Uncategorized

U međuvremenu … (pojašnjenja)

Evo nekoliko pojašnjenja prošlog teksta.

1. Usputno sam spomenuo da je Globus ‘uglavnom racionalan’ i linkao čudnovati tekst koji su objavili o ‘propasti Europe’. No, ipak je red reći što bi to bilo ‘uglavnom racionalno’. Potpuno nuobičajeno za hrvatske medije, Globus se trudi prikazati i pozitivnu stranu realnosti, pa iako uglavnom politički i društveni magazin, razumije mjesto ekonomije u društvu, pa uz negativne, objavljuje i pozitivne priče, primjerice:
– O Vupiku. Vupik: Dorbra priča s Istoka – Vukovar, Grad koji će hraniti Hrvatsku (i to upravo u trenutku kad svim ostalim medijima Vukovar dominira iz drugog razloga).
– O AD Plastik, tvrtki za koju sad čak i fondovi razumiju da je ‘dobra priča’ (možda im je i ovaj tekst pomogao u tome). Tajna uspjeha najboljega hrvatskog izvoznika — Platika od zlata.
– O Saponiji. Osječka industrija u kojoj svi žele raditi — Mjehure od sapunice pretvaramo u milijune.

Ovaj potuno neubičajeni (a u biti normalan) diskurs u Hrvatskoj treba primjetiti.

2. Usputno sam linkao sam tekst iz VL naslovljen “Iznenađujući rezultati usporedbe bogatstva U 2000.-2013. godini — Svijet je dvostruko bogatiji nego prije 13 godina!” već i sama ideja da je svijet bogatima mnogima je kontroverzna (ili, kao VL-u, ‘Iznenđujuće!’), a dodatno, stvari treba interpretirati s razumijevanjem. Naime, velik broju ljudi ima unaprijed definirane stavove, koji često slijede iz njihova pogleda na svijet, pa se ljute na činjenice koje se ne uklapaju u te stavove), trebao sam linkati na original, a on je ovdje: Global Wealth Report 2013.

Primjerice, radi se o ukupnom bogatstvu, a ne per capita (kako je broj ljudi porastao za oko 15%, per capita je porast manji) i radi se o nominalnim iznosima (treba korigirati za inflaciju), dakle ne radi se o tome da je svaki zemljanin za dvostruko bogatiji. Te primjerice ovo: ‘Net worth or “wealth” is defined as the value of financial assets plus real assets (principally housing) owned by households, less their debts. This corresponds to the balance sheet that a household might draw up, listing the items which are owned and their net value if sold. Personal pension fund assets are included in principle, but not entitlements to state pensions. Human capital is excluded altogether, along with assets and debts owned by the state (which cannot easily be assigned to individuals).’

Itd., mislim da se vrijedi prolistati izvještaj.

3. Onima koje zanima ova tema svakako preporučam svježu knjigu Angusa Deatona The Great Escape: Health, Wealth, and the Origins of Inequality. Evo nekih zanimljivih citata, ali knjiga je udaljena jedan klik, pa preporučam čitanje cijele:

Ljudi koji žive u relativno razvijenom svijetu, recimo Hrvatskoj, olako diskontiraju nevjerojano velike pozitivne učinke globalizacije, recimo što znači radikalno povećanja životnog vijeka, a uglavnom zato jer ne umiru djeca.

In 1850, the germ theory had yet to be established. By 1950, it was common knowledge, so that at least some of the improvements that had taken a century in the leading countries could happen more quickly in those that followed. That India today has higher life expectancy than Scotland in 1945— in spite of a per capita income that Britain had achieved as early as 1860 — is a testament to the power of knowledge to short-circuit history. The rapid if uneven reduction in infant mortality in poor countries allowed millions of children to live who would otherwise have died and caused the “population explosion” — from 2.5 billion in 1950 to 7 billion in 2011 — an explosion that is today gradually coming to an end.

Whatever takes the credit, there is no doubt about the extent of mortality reduction. The UN reports that, in the fifteen-year period from 1950– 55 to 1965–70, the “less-developed regions” of the world saw an increase in life expectancy of more than ten years, from 42 to 53 years. By 2005–10, this had increased by another thirteen years, to 66 years.

Ili, koliko je kompleksna tema smanjenja ili povećanja razlika između zemalja i unutar zemalja:

Globalization reduces the costs of moving goods and information from one place to another. It allows goods to be made and, increasingly, services to be performed where it is most efficient and cheapest to do so, and it allows discoveries that are made in one place to be quickly adopted elsewhere. As with new health knowledge or treatments— like knowing the health effects of smoking, or the lifesaving drugs that reduce cholesterol and high blood pressure — discoveries that raised material living standards were quickly internationalized, bringing both health and incomes closer together in the rich countries. For them — where the right political, medical, and economic institutions enabled the changes to be adopted, albeit at different speeds in different countries — we see a remarkable convergence of average incomes, even if the rate of material progress has recently slowed. For these countries, new technology is reducing income inequality, just as it reduced health inequality. The convergence of average incomes across these countries tells us nothing about what was happening within these countries. Indeed, we have already seen that, in one country, the United States, the growth in average incomes was not widely shared. That countries are drawing closer together does not imply that all of the citizens of the rich world as a whole are drawing closer together. Think of two large crowds that were once apart but are now merging and mixing. If the members of each group are flying apart from one another within their group, the internal divergence can offset and even overcome the merging of the crowds. Seen as a whole, ignoring who is in which country, dispersion might be increasing. I shall come back to this issue when I consider inequality among all the people of the world

Ili, što zapravo znači siromaštvo:

One escape route from this negative conclusion is to argue, once again, that progress is being understated because quality improvements and new goods are not being adequately captured in the statistics. That would mean that inflation is being overstated, because some of the increase in prices comes from better things, not just from dearer things. If so, the poverty line is being increased too fast, and an ever-increasing proportion of the poor are not poor at all. If we buy this argument — and there is no way of knowing by how much the poor are benefiting from unmeasured quality improvements — we might be winning the war on poverty after all.

Working in the same direction is the failure of the official measure to incorporate taxes and transfers that are designed to benefit the poor. Doing so not only moderates upticks during recessions, as we have seen for the recent recession, but also would have resulted in a larger decline in poverty over the longer run. However, if you believe, as I do, that the poverty line should move up with the living standards of typical households in the population, poverty rates have increased over the past four decades, in stark contrast to the growth of the average economy.

4. U svakom slučaju, razmatranje situacije u Hrvatskoj je apsolutno nemoguće izvan ovog konteksta svijeta koji se brzo mijenja. Našim ‘humanistima’ (neo-komovina, NAŠIMA i ostalima) naprosto ništa ne znači 300 milijuna ‘mrava’ koji su u Kini izmakli od gladi i danas konkuriraju za iste poslove kao i Hrvati. Prosječan neo-komunist ili medijski eksponirani ekonomist filozofije NAŠEVANJA rado koristi iPhone proizveden u Kini, ali ne bi da Kinez Hrvatu konkurira za posao u brodogradnji, jer to ‘nije humani aspkekt globalizacija i kapitalizma’. iPhone, koji se proizvodi u Kini, je međutim jako human, ergonomičan i fensi, iako dolazi od možda najpohlepnije korporacije ikada, koja ima preko 150 milijardi dolara gotovine na računu (što i dalje brzo raste), odnosno mogao bi ovog trena njime 2,5 puta otplatiti sav vanjski dug Hrvatske (države, tvrtki, banaka i pojedinaca)! Neo-kom (ili čak neki zagriženi socijalist u SAD) se ipak neće demostrativno ili konzekventno odreći iPhonea jer je danas definicija siromaštva drugačija, ‘poštenom intelektualcu ipak danas pripada nešto što je uobičajeno, iPhone’.

Znači, iz aspekta Hrvatske pravo pitanje nije je li ovo u prethodnom paragrafu dobro ili loše, nego kako se postaviti s obzirom na sve to. Jasno, humanisti će demokratski i dalje one koji se usude ne pridružiti naricaljki o propasti svijeta optužiti za ‘jednoumlje’. A u Hrvatskoj će puštanje magle o ‘propasti svijeta’ dobro poslužiti za perpetuiranje postojećeg stanja.

A kontradikcije i kompleksnost svijeta su golemi – mijenja se onaj tko se ne mijenja.

5. Inače jučer zgodan članak o Španjolskoj jučer na The Atlanticu To Hell and Back: Spain’s Grotesque Recession and Its Surprising New Economy. Pomaže i za razumijevanje situacije u Hrvatskoj.

Oglasi

Kategorije:Uncategorized

18 replies »

  1. Najzanimljiviji dio iz Atlantica mi “Easy to hire, easy to fire”. “… a crucial rift between job- holders (insiders tj. NAŠI),and job-seekers ( outsiders tj. svi (mi) ostali, njihovo roblje). Spain’s economy has long afforded strong protections for the insiders, making it harder for outsiders to brake in.”. Isti slučaj kao i kod nas. Dva, kad bi ozbiljno shvaćali njihovu retoriku, naizgled nepomirljiva ideološka bloka, koji još uvijek, na verbalnom nivou, ratuju kao da je zauvijek vrijeme stalo u 1936. To je,međutim, samo ideološko kamuflažno crnilo, a služi da zaslijepi mase, koje se glođu međusobno, po sistemu ak’ nisi za nas, onda si protiv nas, a za njih. U stvarnosti , međutim, funkcionira hobotnica, tj. nepisani pakt dva bloka, gdje, dok su jedni na vlasti, instaliraju svoje stranačke gladne hijene po svim razinama, hijene pak dovlače sve iz svoga čopora, a kad je izgube, ovi drugi hrane svoje hijene, ne dirajući njihove. Između ciklusa vlasti i opozicije, dakako da se u međuvrevrenu nakotilo podosta novih gladnih hijena. Rezultat je nabujala država od izmišljenih radnih mjesta, koju neko vrijeme hrani realni sektor dok može. Kad više ne može, uzimaju se krediti i zadužuje država,dokle god netko izvana hoće posudit’ lovu. Realni sektor postaje sve nekonkurentniji zbog troškova države, a ionako je previše jednodimenzionalan, uglavnom orijentiran na nekretninski biznis, što u španjolskom slučaju nije bilo bez veze, budući im geografska pozicija i klima najveća rentna pozicija. I onda im se desi kreditni i bankarski bail out i pucanje nekretninskog balona istovremeno. Pri tome to što im se desilo, nije slučajnost, nesreća, ni Murphyjev zakon, već zakon spojenih posuda, budući da jedno bez drugog ne bi moglo funkcionirati. Sa sociološke strane pak, imate dvije kaste. One sa sigurnim poslom na proračunu, a njihove poslove, maltene djeca nasljeđuju tj, NAŠE. I imamo sve ostale, koji svoje poslove u realnom sektoru lako gube, s malim šansama za pronalazak novih jer nema investicija. Naravno da nema, jer nitko pametan neće investirati, pa da onda, umjesto da plaća ljude koji rade za njega, plaća hijene koje rade protiv njega, bilo direktno na način da ga jebu u zdrav mozak birokracijom i papirologijom, bilo indirektno visokim porezima i nametima koji ga čine nekonkurentnim. Svaka sličnost sa HR više je nego očita.

  2. @globus i optimizam…
    po meni je optimizam u hr za slijepce, no dobro 😛
    no da pohvalim globus… ovo je meni jedan jaaaaako dobar clanak(rekao bih kao vi za AS da ga svaki hrvat treba procitati, ali nazalost bojim se da bi ih vecina iz toga zakljucila da kapitalizam ne radi i da treba drzava to da popravi 😦 ) :
    http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/velika-mirovinska-laz
    @ 2) to smo vec raspravili, pa necu ponovo 😛

    I kao sto sam rekao najpohlepnija kompanije sigurno nije apple, na stranu kako bi se to mjerilo… ali evil doers of the world su Monsanto, Halliburton i slicni, ne adult toys manufacturer apple. 🙂

    • Jooj, nosenseetal, pa ti ne kužiš ovo s “pohlepom” 😀 Kao prvo, pohlepa nije nešto loše u kontekstu biznisa, biznisu je obveza biti pohlepan, na jednoj jednostavnoj razini gledanja na te stvari. Ja to doduše gledam mrvicu iz druge perspektive, dobrim dijelom “buffett-appleovske”.

      Kao drugo, sa Appleom je baš fora to sa pojmom “pohlepe” jer unatoč tih tobože 150+ mlrd i tobože “neviđeno velikim zaradama” glavna stvar koje se investitori boje (razlog za niske valuacije) je to što neki bolje informirani investitori znaju kako u Appleu (iskreno!, mnogi ne shvaćaju koliko je to “zastrašujuće iskreno”) gledaju na te stvari, filozofiju biznisa, i uz to kakav pomalo “hrvatski” stav imaju prema dioničarima (ono, “tko šiša dioničare” stav, koji nije nestao sa Steve Jobsom, oni i dalje slično malo mare za dioničare na toj osnovnoj Wall Street razini, samo imaju drugačiju komunikaciju/PR da se zadovolji forma koju Wall Street traži).

      Kultura u Appleu je te vrste da su im “novci’ zadnja rupa na svirali, briga ih koliko imaju i koliko će zaraditi, nešto što ulijeva strah u kosti prosječnom dioničaru, izaziva gnijev Wall Street-a, uzrokuje niske valuacije.

      U Appleu vjeruju da oni imaju svoju misiju bivanja “najbolji na svijetu” radeći neupitno najbolje proizvode/usluge na svijetu u svom području djelovanja, težeći “oduševljavati korisnike nadmašujući im očekivanja”, gledajući na svoj biznis nešto kao na Disney biznis (ili Pixar kojega im je prodao svojevremeno), nešto gdje stvaraju “doživljaje” (oduševljenja), stvaraju umjetnost (ali tu kod njih kako kažu “tehnologiju vjenčanu s umjetnošću”) dakle kao film npr., koja kada se konzumira stvara emocije, tj. to što korisnici osjećaju u korištenju proizvoda, to je zapravo onaj njihov kranji proizvod, kao kada proizvodiš film, ili igricu. Nije bitno je li film na VHS, DVD, digitalno, ne gleda se pakiranje/kutija, proizvod su baš ti dojmovi prilikom gledanja.

      Ljudi koji ovako pretjerano “liberalno-umjetnički” doživljavaju svoju misiju, koji ne mare za dioničare, za novce misle “da će doći sami po sebi”, dioničarima izgledaju kao vrlo nepouzadana/opasna vrsta ljudi i baš “nedostatak pohlepe za novcem” im imuputiraju kao manu i razlog brige za AAPL kao investiciju.

      A zašto/kako onda toliki “novci” kao da su “najpohlepnija” kompanija na svijetu? A valjda zato što taj svoj čudni tehnološko-umjetnički posao stavrno rade dobro a “kapitalizam funkcionira” pa se stvarno nagrađuje to stvaranje vrijednosti za korisnike tj. novci su dakle stvarno “došli sami od sebe, tj. kao posljedica tog dobrog posla”. A i zato što imaju Tim Cook-a kojega je Steve i postavio tamo sa zadatkom da se brine o tome da ti svi silni “umjetnici i zanesenjaci” ne ostanu bez para, jer zna koje su njegove sposobnosti na tom polju.

  3. Predavanje autora knjige s gostovanja na LSE-u. Kamera je fiksirana na njega pa se ne vide slideovi, ali ipak vrijedi poslusati.

  4. Mislim da se efekt ovih 300 milijuna “mrava” može vidjeti i po rezultatima CFA ispita. Iako se globalni postotak prolaznosti ne mijenja značajno, postotak prolaznosti Hrvata je mislim puno manji nego desetak godina prije… Ako sam u pravu, kako će to izgledati za deset godina ne usudim se misliti ili kad se pokaže efekt konkurentnosti i u ne tako brzo i direktno usporedivim djelatnostima…

    • @Petar
      opet cu ja da gnjavim sa matematikom, ali mozda je postotak prolaznosti pao jer vise ne pokusavaju samo najbolji, nego veci broj ljudi…
      Tipa CFA prije nije bio toliko fancy 🙂 u Hr, sada kada je avg kandidat iz Hr je losiji, ne zato sto je avg sposobnost Hrvata pala, nego sto je prosjek kandidata sada losiji nego prije.

      • Mislim da Vam statistika ne štima, kad sam ja polagao CFA, prolaznost na prvom stupnju je bila 1/11, dakle oko 9%. Može li sada biti lošije?

  5. Ljudi, sorry za off topic, ali čitam izjavu našeg ministra Linića i zamračilo mi se, ne znam hoću li povratiti ili se bacit s balkona.
    Evo, naš se vrli ministar napokon dosjetio što nas je dovelo do 1,25 mill umirovljenika – pa proizvodni sektor ih je proizveo. Proizvodni sektor vam je onaj sektor koji proizvodi umirovljenike. A ako niste znali, otkrio je i da je privatni sektor do sada bio privilegiran i oslobođen davanja pa je eto sad red da se on porezno dodatno optereti i na taj način riješi deficit.

    Ne znam je l’ to stvarna izjava, ali evo kako je prenosi index:
    “Dvije godine svugdje je bila štednja osim na privatnom sektoru, njemu se smanjivalo poreze, davalo se financijske injekcije i potpore. Najljepše bi bilo da uopće ništa ne uzimamo, ali mi smo stovrili državu u 23 godine na taj način da smo došli do ove razinu troškova. Tko je stvorio mirovinski sustav sa milijun i 250 tisuća nezaposlenih? Proizvodni sektor! Možemo uvijek podijeliti odgovornost vlada i privatni sektor, ali to smo stvorili mi u Hrvatskoj i to je razlog zašto nosimo visok teret poreznih obveza. U dvije godine krize, deficita, dugova, Vlada Zorana Milanovića je uvijek davala potporu privatnom sektoru. Problem su oni koji nikako da konsolidiraju svoje poslovanje”, dodao je ministar financija.”

    Pa ova je zemlja poremećena, ali van svih granica. To se ne može liječiti, to je za eutanaziju…

    :s

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s