljucnih kulturnih pretpostavki liberalnog drustva. Najbolje se ocituje u tome da se sugovornika uopce ne slusa. Ako je tome tako, ako se uopce ne zeli cuti ono sto sam htio reci, onda nema smisla nastaviti dalje s tim razgovorom.

    • Kako nema?
      Pa ja mislim da je upravo suprotno.

      Iako se malo sprdajući, ali i to dezavuirajući, s uvredljivo površnom ‘pamfletskom’ karakterizacijom (jedan od glavnih demagoških ‘alata’, dezavurirati drugu stranu oduzimajući joj legimitet) sam, kvalitetno raspravio s meritumom stvari. Znači, mislim da su moji argumenti precizniji, konkretniji i kvalitetniji (npr. Japan – Filipini). Znači, eveidentno sam u meritumu stvari upravo bio kvalitetniji ‘raspravljač’, a na koncu potpuno obratna teza, da ‘nisam čuo što se govori’ i ne komuniciram!?

      A kad pročitaš Rational Optimist, pogledaš malo reference u njemu, znat ćeš da se ne radi o pamfletu, možda ti bude i žao za pristup iskazan ovdje. Jer nije sramota ne znati, sramota ne htjeti znati.

  15. Ovaj je dijalog rascjepkan na nekoliko mjesta, pa se potpuna slika teze stječe. U svakom slučaju, izbjegavanje dijaloga se pojavljuje u različitim oblicima. Jedan od njih je početak tvog gornjeg komentara:
    “Poznat mi je pristup ‘mjerenja indeksa sreće umjesto BDP’, koji su potaknuli državnici kojima je BDP išao loše (npr. Sarkozy)…”
    1. Nitko nije spominjao “mjerenje indeksa sreće umjesto BDP-a” (naglasavam rijec umjesto)
    2. U igru je uveden Sarkozy (kojemu je BDP išao loše) kao tipičan kvazi-argument.
    Sad bih ja trebao u igru uvući kvazi-protuargument navodeći Joea Stiglitza, Amartyu Sena i Kennetha Arrowa (nobelovce) i niz drugih koji relativiziraju (ne negiraju) značenje BDP-a i gledaju i druge pokazatelje.
    U toj tvojoj kratkoj rečenici očituju se dva načina destrukcije dijaloga koji su davno prepoznati kao straw man i red herring.
    Pri tome, tu je i nedovoljno precizna činjenica o tome da je “mjerenje indeksa sreće potaknuo Sarkozy” jer ga Gallup, uostalom u SAD-u mjeri od šezdesetih.
    Tvoja diskusija o slučaju Japan-Filipini puna je sličnih zanovijetanja. Uostalom, da ustanovimo koliko je zaista kvalitetna tvoja diskusija o toj temi moramo znati:
    3. Što si točno zaključio, koja je točno tvoja teza u slučaju Japan – Filipini?
    4. Napokon, što se ovog dijela tiče, i to je ono što se trebalo pročitati u mojim komentarima i bilo je jasno rečeno: stvar s optimizmom i napretkom je kudikamo kompleksnija od linearne veze koja se ovdje postulira. Kad kazes da je “evidentno da je poduzetnik pri poduzimanja poduhvata optimističan” (kao i da je “evidentno je da poduzetnici pokreću razvoj svijeta”) neću zanovijetati s pojmom poduzetnik (sta je to?), ne inzistiram ni na tome da zasluge za razvoj svijeta sebi žele pripisati i znanstvenici (pa i političari, ratnici itd), nego cu samo dodati protutezu u okviru tvoje paradigme, a koja glasi – “trziste je strah od propasti”: Prvi put sam je procitao kod Rohatinskog, negdje 1993., a poslije sam u literaturi nasao da je to slogan nekog slavnog, na primjer Keynesa…Dakle, stvar s optimizmom nije niposto tako linearna i jednoznacna i to je bila sva moja poruka.
    U samo dva, tri kratka citata identificirao sam cijeli niz podvala kojima se onemogućava dijalog. Da, ja mislim da je to glavni razlog hrvatskih problema, izostanak dijaloga i tolerancije kao pretpostavke liberalne demokracije a argumente pronalazim i u ovoj diskusiji.
    To i još mnogo drugih razlozi su zašto se nastojim povući iz hrvatske javnosti koliko god mi mogućnosti dopuštaju.
    Hvala na preporuci za knjigu. Imam drugi program čitanja.

    • Ne da mi se (zbilja) diskutirati, mislim da nije konstruktivna diskusija, nego samo srazmjerno tehnička točka 3, Japan-Filipini, iako se ponavljam (dokaz da je diskusija loša kad se moraju ponavljati vrlo jasne stvari):
      – To je kao terbao biti dokaz da i pesimizam može poticati napredak
      – Pa si onda u iskazu uvukao ‘sreću’ i pobrkao sreću i optimizam
      – Sa željom da se dokaže, što?

      Meni se to čini potpuna zbrka, koju sam ponešto pokušao raspetljati konkretnim razmišljanjem.

      Sori, ali i inače mi se čini zbrka od argumenata u ovoj diskusiji, ali možda je naprosto prekomplicirana za moj pamfletski zadojeni mozak.

    • Iako mislim da je ipak vrijedno dodati još jednu stvar.

      Proglasiti facsinantnu knjigu, na kojoj je čovjek očito radio nekoliko godina, temeljnu knjigu njegova razumijevanja … a koji je to čovjek: David Deutsch, čije su doprinose oni bezveznjaci iz svjetske znatnstvene zajednice razumjeli fascinantnima, a oni bezveznjaci iz Oxforda izabrali za oksfordskog ‘ambasadora znanosti’ … a bez čitanja … proglasiti ‘pamfletom’, to je ili izraz totalnog neutemeljenog, vjerojatno neobrazovanog, a tako tipično hrvatskog, šarlatanstva ili veličanstvenosti jednog genija.

      Oprosti, za sada nemam uvida da si totalni genij, pogotovo ne takav koji se još nije rodio, koji bi bez čitanja tako olako znao da je to pamflet (jer to ne bi mogao ni Leonardo). U biti nevjerojatno, fascinantno. Gdje nam je kraj?

      Evo, ja sam upravo downloadao još jednu njegovu knjigu (‘pamflet’) koja mi je toliko uzbudljiva da moram svakih nekoliko stranica stati. Što ćeš. Valjda sam sklon kiču.

  16. Pesimisam je sastavnica svakog društva i zastupljen je u jednakoj mjeri kao optimizam. Suludo je tvrditi da smo svi redom pretjerano pesimistični samo zato jer je netko spreman otvoreno izraziti negativno stajalište o nečemu. Tada imamo posla s društvenim etiketiranjem, što nije novost na području Balkana gdje je etiketiranje pola desetljeća bilo glavno oružje u konfrontiranju s neistomišljenicima. Evolucija je jednosmjeran pojam. Ne postoji nešto kao devolucija. Znači, evolucija je konstanta s neprekidnim usponom bez obzira radilo se o negativnom ili pozitivnom trendu. Ako za pretpostavku uzmemo nedavnu znanstvenu teoriju da su kokoške izravni potomci tiranosaura, ne može se reći da je tiranosaur devolurirao, nego isključivo EVOLURIAO. Isto vrijedi za čovijeka. To što imamo superiornu tehnologiju, to što koristimo sveznajuće mobilne telefone, to što smo sposobni odvijati komunikaciju na velikim udaljenostima i što možemo okrenuti riječni tok ne znači nužno da smo evoulirali u pozitivnom smislu. Vidjeti da uništavamo planetu nije pesimizam već činjenično stanje stvari. Simplificirati činjenice u smjeru – da nije bilo tehnološkog napretka, danas bismo plivali u konjskom izmetu, je neprimjereno. Možda danas ne umiremo od kolere, ali umiremo od raka jednjaka, pluća, okruženi smo superbakterijama itd. itd. itd.
    Doduše, konjski izmet ima manje opasnih bakterija i manje je štetan od ljudskog izmeta. A, još manje od otpada koji se stvara industrijskom proizvopdnjom. Priroda ima mehanizme za razgranju konjskog izeta, dok je jedini način razgradnje motornog ulja sagorijevanje iza kojeg opet ne ostaje ništa dok se konjskim izmetom hrane što kukci, što biljni svijet. Znači, možeš biti optimističan i reći – Da, fakat. Da nije bilo napretka danas bismo živjeli u prirodi, više vremena provodili u šumi, teško radili u polju itd. Ali nebismo imali problema s kičmom zbog pretjeranog sjedenja ili vožnje u tvrdim automobilima, nebismo imali problema s spolnom potencijom, imali bi jače i zdravije zube, vid bismo gubili puno kasnije jer bi imali zdravije oči i da ne nabrajam dalje značajne antropološke činjenice.
    Optimistično gledanje na prošlost i sadašnjost kroz excel tablice ili kroz financijsko izvješće je, realno gledano, budalaština.

    Realni optimist uspoređuje računalni miš s kamenim oruđem (ručnom sjekirom) naših predaka što je, praktično gledano, suludo. :))
    U prvom redu, paleolitska kremena ručna sjekira je nešto što je čovjeka permanentno izdiglo iznad ostatka životinjskog svijeta.
    U drugom redu, računalnim mišem se FIZIČKI ne može napraviti ni 10% onoga što se može učiniti što se može s jednim takvim oruđem.
    Nije nas računalni miš doveo do ručne sjekire, nego je bilo obratno.
    U slučaju kataklizme, a one se događaju i neizbježne su, što je pokazala katastrofa u Japanu, računalni miš je od nikakve koristi. S druge strane, kremena ručna sjekira može biti krucijalna za preživljavanje postkataklizmičkog trenutka do ponovnog uspostavljanja tehnološke civilizacije.
    Ovo nije pesimizam, samo iznošenje činjenica i pokazatelj s kakvom budalaštinom autor započinje svoj “. A i da jeste, pesimizam ne znači nužno nešto zlo. Samo obzerviranje svijeta i civilizacije s debelom dozom rezerve. Recite ovima u Siriji da budu optimistični, nakon noga što se dogodilo u Libiji i Iraku. :)))

    • Griješite u osnovnoj tezi.

      A to je da postoji neko prirordno ravnotežno stanje između optimizma i pesimizma.

      Stvarnost je drugačija, naime postoje trenuci kad u nekim društvima prevlada npr. pesimizam, koji ona postaje sam sebi svrha (naime, uu sve što nosi, ogorčenost, ozlojeđenost itd.). Predlažem da pročitate knjigu nobelvca Naipaula A Bend in the River.

  17. Nisam nista pobrkao. Vec u prvom komentaru sam jasno naznacio “pesimizam (nezadovoljstvo)” kao moguceg pokretaca promjena (naglasavam moguceg), dakle identificirao sam to dvoje sasvim svjesno. Zasto, zato sto se prelijevaju jedno u drugo… Sreca se moze definirati na vise nacina, na primjer samo kao splet okolnosti koje su uskladjene s nasim zeljama, ali i kao psiholosko stanje koje onda ima veze s nezadovoljstvom, pesimizmom itd. Sve su te kategorije povezane i bliske. Upravo zato stvari i jesu puno kompleksnije nego sto je linearni odnos. Drago mi je da smo se slozili da su stvari komplicirane. I to je nesto

    • ne bih se htio uplitati u raspravu, ali ja sam primjetio jednu nelogičnost.
      Naime poistovjetili ste nezadovoljstvo i pesimizam što je zapravo nešto sasvim različito. Nezadovoljstvo je neutralan pojam i može se pojaviti i kod optimista i kod pesimista. Ono u ćemu se ta dva tipa ljudi razlikuju je pristup nezadovoljstvu.
      Optimist kreće u borbu sa nezadovoljstvom kako bi bio zadovoljniji, pesimist čini mi se uživa u nezadovoljstvu jer ono kao trajno stanje opravdava njegovo stanje duga.
      Ključna je akcija i kako se nosimo sa nezadovoljstvom.

      S druge strane i pesimisti imaju svoju ulogu u svijetu a to je da kad smo previše zadovoljni da nas spuste na zemlju.

  18. Jedan jedini put sam se javio na ovom blogu sasvim benignom primjedbom i vidim da sam strasno pigrijesio, neoprostivo. Nastojat cu svim silama da pogresku ne ponovim

    • Tako je. Lako je s visoka, uvrijeđeno, ili možda prezirno, nakon nemogućnosti dokazivanja argumentima (koja je rasprava uslijedila samo nakon ‘s visoka’ tvog prezirnog stava o nedostatnom promišljanju uzrokovanom očito nedostavnim kapacitetima hranjenima pamfletskom literaturom) ovako reći. Nije lijepo.

      Proglasiti radove Deutscha, Ridleya, Diamandisa ‘pamfletima’ bez da ih se pročita, samo da bi se dokazalo nešto nedokazivo, odnosno dezavuirali argumenti druge strane, je zaista kako hrabro tako i čudnovato; a onda se ne moći nositi s argumentima koji zalaze u meritum stvari … Predlažem ipak pročitati neku od knjiga na koje se referiram kako bi se uvjerio da nisu pamfleti. Nije sramota ne znati, nego ne htjeti naučiti.

      Uz navedene knjige, predlažem i sljedeći dodatak crash-courseu za razumijevanje trenutne stvarnosti:
      – Ferguson: Civilization
      – Gombrich: The Story of Art
      – Rosenberg, Birdzell: How the West Grew Rich
      – Naipaul: A Bend in the River

      • Nenade ako mogu preporučiti ja vama jednu knjigu. Nije vezana za ovu tematiku ali mi se čini iznimnog korisna za otkrivanje jednog drugog uvida u svijet radi se o Quiet – Susan Cain.

  19. Malo sam razmisljao o Vasem clanku i mozda malo dublje zaglibio u tematiku. Mislim da je svijet postao bolji ne samo sto se tice materijalnog statusa vec i sto se tice ljudskih prava i toleracije. Primjeri
    1. Do prije pedesetak godina crnci u americi su imali svoje skole, nisu smjeli ulaziti u pojedine trgovine ili su cak imali poseban odjeljni dio u autobusu…. Predsjednik SAD-a je sada… crnac… Usudio bih se reci puno bolji predsjednik od prethodnika bjelca. U Juznoj Africi su borci za ravnoravnost crnaca i bjelaca zatvarani (Mandela)…
    2. Pitanje seksualne orjentacije – do prije nekoliko godina je homoseksualnost smatrana psihickom bolescu. Homoseksualci su bili izlozeni javnom lincu ukoliko su se izjasnili o svojoj seksualnoj orjentaciji… U zapadnom svjetu je homoseksualnost svakidasnja pojava. Kod nas postoji takoder veliki napredak po tom pitanju pa cak i neki politicari sudjeluju na paradama. Usput izvrstan film “Parada” koji tematizira to podrucje.
    3. Pitanje spola- zene su na zalost uvijek imale manja prava od muskaraca ( od prava glasa, prava na obrazovanje do toga da cak u nerazvijenijim zemljama nisu mogle same birati muza vec je to ucinio njihov otac za njih) – Danas je najvecu ekonomiju Europe vodi zena. Koja je usput prije dan-dva ponovno upozorila Kinu na krsenje ljudskih prava. I to prilikom posjeta toj zemlji…
    Na zalost i danas ima jako puno primjera krsenja ljudskih prava (Sirija, Kina ….) i neravnopravnosti i netolerancije (Breivik) ali mislim da je covjecanstvo u globalu u zadnjih nekoliko desetljeca po tom pitanju napravilo ogroman napredak. Ili?

    • Tako je, ali to su samo neki aspekti. Svijet ogromnom brzinom postaje sve bolje mjesto, primjerice:
      – pogledajte stotine miliona ljudi samo u Kini koji su izmačili od teškog siromaštva preuzimanjem tržišne ekonomije
      – slično, veliki napredak u Indiji i nekim drugim zemljama, a sada počinje čak i Africi
      – pogledajte zdravlje i medicini
      – pogledajte tehnologiju
      – pogledajte duhovnost (evo upravo sam danas u 1′ za nekih samo 10 USD downloadao jednu veličanstvenu knjigu)
      – itd.

  20. Svijet je puno bolje mjesto i postajat ce sve bolje teza stoji ako ne dodje do nekog velikog rata po meni. Stanje u Hrvatskoj je jedna druga stvar i daleko smo mi od svijeta….Da danas lakse komuniciramo mozemo za nekoliko sekundi nabavit bilo koju knjigu il dostupnije nam je ‘znanje’ nego sto je ikad bilo ali kakva je korist od toga ako to ne koristimo kako treba. Tri ajmo rec osnovne potrebe neke obitelji hrvatske su hrana,posao,krov nad glavom. Da li je danas u prosjeku lakse ovo imati ili prije 20-30 godina moglo bi se raspravljat…to znaci da li je danas lakse imat stan,posao i kupit kilu mesa nego prije 20-30g mislim da se nismo puno pomakli…Kupovna moc gradjana je po meni najbitnij pokazatelj koliko se napredovalo…g.Bakic bavite se raznim statistikam na blogu ovakav graf nisam nigdje vidio…to bi bilo zanimljivo vidjet takav nekakav graf zadnjih 30ak godina…Negdje sam vidio podatak da smo mi na 30% kupovne moci prosjeka EU a Slovenci na 85% e tu se onda vidi razlika npr izmedju Slovenije i Hrv ne znam kako je racunato pa ne bih uzeo podatak sa zadrskom…

    • Veliki rat bi bila jako ružna stvar i za koju smatram da je srećom danas manja vjerojatnost da se dogodi nego li ikada prije u povijesti. Danas jednostavno nikome nije u interesu takvo što a kako nam se svijet razvija na ovaj način na koji je se to usmjerilo, već vrlo snažnim trendom, je sve manje u interesu bilo kome imati nekakav rat širih razmjera (neki manji lokalni ratovi mogu mnogima u raznim kontekstima biti korisni još uvijek, ali veliki rat: čista suprotnost!!)

      Ali zgodno je ipak sjetiti se kako se svijet razvijao nakon 1. svjetskog rata, potom 2. svjetskog rata… tako da čak i da se dogodi to što se 99 % da neće dogoditi, teško da bi to bilo dugoročno gledano neko usporenje napretka svijeta, štoviše može se činiti i kao nekakav čudni akcelerator!!

      Također, zanimljivo je znati i ovu (neintuitivnu?) činjenicu: 20. stoljeće je bilo “najmirnije” stoljetno razdoblje u cijeloj poznatoj nam ljudskoj povijesti. U 20. stoljeću broj poginulih ljudi (relativno obzirom na tada živuću populaciju) u nasilnim sukobima manji je nego li ikada prije. A kako vrijeme prolazi taj trend je sve izraženiji, pogledajte drugu polovicu stoljeća, pogledajte početak ovog stoljeća… danas čak i u vrlo ozbiljnim ratovima obzirom koliko se “mehanizirano” vode, pogine u povijesnim standardima jako malo ljudi obzirom na “razmjere” sukoba, a tih sukoba će s vremenom vidimo biti i sve manje i manje.

      P.S. Hrvatska? Hrvatska je irelevantna u ovom kontekstu, barem gledajući tako izolirano kraće vremensko razdoblje. Normalno da u Hrvatskoj kroz 20 godina nije došlo do nekog velikog napretka kada 20 godina nismo imali sustav u kojemu se stvara vrijednost, nismo imali kapitalizam, pa o tome se ovdje puno govori! Štoviše: ovo što vidite napretka u životnom standardu kroz tih 20-ak godina, to je nezasluženo (na tuđi račun, na dug) i mora se vratiti nazad! Realno gledano hrvatski građani danas ne mogu živjeti bitno boljim životnim standardom od građana npr. Rumunjske, a žive – na tuđi račun! Tek kada se kod nas počne ozbiljnijiim obujmom stvarati nova vrijednost, kada se stvarno počne zarađivati, tada će se imati životni standard plaćen tom zaradom. Za takvo što potrebno je učiniti ono što su Kinezi učinili davno iako se zovu komunisti, a mi nismo još uvijek iako se komunistima ne zovemo već 20-ak godina a to je: konačno priječi na kapitalizam!!

  21. Maloprije sam nekom starom gospodinu koji je kopao po smeću odnio vrečicu sa plastičnim bocama. Prisjetio sam se u tom trenutku teze iz ovog članka i nekako mi se te dvije “realnosti” ne poklapaju. Statistički, tom je čovjeku bolje nego ikad – ali “vjerojatno” puno gore nego kad je bio u nekim drugim sistemima (jasno, ovo je samo pretpostavka).

    Negdje gore na početku komentara sam linkao neke statističke pokazatelje koji ilustriraju da je u USA zapravo gore. Ali to nije zapravo bitno. Ono što je bitno je da su ovakve teze prije svega selektivne, i rezultat dualističkog, pomalo bipolarnog pogleda na svijet – da mora biti ili jedno ili drugo. To je vjerujem posljedica ili barem utjecaj prevladavajućih atomističko/pozitivističkih mind-frameova koji često prevladavaju kod ljudi sa backgroundom u znanostima koje se baziraju na formalnim sustavima (matematika, fizika, tehničke znanosti i sl.).

    Ako stavim ružičaste naočale vidjet ču ružičasto. To mi ne daje za pravo da ustvrdim da su stabla “očito” ružičaste boje. Isto vrijedi i za optimizam i za pesimizam.

    • To Vam uopće nije tako. Naime, gledate selektivno i anegdotalno.
      To je kao da kažete da zdravstvena situacija u svijetu nije bolja nego u srednjem vijeku, ‘jer je upravo jedan čovjek umro od bolesti’.

      Svaka loša ljudska sudbina zaslužuje pažnju. I danas umire jako puno djece u cijelom svijetu. I dalje se vode ratovi. Ali svega je toga znatno, radikalno, manje nego ikada prije, a bogatstvo svijeta je daleko veće nego ikada prije, i što je najbolje, stalno se povećava.

      REcite ovako: je il jedan Kinez manje čovjek nego jedan Hrvat? A samo u 25 godina se 300 mil. Kineza izvuklo iz granica krajnjeg siromaštva (dakle, daleko lošije situacije nego ta u kojoj je skupljač boca).

      K tome, treba uzeti u obzir da ne napreduju svi stalno i jednako. Postoje zemlje koje zapadaju u nazadak (recimo Hrvatska danas, a i iduće neko vrijeme). To naravno nije dokaz da svijet stoji lošije.

      Inače i u SAD je znatno bolje nego ikada prije.

      Pri tome, mjera rasta BDP ne mjeri mnoge stvari koje se tiču kvalitete života. Duljinu i kvalitetu života, nove usluge i iskustva, itd.

      Inače vam je ona gornja statiskika totaln papazjanija, manipulativni miš-maš, predlažem ipak malo više selektivnosti oko odabira toga što čitate. Halo molim, oni su našli 35 (!) podataka koji su lošiji početkom 2012. (pri slabom izlazu iz krize) u odnosu uglavnom na zadnji ekonomski boom!? Niste čuli za ekonomske cikluse i to je ‘dokaz’ da je u svijetu znatno lošije nego ikada prije?

      Što se tiče poklanjanja boca… time ste de facto pokloniti čovjeku nekoliko kuna. Možda bolje da ste ostavili boce kako ste naumili, a čovjeku dali 20kn?

      Drugi paragraf vam je totalno bezveze. Ono kao načelno s visoka provokacija ‘jer vi kao valjda niste tehničke struke’, pa eto. Vi ste još u svijetu gdje mislite da su ljudi ‘matematike, fizike, tehničkih struka’ kako ono ‘mid frame … bla bla …’ Mislmi da je citiranje ove papazjanije dokaz da upravo ljudi koji nisu ‘tehničkih struka’ ponekad ne mogu jasno razišljati.

      • hm. pala mi napamet još jedna knjiga. vjerujem da ste pročitali, ali tko god nije nabavite (bad science – Ben Goldacre).
        Usput i BadScience.net gdje se uglavnom i vrti sve
        posebno za one koji nisu tehnički obrazovani tako da nauče nešto o znanstvenom procesu i kako ga je lako smrdati ako želite i manipulirati.

  22. Dapače, tehničke sam struke pa sam baš iz tog razloga upoznat sa prevladavajućim paradigmama u promišljanjima suvremenog “čovjeka”.
    Teško je nekada sa vama diskutirati jer ste izrazito defanzivni pa onda zapravo vi s visoka optužujete (u ovom slučaju mene) za provokacije, bezvezna i nejasna promišljanja – pritom izvodeći dokaze na osnovu vlastitih pretpostavki (da nisam tehničke struke) – pritom uzimajući ih za točne samo zato jer su vaše. Moja namjera je bila dati samo jedno mišljenje “beznačajnog” čitatelja koji prati vaš blog jer mu je zanimljiv i koristan.
    Problem sa paradigmama je kao što i sami znate da ih je često teško identificirati. Nije provokacija ako proučavajući ljudsku misao i povijest njenog razvoja možemo ustvrditi da su određene paradigme uslijed određenih povijesnih okolnosti oblikovale temeljne mehanzime suvremenog razmišljanja, pritom zaključujući da se favoriziraju jedne a inhibiraju druge.

    Ovo je već tema za filozofiju uma i zadiranje u osnovne epistemološke probleme, pa bi onda shodno tome na prvi pogled postala off-topic, ali moje osobno mišljenje, s čime se vi ne morate slagati, jest da je način na koji ste vi uobličili svoju tezu tendenciozan, utoliko što je on proizvod jednog sasvim određenog načina promišljanja (bez namjere da taj način valoriziram).

    Složio bih se sa evidentnim činjenicama da je u svijetu “generalno” bolje (kako i argumentirate) – samo mislim da je takav stav, da se Gödelovim riječnimkom izrazim – nepotpun.

    • Hvala na doprinosu.

      Ali gledajte, kako odgovoriti na Vaš komentar uz tako … onako samo načelan, ali u stvari očito sa željom difamiranja uklopljen paragraf koji, onako samo načelno, jelte?, pokušava dezavuirati argument koje iznosim ‘jer sam tehničke / matematičke’ struke. Ili valjda samo zbog te svoje ograničenosti čitam samo takva ‘uska’ djela?

      Jeste vidjeli onu prepisku jučer kad je jedan komentator bez da je pročitao išta od vrhunske literature koju sam naveo (jeste li Vi pročitali, kad imate stav kakav ste naveli?), onako s visoka (valjda jer sam ja takav, budući da sam jedini point of contact za njegovu prosudbu jer knjige nije dodirnuo), ‘pamfleti’!? Ako niste razumjeli, to je zapravo uvreda meni, jer eto, ja ne čitam ‘pravu’ literaturu, nego se u svojoj uskoći i primitivnosti hranim ‘pamfletima’, pa se odatle vidi da su moji argumenti bezveze.

      Ovo što nazivate defanzivnošću rekao bih da je naprosto bez zadrške argumentiranje, možda se ponekad čini kao ‘prekomjerno granatiranje’ (ali nema zlobe u tome, možda izgleda malo žešće ‘na papiru’ nego što je), ali zašto ne bih kvalitetnom i jakom argumentacijom odgovorio na papazjanije i provokacije? Što reći ovome jučer koji onako ‘načelno’, … onako usput bez povoda, jelte … samo načelno onako popljue s visoka (a potpuno pogrešno). Pamfleti!? Znači čovjek dođe, izvrijeđa, tek tako, ‘onako načelno’, jer mu se nije svidio moj šaljiv odgovor zašto mi njegova teza ne drži vodu (jer mi je očito da ne drži vodu).

      I, nadam se da se ne ljutite, ovaj Vaš paragraf o pozitivističkom pristupu kao odgovor na argumente koje iznosim. Fakat, jeste pročitali te knjige kad tako zaključujete? Recimo da ste Vi na mom mjestu, i netko anoniman (poput Vas) ovako dođe i pljucne (onako samo ‘načelno’ jelda?) a potpuno neutemeljeno (i još k tome sam sebe dezavuira argumentirajući papazjanijama koje ste naveli), kako biste Vi reagirali?

  23. Stavio sam ih u que. To je već nešto :). Ne bih komentirao druge komentare. Znam samo da se, nažalost, zbog kojekakvih hejtera, provokatora i doomsayera po netu (a uslijed tog kolektivnog hrvatskog pesimizma i ljudskog jala) stvorila takva klima da čovjek više nemože imati suprotno mišljenje a da to ne rezultira nekim oblikom verbalnog sukoba :).

    No, u svakom slučaju, mislim da treba njegovati razmjenu konstruktivnih i kritičkih mišljenja. To vaš blog često i jest. Osvrnut ću se na ovo ponovo kad pročitam nešto od literature.

  24. iznenađuje me što dosta spominjete Deutscha u zadnje vrijeme. moram se odmah ograditi i reci da nisam citao Beginning of Infinity, ali procitao sam Fabric of Reality (prije nekih godinu dana) i to je vjerojatno razlog zasto cu tesko u ruke uzeti bilo koju drugu njegovu knjigu. mora se covjeku odati priznanje, preuzeo je veliki teret na sebe, pa mu se mogu oprostiti neke nategnute teze (uz neka vrlo zanimljiva promišljanja), ali knjiga završava u totalnom ludilu i cistoj pseudoznanosti.

    • Ima svega kod njega, istina. Ali pogledajte si ovu novu knjigu, nećete požaliti (iako ima jedan dio o ‘objektivnosti ljepote’, teško probavljiv u najmanju ruku 🙂 )

  25. Evo malo sam razmišljao i slažem se, vjerujem i nadam se da će svijet biti puno bolje mijesto. Apsolutno se slažem da je nesavršeni kapitalizam najbolji mogući model koji gura razvoj znanosti i bogatstvo svijeta. Ali ne možemo tvrditi da će jednog dana svijet biti savršen i da će biti moguć “raj” na zemlji. Čovjek je slobodno biće, što znači da može odabrati dobro i zlo. Ako se odluči na zlo, može kao Kain zveknuti Abela kamenom ili neki budući Kain može zveknuti Abela najnovijim mobitelom ili kvantnim računalom. Teško će znanost iskontrolirati pitanje dobra i zla. Ali vjerujem da je veća vjerovatnost dobrog scenarija nego lošeg. Dovoljna je jedna budala hipotetski da aktivira sutra neko oružje i uništi svijet. Više novca i obilja ne donosi nužno moralniji svijet, vrlo često je to i suprotno. Ali čovjek može puno bolje i tome se nadamo, pogotovo odkad sam 100% u dionicama

  26. http://cafehayek.com/2012/09/quotation-of-the-day-390.html

    Every day in the developing countries, over 7,000 people die from air pollution when using wood, dung and agricultural waste in their homes as heating and cooking fuel. No less than 2.8 million people are estimated to die every year from polluted indoor air. These are supremely real “devastating environmental effects”. Tying people down to that level of development means every year condemning millions to premature death.

    • Budalaši, zlokobnici i psihopati, ne mogu se sjetiti još težih riječi, će zato reći da su nuklearni reaktori 4. generacije, ‘ekološki štetni’. Oni se nazivaju humanistima!!!! Zaista sam ogorčen oko toga, neka idu u 3PM ako mogu ovako javno reći. Ništa im ne znače ljudski životi, samo lova, državna, socijalistička lova za njihove demagoške patetične NGO-ove.

      • svakako pročitajte bad science ako niste, siguran sam da ćete uživati u dijelu gdje se bavi medijima.
        ja sam znate isto do prije dosta godina bio ogorčen kapitalizmom i imao sam taj pogled teorije zavjere na svijet.
        zašto? iz običnog neznanja, čitajući i educirajući se (velikim dijelom knjige koje ste sami ovdje preporučivali) promjenio sam svoj pogled na svijet i puno se bolje osjećam. Nisam nesretan niti najmanje, dapaće sve se bolje osjećam 🙂

        tako da budite zadovoljni, svaki čovjek koji želi može naučiti i shvatiti. oni koji su iznad toga na žalost su teret svih nas, ali ja sam uvjeren da je takvih svakim danom sve manje (evo 300-500 milijuna kineza je nedavno prešlo na kapitalizam :))

  27. Čitanje je svakim danom sve dostupnije svima, sve fleksibilnije, lakše… “bolje”.

    Velika četvorka – Apple, Google, Microsoft i Amazon – vuku USA i cijeli svijet kroz ovu našu “post PC eru” informacijskog doba svakim danom sve bliže i bliže “vrhu”. To je kao jedna velika planina na koju se penjemo, četvorica svaki sa jedne strane svijeta krenuo, ali svi u istom smijeru: prema vrhu!

    Stvarno je fascinantno promatrati kako u tržišnoj utakmici kompanije mogu jako različitim putevima, nekako zapravo komplementarnim, ići tako snažno naprijed. To je stvarno lijepo i daleko ljepše nego ono što neki istočnjaci rade beskrajnim glupim (i ponekad ponegdje nezakonitim!) kopiranjem. Kopirati je dobro ali treba znati na pravi način (u skladu sa dobrim ukusom, zakonom itd.), u skladu sa onom starom Picasovom “loš umjetnik kopira, vrhunski umjetnik ukrade” koju Google, Microsoft i Apple očito jako dobro razumiju za razliku od “istočnjaka” koji to niš ne kuže, eh ti “zapadnjaci”…. tko bi ih shvatio! 😀

    Da, “križanje” je važan genetski operator, ali u početnim fazama (a zapravo smo tek na početku!!) je “mutacija” zanimljiviji (a i križanje se ipak razlikuje od kloniranja ako ćemo biti precizni). Evoulcija svijeta, tehnologije, rast gospodarstva time, svakim danom izgleda sve ljepše.

    Ljubitelji predivne kompanije Amazon mogu biti zadovoljni danas predstavljenim novitetima. Google-ova Motorola je jučer pokazala da i oni nekog vraga rade (nažalost ne baš dovoljno, no u pravom smijeru), “Microsoftova” Nokija je pokazala također jako puno dobrih stvari (nažalost u njihovom standardnom “evo vam da vidite par lijepih stvari, ali ne znamo kada niti po kojoj cijeni ćete moći kupiti”), sam Microsoft je odradio lavovski komad posla, vidjeti ćemo za mjesec-dva sa kakvim plodovima. Stvarno držim fige svima četvero da postignu što više, premda imam svog favorita kojemu želim najviše.

    Amazonove čitačke i druge divote se još uvijek predstavljaju, live izvještaj ovdje: http://live.theverge.com/amazon-kindle-fire-paperwhite-reader-event-live/

    • Kindle i inače ti e-book readeri su revolucija čitanja. ja sam alergičan na prašinu i ježim se starih knjiga, ali otkad imam kindle uživam, posebno uz more i miris borova 🙂

    • Meni je još fascinantije ono što google, facebook, a pogotovo amazon rade na području cloud i distribuiranog računarstva i kako nevjerovatno ti sustavi izgledaju.

      • Facebook? lol O njihovom sustavu “ispod haube” nisam čuo baš pohvalne stvari, doduše je fascinantno ali u smislu “fascinantno kako to uopće radi da se ne raspadne” 🙂 Mislim oni imaju opravdanje u velikim problemima koje im je nametnula brzina kojom su se morali “skalirati” itd., ali taj je sustav sinonim za “kaos” (i kontriranje svim temeljnim već destljetnim paradigmama, kao što su npr. relacije baze podataka itd., ali oni imaju specijalne potrebe i zato specijalni pristupi i alati, jasno je to i istina zanimljivo)

        S druge strane Google je nešto sasvim drugo, to su pak čuda u pravom smislu. Koliko je Microsoft “tvrdo inženjerska firma” toliko je Google “tvrdo znanstvena firma” (uz primjese ovog microsoftovskog). Googleovci upošljavaju najjače prof.dr.sc.-ove kako bi svu svoju znanost upotrijebili u naizgled “detalje” tipa par milisekudni nešto optimizirati, ili par posto povećati vjerojatnost da korisnik klikne neki oglas i sl. ali to su sve stvari koje puno vrijede.

        A kada smo kod cloud-a, ispustio si spomenuti Amazon koji je pionir u cloud-u ovoga smisla o kojemu danas govorimo iz pogleda korisnika i usluga. Amazon je sinonim za cloud!!!

        Danas tu izuzetne napore ulažu i Apple i Microsoft jer oba sustava, OS X tj. iOS 5/6 i Windows 8 odnosno Windows Phone 8 se temelje na čvrstoj integirarnosti sa cloud-om.

        Evo samo jedna mala sitnica. U OS X Mountain Lion-u ti i u najobičnijem TexEdit-u više nije defaultna opcija spremanje na lokalni disk nego se prvo nudi iCloud a tek onda je “alternativni izbor” kliknuti “On My Mac” (de facto “relikt prošlosti”, jer kada ti je nešto lokalno na disku ne može pristupiti tako jednostavno sa drugog uređaja, potom ako ti ovaj uređaj krepa iz nekog razloga a nemaš Time Capsule ili neki drugi oblik kontinuranog backup-a postoji velika vjerojatnost gubitka podataka itd., a kada je na iCloudu, istog trenutka možeš uzeti svoj iPad, iPhone, iPod Touch ili drugi Mac i ako imaš tamo istu aplikaciju i na tom uređaju odobreno korištenje iCloud-a za tu stvar, odmah tome pristupaš na isti način kao i na uređaju na kojem si započeo posao, a mnogo toga možeš koristiti i u slučaju da si odsjećen od svega samo uspiješ nekako doći do web-a preko bilo kakvog računala – logiraš se na iCloud web portal i tamo te sve osnovno dočeka).

        Cloud je u novom OS X sveprisutan, sve je uvijek i potpuno automatski bez ikakvog truda od strane korisnika sinkronizirano i sigurno backupariano na cloud-u istovremeno (kalendar, podsjetnici, bilješke, mail-ovi, dokumenti aplikacija koje to podržavaju…, pa i otvoreni tab-ovi u Safariju, reading liste itd., općenito dakle ne samo “podaci”, dokumenti u užem smislu, nego i “stanja” aplikacija koje to podržavaju i aplikacije su koje se koriste na više uređaja istovremeno).

        A da ne govorimo o sinkroniziranosti svih kupljenih sadržaja na iTunes Store (i aplikacija na App Store na svim uređajima koji ih podržavaju, dakle iOS uređajima, a vjerojatno nije daleko trenutak kada će postojati i univerzalne aplikacije u smislu ne samo iPhone + iPad, nego i + Mac, da će jedna aplikacija imati čak tri sučelja, jedno za svaki od uređaja, jednom je kupiš i pojavila ti se automatski na svim uređajima na kojima je želiš, na svakom izgledom i načinom rada prilagođena upravo tom uređaju, svojim “stanjima”/podacima/dokumentima uvijek sinkronizirana među svima njima)

        Potpuno istu stvar kao iCloud donosi Microsoft u novom Windows-u, i time će cloud kao koncept postati zaista svepristuan. Amazon je pionir tu u nekim stvarima (Google u nekom drugom smislu također), a Apple i Microsoft to guraju do novih granica, u novim smijerovima i dovode krajnjim kupcima na najefektivniji način čime to postaje mainstream.

  28. jedna zanimljiva vijest

    i za one koji još žive u 20 stoljeću u raznoraznim utopijama, evo mogućnosti da izađu van iz pećine (i to besplatno). svijet grabi nezaustavljivo naprijed. internet je napravio i pravi revoluciju kakvu smo zadnji put imali kad je Gutenberg napravio “printing press”.


Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.