Uncategorized

O Pikettyju

Premijer je imao zanimljiv nastup u medijima i na jednom ‘utjecajnom zidu’ jednog utjecajnog websitea dobio zanimljiv prikaz, naime prikazan kao čitalac-pozer (to nisam rekao ja, nego jedan ‘utjecajan suvremen mislilac’) jer je rekao da čita Piekttyja. Iako je prikaz pisao filozof, nije se sjetio Nietzschea koji je rekao ‘Žena čita jer je gledaju, i dok je gledaju.‘ Napomena: Ovo je rekao Nietzsche, a ne ja, a htio sam reći da je autor mogao parafrazirati ‘Premijer čita jer ga gledaju i dok ga gledaju!‘. (Ovo također nisam rekao ja, nego kažem kako je autor mogao sažeti svoju tezu.)

Nažalost, važnu sporednu ulogu sam dobio, kao paradigmatični čitalac-pozer, i ja za kojeg je napisano “Tako je utjecajni bloger napisao u utjecajnom dnevnom listu prikaz Pikettyja dok ga još nije čitao (i to priznao), na osnovi svega par tuđih prikaza.” 🙂

To naravno nije istina, jer ISTINA je da sam (daleko) prvi dao prikaz Pikettyevih teza prije oko pola godine, a zapravo samo zato da ga se ne bi prvi dohvatili NAŠI trash-marksisti i u našoj nekritičkoj javnosti ga trash-‘interpretirali’ i tako stekli monopol na ‘malog Marxa’. I tu važne ove ograde:
1. Naveo sam da pišem prvenstveno o Pikettyjevim tezama koje ova knjiga prikazuje, ali koristeći kako dijelove te knjige ‘na koje sam stavio šapu’, tako i Pikettyjeve prezentacije o istoj temi, tako i prikaze drugih
2. Stavio sam te teze u svoj kritički rakurs, naime stavio ih u kontekst vlastitog razumijevanja svijeta
3. Najvažnije, polaći od njih u najvažnijem dijelu članka prikazao kako bi se te teze odnosile na Hrvastku, konkretno naslov tog dijela je “Kako bi se Pikettyjev analitički okvir mogao primijeniti na Hrvatsku?”

Naravno, nakon toga je izašlo dosta prikaza Pikettyjeve knjige, pa možda neke moje teze i izgledaju naivno, ali sad kad gledam pola godine unazad, i uzevši u obzir što je sve poslije izašlo (pa da sam mogao napisati daleko bolji rad sada), ne sramim se tog članka u Večernjem, dapače! U međuvremenu, probušene su značajne rupe u Pikettyjevim argumentima, tako da će njegov značaj vjeojatno ipak biti metoerski.

Zanimljivo je, međutim, da je klaun ‘socijaldemokrat’ Hollande, očito pod utjecajem njegovih ideja koje su već duže cirkulirale u Francuskoj, pokušao interpretirati njegove ideje kao ‘recepte’, te nakon katastrofalnih rezultata odustao. Klaun Hollande nije uočio da čak i kad bi Pikettyjeve teze bile točne, one se odnose na (jako dugu) dugoročnost, a ne na sadašnjost.

Ipak, kako bih se obranio od navedenih objeda evo i tog cijelog članka. Nadalje, kako bih se obranio od objeda da sam ‘pozer-čitalac’, iako to čitaoci ovog bloga znaju, dajem i preporuke za neke knjige koje sam nedavno čitao, a ne idu u red ‘popularnih pozerskih knjiga koje svi moraju čitati ako su nešto’.

Slijedi članak iz VL iz veljače ove godine. Znači, molim mali diskont, ipak je 6 mjeseci razlike puno u ovakvim stvarima, nadam se da nije baš za smeće 🙂

+ + +

Kako riješiti problem nejednakosti
Engleski prijevod knjige Thomasa Pikettyja ‘Le capital au 21e siècle’, koji izlazi u ožujku, zasigurno će biti jedna od najzamjećenijih ekonomskih i, šire, društvenih knjiga ove godine.

Autorov zaključak je da će u budućnosti nejednakosti rasti, iako će se bogaćenje svijeta nastaviti. A da se takav razvoj može ograničiti jedino koordiniranim međunarodnim oporezivanjem kapitala. Ova budućnost još nije blizu, jer se svijet brzo bogati i nejednakosti se smanjuju. No, Piketty daje zanimljiv konceptualni i analitički okvir, koji je posebno primjenjiv i na Hrvatsku danas. A u njoj su trendovi, nažalost, drugačiji nego u svijetu u cjelini.

Neovisno o tome dijelite li s autorom njegove očito socijaldemokratske pozicije – primjerice, članke redovito objavljuje u Liberationu – i podržavate li njegov radikalni prijedlog, složit ćete se da su pitanja raspodjele i nejednakosti od najveće društvene važnosti. Zbog toga vrijedi pobliže proučiti Pikettyeve koncepte i prijedloge.

Za početak, moram reći da knjigu u cjelini u francuskom izvorniku nisam pročitao (Amazon mi ne da kupiti francusku Kindle verziju, a tiskano izdanje nisam mogao čekati), ali sam uspio staviti šapu na neke njene dijelove. Stoga, ponajprije, ovaj članak u dijelu koji se odnosi na diskusiju o Pikettyjevim tezama možete smatrati ne kao konačnu ocjenu, nego kao poziv na čitanje.

No, podosta dijelova knjige, prikaza, ali i prezentacija o njoj i od strane samog autora razbacano je po internetu pa možemo pouzdano razumjeti teoriju koja je prezentirana u njoj čak i ako nemamo francuski izvornik (ako se tako od svog reviewa ogradila jedna od renomiranijih svjetskih novina, možemo i mi). A o raznim aspektima knjige pišu skoro svi, od ljevičarskog Guardiana, preko FT-a do The Economista (začudno, nitko u Hrvatskoj do sada nije obratio pažnju na nju?).

Ekonomisti koji se bave proučavanjem nejednakosti oduševljeni su. Na primjer, jedan od vodećih, Branko Milanović iz Svjetske banke, piše: „Čitajući Pikettyjevu knjigu, doista je teško vratiti se razmišljanju o bilo čemu drugom: ona vas potpuno apsorbira. … Nemojte nositi ovu knjigu na odmoru: pokvarit će ga. Pročitajte ju doma.“ I meni se dogodilo slično jer knjiga spaja dvije velike teme: opću teoriju kapitalizma i teoriju o nejednakosti. Osobno smatram da će Piketty brzo postati kandidat za Nobela jer spaja opću teoriju kapitalizma s problemom nejednakosti. Svakome preporučam da prouči njene teze, a fokusirat ću se na implikacije na trenutnu hrvatsku stvarnost.

Knjiga se bavi općom dinamikom akumulacije i distribucije kapitala. Taj proces dovodi do središnje političke teme današnjice (ne i u Hrvatskoj, koje je politički u pred-modernom, jednodimenzionalnom, stanju, o čemu više kasnije), a to je dugoročni razvoj nejednakosti, koncentracije bogatstva i izgleda za ekonomski rast.

Piketty pokazuje kako je stalan ekonomski rast i širenje znanja u tržišnoj ekonomiji (=kapitalizmu) omogućilo izbjegavanje apokaliptičnih nejednakosti koje je pogrešno i mizantropski ‘predvidio’ Marx. Međutim, upozorava da bi dugoročna razina nejednakosti koju bi kapitalizam mogao postići mogla u budućnosti dovesti ‘samo’ do socijalno nestabilne i politički neodržive situacije, koja bi pak mogla narušiti i osnove same demokracije.
Ovo će naši novokomponirani marksisti teško razumjeti. Iako autor u povijesnom smislu kreće od Marxa i u svjetlu vremena u kojem je živio nalazi simpatije za promašenost njegove analize, za naše neomarksiste vrijedi spomenuti da Piketty nije ‘ljevičar’ u njihovom smislu.

Glavni propust u Marxovoj analizi bila je pretpostavka dugoročne stagnacije produktivnosti i nultog povrata na kapital, što bi s održavanjem populacije na razini čistog preživljavanja dovodilo do neizdrživog rasta nejednakosti u društvu koje bi kolabiralo samo od sebe. Treba se podsjetiti da je on u drugom dijelu života, svjedočeći nevjerojatnom zaletu tržišne ekonomije, uvidio posljedice ove ključne greške za svoju teoriju i zato nikad nije napisao druga dva toma „Kapitala“ – gotovo da bismo mogli reći da je postao anti-marksist (evo, opet trošimo prostor na gluposti, ali nažalost to je stanje naše javne rasprave o političkoj ekonomiji).

Marx je pogriješio jer nije predvidio da svijet jako brzo može postajati radikalno bolje i bogatije mjesto (čitaoce upućujem npr. na website Human Progress), a Piketty pokazuje kako su se nejednakosti prirodnim razvojem tržišne ekonomije rasle na visoke razine, ali smanjivale prvenstveno zahvaljujući devastirajućim svjetskim ratovima, koji su u većoj mjeri uništavali kapital nego mogućnost stvaranja dohotka. Ipak, prognozira da će u budućnosti stopa rasta dugoročno biti niža od stope povrata na kapital. To je glavni sadržaj ove ogromne knjige u kojoj se prikazuju velike količine podataka kojima autor pokušava dokazati da je to naprosto inherentno kapitalizmu, u smislu da postaje ‘ekonomska zakonitost’ (koliko takva stvar uopće postoji).

Tehnički gledano, nakon što se ustanovi da je stopa povrata na kapital (nekretninska renta, dividende, kapitalna dobit itd.), r, veća od stope ekonomskog rasta, g, a koja je u biti jednaka stopi rasta dohotka, tada gornja ‘zakonitost’ r>g implicira da se kapital oplođuje brže nego se bogate oni koji žive od rada, te se stoga, u uvjetima malog gospodarskog rasta, a u nedostatku devastirajućih ratova, ravnoteža postiže na visokim razinama nejednakosti (ali ne beskonačno, kao kod Marxa, gdje g=0). Dalje, Piketty uvodi drugu ‘zakonitost’ koja kaže da je omjer kapitala i dohotka u gospodarstvu (jako dugoročno) jednak srazmjeru nacionalne stope štednje podijeljene s dohotkom. Ovdje je također bitno i primijetiti da stopa rasta gospodarstva ovisi o dva faktora: stopi rasta produktivnosti i stopi porasta stanovništva.

Po mom sudu, apstraktno shvaćanje podjele rad-kapital je i najslabija točka teorije, jer pretpostavlja da u cijelom svijetu postoje samo dvije grupe ljudi: radnici, koji nemaju imovinu odnosno kapital i žive samo od nadnica, i kapitalisti, koji imaju imovinu odnosno kapital, i žive od rente. Međutim u razvijenom svijetu i oni koji žive od dohotka (radnici) akumuliraju bogatstvo u dionicama (direktno, i indirektno kroz mirovinske fondove), posjeduje nekretnine itd. Drugim riječima, više ne postoje „obični ljudi“ i „kapitalisti“, već je velika većina ljudi djelomično prešla na stranu ‘kapitala’, a vrijedi i obratno: mnogi „kapitalisti“ nešto rade za plaću.

Također, redistribucija se već i događa na vrhu piramide jer svi bogataši u razvijenom svijetu podliježu povelikom porezu na nasljedstvo, a najveći među njima skoro sav imetak doniraju javnosti (npr. Bill Gates i Waren Buffett).

Iako će se mnogi, s obzirom da žive u Hrvatskoj, začuditi nad idejom da ste, ako imate stan, mirovinski račun i par tisuća kuna na štednji ili u dionicama barem malo kapitalist, taj subjektivni osjećaj uopće nije bitan, jer to je jednostavno – gola činjenica.

Pojednostavljenje odnosa rad-kapital odvelo je i Marxa na krivi put, iako u drugom smjeru. On nije razumio kako snažan kapital dovodi do rasta produktivnosti, a onda i dohotka (plaća). On praktički ne bi mogao objasniti kako to da je za hrvatske inžinjere, a i Hrvatsku općenito, dobro da je kapitalistički kolos Ericsson kupio Nikolu Teslu, pa svi od toga imaju koristi. Ili obratno, kako to da su radnici koji su se u Petrokemiju hvalili da ‘mrze svaki kapital’ time zapravo ponajviše pogoršali vlastite pozicije.

Prema Pikettyju (a ta se teza čini plauzibilna), brz ekonomski rast (kad je g>r) smanjuje, a ne povećava nejednakosti. A spor ekonomski rast povećava nejednakosti. Brz rast stoga je najbolji lijek za smanjenje nejednakosti (što i vidimo na primjeru značajnog smanjenja globalne nejednakosti zbog razvoja Azije i Afrike). Međutim, Piketty smatra da on nije dugoročno održiv.

U njegovoj je analizi jako bitna dugoročnost. Naime, on u dugom roku vidi ‘lijek’ protiv povećanja nejednakosti u oporezivanju kapitala, nasljedstva ili jako visokih dohodaka. No svjestan je da je takav porezni sustav moguć samo u globalnoj koordinaciji, jer je kapital plašljiv, difuzan i lako prelazi granice država. Stoga globalni sustav zasnovan na oporezivanju kapitala nije moguć dok se manje razvijeni dio svijeta ne pridruži u razvijenosti vodećima, a vjerojatno nije ni oportun dok je rast u mnogim dijelovima svijeta vrlo brz. Naime, gomilanje kapitala i brz ekonomski rast nisu kontradiktorni i ne moraju povećati nejednakosti. Stoga bi izolirano uvođenje poreznog sustava zasnovanog na oporezivanju kapitala u nekoj zemlji samo izrazito oslabilo (osiromašilo) tu zemlju, jer bi kapital iz nje pobjegao, a za njim, kao što znamo, odlaze i radna mjesta. U to se nedavno mogao uvjeriti Hollande, koji je, čitanjem bez razumijevanja i nedoraslim implementiranjem ovih teza uveo devastirajući porezni populizam koji je“lijepo“ narušio francusko gospodarstvo učinivši ga prvim sljedećim ekonomskim bolesnikom Europe nakon južnih država. Tako su ga zbog njegovog salto mortale u pristupima porezima i biznisu na samom koncu 2013. u Francuskoj ljevičari posprdno prozvali socijal-liberalom, čije značenje u Francuskoj je jednako onome na što se misli kad se u Hrvatskoj kaže ‘neoliberalni kapitalizam’.

[Napomena: Ovo je bio jedini boldani dio u cijelom tekstu, osim još jedne riječi, što jasno pokazuje koji je fokus mog članka] Kako bi se Pikettyjev analitički okvir mogao primijeniti na Hrvatsku? Kod nas, u ex-socijalizmu, stvari osobito nisu jednostavne. Paradoksalno, socijalistička politika širenja vlasništva nad stanovima dovela je do demokratizacije kapitala pa 9 od 10 ljudi ima neki kapital. No, to nas dovodi do vrlo bolne činjenice, čije samo spominjanje podiže tlak, pa čak i bijes (ali molim da ga ne usmjeravate na mene). Riječ je o tome da su nekretnine zapravo hrvatski problem broj 1. Mnoge hrvatske obitelji pokušale su podebljati svoju kapitalnu stranu ogromnim ulaganjima u stambene nekretnine (rentna imovina – kapital) a na račun svog budućeg dohotka (rad) uz visoku kamatu (rentu koju plaćaju drugima) ali su u toj kapitalnoj igri izgubili jer su cijene nekretnina pale, bez izgleda da se u dogledno vrijeme vrate na pred-krizne razine. A zadužili su se jako skupo. Ne ulazim u motive i okolnosti. Naprosto je činjenica da su mnogi pri tome izgubili veliki kapital, što ih sada znatno osiromašuje jer veliki dio dohotka moraju kroz visoku kamatu, a na izrazito visoku cijenu tih nekretnina, plaćati vlasnicima kapitala kao rentu. To je paradoks nekretnina u Hrvatskoj koje su ljude, umjesto da ih oslobode, velikim dijelom porobile.
Paradoksalno, vlasništvo nad precijenjenim nekretninama kupljenim preskupim kreditima možda je i glavni uzrok osiromašenja ‘srednje’ klase (mnogi odvajaju i pola dohotka za otplatu rate nekretnine, čija vrijednost pada!). Naravno, ovdje je tanka je linija između pitanja sloboda i vladavine prava (svatko je dobrovoljno ušao u ugovor) i šireg društvenog problema koji značajno doprinosi nejednakosti i društvenoj nestabilnosti. Time nadilazi ekonomske i pravne okvire i postaje šire pitanje pravednosti i društvene i političke mudrosti. Stoga smatram da je ispravno uplitanje države koja bi širokim potezima pomogla riješiti ovaj veliki problem. Primjerice, mogućnost napuštanja lošeg kredita uz ‘povrat ključeva’ bila bi jako važna stvar.

Druga velika hrvatska tema je vlasništvo nad tvrtkama. Nakon zadnjeg špekulativnog lova na ‘lagani’ kapital koji je završio bolno krahom burze 2008., Hrvati su uglavnom odustali od ulaganja u produktivnu imovinu (udjele u tvrtkama – dionice). Međutim, to je dramatičan propust, jer se upravo u tvrtkama čije su dionice izlistane na burzama gomila bogatstvo svijeta, osobito nakon 2009. Umjesto toga, Hrvati su se – šokirani krizom i posljedicama bezumnog špekuliranja, usmjerili na najjednostavniju, zapravo gubitašku, rentu – depozite kod banaka koji nose gotovo nikakvu kamatu. Problem je u tome što u kod nas prevladavajućem trash-marksističkom javnom diskursu ulaganje u produktivnu imovinu dobiva uglavnom pridjev ‘špekuliranje’, pri čemu se potpuno zanemaruje povijesni proces o kojem sam govorio na početku – transformacija velikog dijela radništva Zapada u djelomične kapitaliste, kroz vlasništvo dionica i udjele u mirovinskim fondovima koji pak većinom ulažu u dionice kao glavnu investicijsko-štednu klasu.

Tako smo došli do nevjerojatnog paradoksa. Prvo je socijalizam zapravo demokratizirao kapital kroz vlasništvo nad stambenim fondom, ali su na taj način formirane nezdrave preferencije prema nekretninama čija se realna vrijednost tek sada, u kapitalizmu, „normalizira“, pri čemu mnogi gube na vrijednosti svoje imovine. Potom je u hrvatskoj varijanti post-socijalističkog „trash-marksizma“ izgrađena teza o tome da su privatizacija i dionice fuj, krivci za sve naše promašaje, pa smo u zadnje četiri godine propustili sudjelovati u jednom od najvećih burzovnih uzleta u svjetskoj povijesti (čak su i naši mirovinski fondovi zazirali od ulaganja u inozemne dionice)! Rezultat: ne samo da smo se globalno potpuno izgubili zbog predrasuda i neznanja, nego smo zadužili generaciju naše djece.

Ovdje dolazimo i do druge teme, a to je među-generacijska borba koja zamjenjuje ‘klasnu borbu’. Naime, u razvijenim društvima, tokom svog radnog vijeka radnik akumulira kapital iz kojeg mu se isplaćuje mirovina i što je općenito potrebno (u uvjetima urušene krnje piramide) zbog produljenja životnog vijeka, troška zdravstva itd.

Tako dolazimo do paradoksalne situacije naših obaveznih mirovinskih fondova koji su trebali biti možda i glavni alat u ‘spajanju’ radnog i kapitalnog pristupa za većinu stanovništva, a završili su sa više od 70% imovine uložene u državne obveznice, a svega oko 0,1% imovine uloženo u ono što bi svaki pošteni Hrvat vjerojatno želio imati kao ulog u rentnu komponentu u svojoj starosti – dionice hrvatskih turističkih tvrtki na Jadranu. Ovakvi kolosalni propusti (i uz direktno promašene velike investicije) otvaraju bokove i značajno ugrožavaju status mirovinske reforme kao takve, omogućavajući protivnicima reforme lake optužbe da su društva za upravljanje zapravo rentijerski mehanizmi za njihove vlasnike i uprave, umjesto da optimiziraju povrat na kapital svojim članovima.

Ovdje dolazimo do još jedne teme koju država lako može staviti na agendu, a to je financijska edukacija stanovništva, koje bi trebalo razumjeti i svoju kapitalnu stranu, te se prema njoj odnositi u modernom smislu. Zašto Velika Britanija može imati niz takvih državnih projekata, a Hrvatska, kojoj to nasušno treba, nema ni jedan?

Treća hrvatska kapitalna tema je značaj stranih investicija. Dva su razloga zašto strane. Prvi je zato jer domaćeg kapitala nema dovoljno. A kapitalne (za velik dio naše javnosti: fuj!) investicije podižu BDP, blagostanje svih, pa čak i u Pikettyjevom modelu smanjuju nejednakosti ako potaknu ekonomski rast! Drugi, uglavnom previđen, razlog je transfer znanja. Hrvatska je tehnološki, ali i upravljački dramatično zaostala, kako u odnosu na svoje aspiracije, tako i u odnosu na samo-percepciju (obrazovani i sposobni ljudi, Tesla, Penkala, nagrade na Inovama i sl.). Transfer znanja, te njegova difuzija kroz kopiranje i vertikalnu integraciju u međunarodnim korporacijama znači veću produktivnost i stoga veći dohodak, tj. opet smanjivanje nejednakosti. Tako da bi se, za „trash-marksiste“ paradoksalno, moglo zaključiti da razlog tome što u Hrvatskoj rastu nezaposlenost i nejednakosti leži upravo u nedostatku pravih kapitalističkih (ne državnih!) investicija, osobito onih velikih stranih kompanija. Tu se možda može naći i argument za velike ulagačke povlastice strancima, čak i povrh onoga što je ekonomski isplativo u prvoj razini analize.

Sjetimo li se činjenice da gospodarski rast ovisi o dva faktora, a to su rast produktivnosti i rast populacije, vidimo da i populacijski depresivna slika u Hrvatskoj doprinosi rastu nejednakosti. Istovremeno, nažalost, mnogi naši najbolji mladi, koji mogu imati najveći dohodak, odlaze u inozemstvo, čime se ova okolnost još više pojačava. U ovom okviru probajmo razumjeti opet iznova probajmo razumjeti koliko je bitno postojanje tvrtki kao Ericsson Nikola Tesla, ne samo za njene radnike, nego kroz sve moguće eksternalije za društvo u cjelini, te koliko nazovi ‘humanisti’ koji opstruiraju strane investicije zapravo rade protiv interesa onih za koje se navodno bore (a zapravo su našli za sebe rentijersku nišu.). Tu vidimo i ‘paradoks’ nejednakosti na dnu piramide.

Mnogi naši ‘humanistički’ orijentirani ekonomisti i društveni komentatori se protive značajnijim investicijama u turizam jer ne žele da ‘postanemo nacija konobara i spremačica’. Međutim, čovjeku koji ima posao, teško je razumjeti koliko je teško biti nezaposlen, pa je i takav posao jednak premiji za mnoge. Općenito, u ovim okvirima možemo razumjeti kako stavljanje državnog mrtvog kapitala u svrhu dohotka stanovništva nije samo ekonomsko pitanje, nego i pitanje društvene harmoničnosti.

U svakom slučaju, teme Pikettyjeve knjige, i njen intelektualni okvir, slagali se s njegovim zaključcima ili ne, daju dobru platformu za razmišljanje naših političara i inih javnih pregalaca, što možda doprinese moderniziranju kako hrvatske politike, tako i javnog diskursa općenito. U svijetu, naime, ‘lijevo’ i ‘desno’ su prvenstveno ekonomske odrednice, a sve naše Vlade, kao i njihove glavne opozicijske stranke, do sada su bile ‘lijeve’ ili ‘desne’ na pitanjima osobnih sloboda, dok su u ekonomskim stvarima bile (neosviješteno) populističko-ljevičarske.
Iako zvuči perverzno, to znači da su naše političke elite i četvrt stoljeća nakon pada Berlinskog zida zapravo socijalističke, u čemu treba tražiti glavni uzrok svih naših neuspjeha. A sada bi im zadatak trebao biti da, umjesto da se bave politikantskim tričarijama, naprave sve za zdrav i brz ekonomski rast, koji će podići opću razinu blagostanja, ali i smanjenje nejednakosti.

+ + +

Znate da vas već duže nisam mučio s novim knjigama, ali možda da dokažem da ne ‘čitam samo jer me gledaju i dok me gledaju’ recimo:
– baš sam pročitao Thinking urednika Johna Brockama,
– prošle godine na istom mjestu (na moru) Intuition Pumps od Dennetta, baš sam pročitao nešto od Scrutona,
– a sada čitam And the Rest is Noise.

Sve 3 knjige preporučujem za čitanje! Ako postanu toliko popularne čak i u RH da ih čak i premijer čita, molim da me ne optužujete za ‘pozersko čitanje’ 🙂

A sada molim pogledajte i moj prethodni post Senzacionalno: prvi službeni rezultati Srpanjske rupe. A mislim da ću sutra objaviti i senzacionalne rezultate o kolovoškoj grbi. 🙂

Oglasi

Kategorije:Uncategorized

19 replies »

    • http://www.vecernji.hr/svijet/strvinar-s-wall-streeta-gurnuo-je-argentinu-u-propast-953690

      A evo ovdje i lijepog objašnjenja što se STVARNO dogodilo. Socijalizam i život na dug nemaju naravno s tim nikakve veze. To lijepo objašnjava i argentinska predsjednica:
      “– Živimo u nepravednom svijetu u kojem dominira sila. Kao da smo u ratu. Fondovi nas gađaju financijskim projektilima, raketama. A one, kao i u pravom ratu, izazivaju žrtve –”
      Jesu ti financijski projektili ono kad im fondovi posude novac, ili misli na to kad posuđeno treba vratiti, nije rekla.

      A autorica članka Sandra Veljković lijepo opisuje:
      “Taj ima želudac za sve. Baš kao što lešinari izdvoje slabe pa kljucaju polumrtva tjelesa, čekajući da krepaju da bi ih proždrli, tako i on – preuzima bolesne, loše obveznice i dužničke vrijednosne papire, a onda iscijedi život iz vlasnika, najčešće država, na otplatu dok ne nahrani svoj račun.”
      1. Nije rekla da “bolesna, loša obveznica” nije takva zbog kupca, nego zbog izdavatelja, jer je on upravo takav.
      2. Nije rekla da li bi bilo bolje da nitko ne želi kupiti obveznice od izdavatelja koji nema savršen kreditni rejting.
      3. Nije rekla da uz nisku cijenu ide i velik rizik
      4. Nije rekla zašto je Argentina bolesna i loša, pa tamo se cijelo vrijeme obračunavaju sa amerikancima i kapitalom, mrze jedno i drugo. Sviđa im se samo američka lovica.
      5. Ja imam jednu obveznicu za Sandru, zove se
      “Imam dvoje djece za koje ne preuzimam nikakvu odgovornost, kao ni za svoj život, a ima puno stvari koje mi u životu pripadaju rođenjem, kao npr. mobitel, klima, auto, stan, ljekovi, TV, godišnji na moru i barem vikend na Sljemenu po zimi, gablec na poslu, kino, kava u kafiću, itd.. Obvezujem se da ću cijelo vrijeme prigovarati i kriviti kupca obveznice koji mi je dakle, za one financijski nepismene, posudio novac, da je lešinar, da mi kljuca utrobu, da čeka da krepam da me proždre i da cijedi život iz mene, a za to vrijeme ću njegovim novcima plaćati svoja prava, hraniti svoju djecu, točiti benzin u svoj auto i naravno biti za jednakost, poštenje i nadasve glasno ću zazivati pravnu državu, iako neću poštovati ugovor o vraćanju duga koji sam sam sastavio.”
      Ovu divnu obveznicu (ili lošu i bolesnu, kako bi ona rekla) nudim gospođi ili bilo kojem borcu protiv kapitalizma i za jednakost po cijeni od 100 tis. eura. Ne navodim rokove otplate, jer njih bi valjda jedino lešinar zahtjevao, a gospođa, vjerujem, nije takva, kao niti jedan drugi moderni Che-Guevara i pošteni trash-marksist.

      • Autorica Veljković evidentno nije veliki eskpert za međunarodne financije (možete vidjeti ovdje da se radi o jednoj vrlo produktivnoj novinarki koja inače korektno obrađuje druge teme, recimo puno je pisala o procesu pridruživanja EU http://www.vecernji.hr/autori/sandra-veljkovic-691/lista-clanaka?page=2), pa tako ne može mjerodavno i ovako decidirano i jednostrano presuditi u jednoj od najkopleksnijih stvari međunardonog prava (gdje nakon što se magla razišla, ipak su svi mjerodavni sudoovi prosudili upravo suprotno našoj novinarki,pa je stvar sada svima jasna … osim nekima). Ipak će biti da kroz ovu čiju kompleksnost nije razumjela nameće svoje shvaćanje društva.

        Vjerujem da nećemo uskoro čuti da bi i na Kubi bio raj ‘samo da ih ne blokira zločesta Amerika’, kao i Sj. Koreji ‘samo da ih ne blokira Južna’, itd. 🙂

  1. Nenade ključnu stvar koju mi kao društvo nikada nismo razumjeli je ta da mi uopće nemamo spoznaju koliko su kapitalističkim društvima socijalističke diktature bile neprijatelji,njima je socijalizam drugo ime za zlo i neprijatelja a da mi to ne samo ne razumijemo na nižoj razini društva nego i najvišoj dokaz za to je ivo josipović koji se glasno i jasno ponosi komunističkim diktatorom i čak veliča navodnu snagu tkz. titovog gospodarstva.I sada mi nakon takvih poruka sa najviše razine prizivamo strane investitore koji su odgojeni tako da im je socijalizam najveći neprijatelj?Mi te stvari uopće ne razumijemo?Odgojeni smo da nam je kapitalizam neprijatelj i čini mi se da smo se pridružili potpuno krivom društvu sa obzirom na NAŠU svijest i odgoj.
    Što je najgore i danas nas odgajaju i treniraju za “košarku” a uveli nas u ligu prvaka u nogometu i još se čude kako avioni ne slijeću i kako gubimo utakmice?

  2. A propos ovoga: “Primjerice, mogućnost napuštanja lošeg kredita uz ‘povrat ključeva’ bila bi jako važna stvar.”
    Bilo bi vrlo lose kad bi se uveo samo taj jedan potez, stihijski kako se sve i inace radi u hrvatskoj. Potrebno je uvodjenje brzog i jednostavnog stecaja, kako tvrtki tako i privatnih osoba — ovaj clanak fino opisuje neke od efekata toga: http://www.project-syndicate.org/commentary/daniel-gros-attributes-america-s-edge-over-europe-to-its-faster-bankruptcy-procedures#KMecusiyPqMVBCux.99

  3. Berislave,naravno pa to je američki sistem čišćenja i brze prilagodbe,jedino što bi to u hrvatskoj teško prošlo jer bi mi i otpis kredita a da ostanemo u svome stanu,da ne idemo u podstanare,znate ono i jare i pare,mi bi stečaj ali da svi zadrže radna mjesta,državno dalmacijavino je natuklo 1,6 milijardi kuna duga ali su navodno sačuvali radna mjesta,to što su ih zatvorili u drugim poduzećima kojima su ostali dužni,tko te pita,za dug državi još manje…Zato nama čišćenje traje desetljećima,i europa je tu zastranila i implementirala u mnoge zemlje socijalizam u kapitalizam i sada je u tijeku koprcanje…

  4. Samo mala primjedba na Dennetta (kao filozofa).
    G. E. M. Anscombe reče da je David Hume bio obični briljantni sofist. Dennett je samo obični sofist. Sve je to isti tabor, istu sisu sišu, Ockhamovu i Humeovu.

  5. Evo jos jedan zanimljiv osvrt na knjigu: http://falkenblog.blogspot.co.uk/2014/07/pikettys-terrifying-dystopia_27.html
    Citiram dio koji ce Antunu i drugima ovdje zvucati jako poznato: “Piketty never delves into the various public choice problems that beset collective action. Progressives are still stuck in the syllogism: democracy is good, the world has problems, therefore we need more democracy. The probable result of the democracy-fetishist end-game is not another Soviet Union, but rather, a Venezuela or Argentina.”

  6. Ajmo biti malo primitivni i usredotočimo se na hrvatsku,uzmimo hipotetski da taj omraženi profit( iako je on u hrv smiješan)se dijeli na puno veći broj ljudi nego danas?Postavimo sebi pitanje koliko bi tog novca završio u reinsvestiranoj dobiti-razvoju koja otvara nova radna mjesta i gdje bi on u konačnici završio?Dali bi sa tom širom preraspodjelom hrvatska počela više uvoziti ili proizvoditi?Mi kada govorimo o poštenijoj preraspodjeli stalno zanemarujemo strukturu gospodarstva koja bi se formirala sa tom novom “poštenijom” preraspodjelom.Uzmimo hipotetski da svakom hrvatu danas poklonimo 100 tis eura i promislimo gdje bi završio taj novac?Pitajte prosječnog hrvata što bi radio sa npr. 200-300 tis eura,svaki drugi bi vam u šali ali poluozbiljno odgovorio;nebi radio ništa,živio bih od kamata a prvo što bi kupio je bolje novo auto”,naravno mi kada pričamo o bogatstvu kao primitivno pleme mislimo na keš a ne o vrijednosti firme koja zapošljava 10 tis ljudi i izložena je tržištu i nitko joj ne garantira da sutra neće propasti.
    Svi govore o todorićevim milijardama tkz bogatstvu a nitko ne priča o dugovima i 50 tisuća zaposlenih i mjesečnim obavezama prema njima i porezima državi a ja bih se kladio da taj todorić danas nema 5-10 mil eura keša zajedno sa čitavom familjom.Mi kada pričamo o bogatstvu pričamo kao o kapitalu koji je netko odnio,sakrio i zakopao u šumu,to je nivo pećine?Zamislite kako bi se razvijao microsoft ili apple da nije bilo tog tkz. zločestog profita nego da su gates i jobs razmišljali kako sa tim profitom kupiti bolji stan,auto i otići na ljetovanje,vjerojatno bi još radili u garaži?Možda ja griješim ali mislim da koncentracija bogatstva u ruke malog broja ljudi donosi prosperitet društva,veća ulaganja u inovacije i razvoj a težnja prema podjednakoj preraspodjeli vodi ka socijalizmu i inertnom društvu jer nije svaki pojedinac spreman podrediti život inovacijama i razvoju firme sa 100 tis zaposlenih,preuzeti takvu društvenu odgovornost i izložiti se dnevnoj kritici i zavisti društva,ja prvi nisam na to spreman.Meni to govori elementarna logika,za to ti čak i ne trebaju ekonomska znanja…
    Današnje raspršivanje dioničarskog vlasništva i gubitak koncentracije unutar mnogih firmi dovodi na čelo tih firmi nesavjesno upravljanje bez adekvatnog nadzora tih poduzeća jer mali dioničari po prirodi stvari se ušikaju kada su stvari na prvi pogled jako dobre po njih,izostaje dnevni nadzor i kontrola a to mogu samo vlasnici koji imaju većinsku koncentraciju i kojima je to jednostavno život,raspršeni vlasnici reagiraju tek kada sve otiđe u tri pm,tako da po meni i razvodnjavanje vlasništva-dioničara vodi društva ka socijalizmu zato se ja jako protivim upravljanjem firmama od strane mio fondova jer tu sa tuđim k gloginje mlatiš,to je NAŠEVANJE,to je prikriveni socijalizam.To je naravno moje skromno mišljenje.Onemogućavanje rasta profita direktno je kočnica razvoju društva,elementarna logika ti to kaže…Na koncu imali smo hollandov eksperiment,znamo kako je završio…lijepo to zvuči?Ali praksa i život je nešto sasvim drugo.Na koncu to bogatstvo koje čovjek stvara kroz ograničen životni vijek ne nosi on sa sobom na nebo nego ostaje tu budućim generacijama i državi.Ako to zakočimo svi poduzetni i napredni,hiperaktivni ljudi sa viškom energije,skloni riziku i pritisku javnosti na ovome svijetu će u nekom momentu povući ručnu kočnicu i reći;”meni dosta”,to je kočnica razvoja,to je današnja hrvatska,takva nam je kritična masa…

    • Danas je to fiktivno bogatstvo ustvari jedna tržišna selekcija koja određuje tko će upravljati kapitalom u društvu,te priče o milijardama su čista fikcija,buffet vozi jedno auto,ima jednu kuću i smatra da bi bio jako nepravedan prema američkom društvu kada bi te silne milijarde koje posjeduje u dionicama firmi prenio na svoje nasljednike.To je ono ključno što mi ne razumijemo.Alternativa je da akumuliramo taj kapital u državni proračun i damo ga na upravljanje profi političarima,taj film smo već gledali u socijalizmu.Naravno da nema idealne tržišne selekcije ali što je alternativa?Te silne milijarde su jedna velika fikcija koju naravno socijalisti od zavisti ne mogu provariti jer im smeta da netko tko je stvorio microsoft ima viletinu,avion i jahtu?Ne’š ti benefita?Da mi davaju avion i jahtu od 50 metara đabe i financiraju me iz proračuna rekao bih im hvala,ja se vozim na brodiću sam bez posade i skipera?A ako mi se ide na putovanje ima jeftinih sedmodnevnih kruzeva po 4000 kuna ali i relativno jeftinih avio karata?U čemu je problem?Jbg neke to grize?

    • Posebna vrijednost kapitalizma u odnosu na socijalizam je upravo u tome što potiče akumuliranje kapitala, a skupljanju i oplođivanju kapitala sklona je jedna posebna vrsta ljudi koja uživa u štednji i poduzetništvu, stvaranju novih proizvoda, novih usluga, svega novoga što drugi ljudi žele imati i za to dobrovoljno dati svoj novac.
      Kapitalizam se temelji na prirodnom zakonu, nevidljivoj ruci koja svime upravlja, i stvorena bogatstva raspoređuje na najpošteniji i dugoročno najbolji način za cijelo društvo.
      Što više akumuliranog bogatstva u pravim rukama to je društvo sigurnije u svoju budućnost. Najgora je opcija državno vlasništvo jer ono društveno bogatstvo daje u ruke neodgovornim političarima, ljudima koji ne znaju stvarati bogatstvo nego samo znaju rasipati.
      Rasipanje kapitala ponekad se dogodi i kapitalistima npr. kad njihovo akumulirano bogatstvo naslijedi pogrešna vrsta ljudi, npr, lijeni sin raspikuća, ali u kapitalističkom društvu nevidljiva ruka se vrlo brzo pobrine da se to bogatstvo brzo preseli i ponovo akumulira u pravim rukama.
      Socijalistička država je problem jer sprječava djelovanje prirodnih tržišnih zakona. Socijalisti su ljudi kratkoročnog razmišljanja, oni ne štede, ne brinu za budućnost, žele sve sada i odmah i zato je socijalizam put u propast. Socijalizam je društvo raspikuća.

  7. U hrvatskoj ćete vrlo često čuti kada socijalisti u jednoj rečenici proklinju bogataše a u drugoj vam kažu “jedanput se živi,neka pojede sav taj novac,ja moj život nebi mijenjao sa njima”,logikom stvari ako se u životu nebi htio sa nekim mijenjati onda nemaš niti jedan racionalan razlog da mu zavidiš ili da ga proklinješ zbog bogatstva?Evo iskreno ja todorića žalim?
    Mislite da sam neiskren?Vjerujte mi niti malo?Možda zato u meni nema ni z od zavisti?Evo npr. ja sam za nenada “crkveni miš” a radujem se svakom njegovom uspjehu a čovjeka uživo nisam vidio,radujem se još više kada puno siromašniji od nenada slave neki uspjeh u životu,što je više uspjeha većih ili manjih više je sreće u društvu.Neke stvari u životu limitira nam priroda,neke stvari mi sami sebi ograničimo,neke stvari nam ograniči nedostatak energije,volje ali i sreće ali nitko mi ne može reći da svi moramo imati jahtu od 50 metara da nađemo neku svoju sreću,u maloj barci od 4-5 metara možda se može naći veća sreća nego na jahti od 50m.
    Čemu zaviditi?Koji je cilj osim da nam izraste čir na želucu i da provedemo život u samosažaljevanju i depresiji a život je tako kratak,gore idemo svi gologuzi,jahte i avioni ostaju na zemlji,iphone će se proizvoditi i dalje bez steve jobsa,u belju i u vupiku će pogon raditi i bez todorića,neće valjda svinje odnjeti sa sobom sa ovoga svijeta?

    • Baš dobro napisano. Bilo koji čovjek može nositi jedno odijelo, pojesti jedan ručak, popiti vina koliko već može popiti… zašto bih se uopće htio truditi “biti bolji od nekoga”, kad je čitava poanta biti zadovoljan sam sa sobom. A to je daleko jednostavnije ako se fokusiram na vlastite kompetencije i onda ih prodajem na tržištu (za što veće pare naravno :)). I baš je odlično kad drugima ide, onda znam da i meni može ići ako radim kako treba.

      Apropo zavisti – meni je uvijek bilo paradoksalno da bilo koji zaposlenik lako primi naknadu za rad od poslodavca a istovremeno ga mrzi? Pa to mi nikako nije jasno. I pri tome nimalo ne podcjenjujem tužne priče iz npr. brodogradnje, dalmacijavina i slično – ali budimo realni, da se poduzetnim ljudima dopušta da normalno i bez smetnji rade, iste te jadne otpuštene radnike bi vjerujem brzo zaposlili kao radnu snagu (ovdje mislim na sve ove više fizičke poslove na koje se kod nas mediji fokusiraju kako se gube, ne ulazim sad uopće u potrebu općeg dizanja kompetencija i obrazovanja).

      Negdje na fejsu sam pročitao zgodnu priču HR vs. USA oko poreznih inspektora – dok se kod nas svi boje dotičnih jer su im došli doslovce opaliti kaznu, u USA im se raduju jer funkcioniraju kao de facto savjetnici kako ispravno platiti državi državno, kako bi se posao nesmetano mogao odvijati dalje (…i zapošljavati ljudi, napadati nova tržišta, razvijati posao i u konačnici opću konkuretnost zemlje).

      E i kontra svega toga imamo Todorića koji je valjda najomraženiji lik u HR i šire, Tedeschi je valjda cool samo zato što je DJ i voli košarku, zaboravljamo da je i ludi Kerum nekoć zapošljavao koliko ono tisuća ljudi, baš kao i Pevec (potonja dva sigurno nisu primjeri uspješnih poduzetnika, ali ostaje činjenica da NEŠTO jesu napravili i nekim ljudima osigurali egzistenciju na neki period).

  8. http://www.seebiz.eu/krugman-reforma-zdravstva-ce-nas-uciniti-bogatijim-i-sigurnijim/ar-92884/

    Evo još jedna tema o pravednoj raspodjeli odnosno redistribuciji prihoda koju će naši “silovati” do besvjesti, a još potkrepljenja relevantnim svjetskim autoritetima kao bonitetna agencija Standard & Poor’s i MMF.

    Baš me zanima koliko će naših novinara i političara korelirati po meni relevatnu misao iz ovog razmišljanja o pravilnom upravljanju “ljudskim resursima” kroz temu redistribucije prihoda sa sposobnosti našeg školskog sustava da takav stav apsorbira i institucionalizira.

    Naime, po meni jedna od najbitnih stavki u temi tog članka je dostupnost školovanja, a to je u Hrvatskoj već uređeno obveznim osnovnim školovanjem, a od obveznog srednjoškolskog školovanja se odustalo/nije provedeno :-)…dakle neophodnu osnovu kao država već imamo i to desetljećima, od nadogradnje smo odustali za sada..

    A sad ono slijedeće bitno, pogotovo za hrvatsko društo. Da li taj školski sustav uopće prepoznaje izrazito talentirane, pametne i genijalne pojedince, neovisno da li su iz siromašnih ili bogatih obitelji, i da li im omogućava individualan rad za adekvatan razvoj njihovog potencijala koji će koristiti zajednici ili će ih probati ukalupiti u prosjek kako se ne bi moralo zasebno raditi s takvim djetetom?

    I pretpostavljam da ćemo opet u možebitnoj javnoj raspravi teme pravedne raspodjele kroz redistribuciju prihoda promašiti bit zbog opet jednog te istog populizma, a da ponovno nećemo riješiti (vjerojatno niti dotaknuti) puno veći problem našeg školstva kao nepoticajnog i za učenike i za učitelje/profesore što u velikoj mjeri ako ne i apsolutno može anulirati potencijalni dobar dugoročni učinak takvog plana redistribucije.

    • Članak je uobičajeno socijalističko sanjarenje bez ikakve činjenične osnove.
      Ne temelji se na istraživanjima i podacima nego na vjerovanju da “bolja, pravednija, socijalistička” preraspodjela može biti pokretač gospodarskog rasta, a to se već bezbroj puta u povijesti pokazalo netočnim.
      Zašto je socijalizam propao?!?
      Međutim, naslov nje loš, reforma našeg zdravstva nas bi mogla učiniti bogatijim i sigurnijim. Reforma koja bi prepolovila cijenu državnog zdravstvenog osiguranja i uvela više zdravih tržišnih odnosa u zdravstveni sustav, reforma koja bi omogućila veću privatnu inicijativu, izjednačila privatno i državno poduzetništvo u zdravstvenom sustavu, omogućila da za uplaćeni novac u zdravstveno osiguranje koristimo usluge privatnih zdravstvenih ustanova (uz malu nadoplatu za bolju uslugu).

  9. Evo napokon i u dnevnim novinama (sutrašnji VL) spominju već izgovoreno mišljenje od g. Bakića na blogu bez da posebno naglašavaju izvor no nekako mi se čini da je to pravi izvor zadnjeg pasusta teksta “Prijeti bankrot” oko novog snižavanja kreditnog rejtinga od agencije Fitch, citiram:
    “Zaključno, ne treba zaboraviti ni neugodno pitanje je li logično imati tri četvrtine hrvatske obvezne mirovinske štednje po sili zakona u hrvatskim državnim obveznicama koje su dvije razine “u smeću”. Štedimo li mi u obveznim mirovinskim fondovima za svoju starost ili naša mirovinska štednja
    sve više služi za spašavanje države? I treba li dopustiti mirovinskim fondovima bolju disperziju rizika kako bi se dugoročno zaštitilo mirovinske štediše?

    Što reći nakon svega nego da mi je izrazito drago da se napokon sve više ovakvih kvalitenih stavova, koji se često po prvi put javno mogu naći ovdje na blogu, sada redovno može pronaći na prvim stranicama naših dnevnih novina koji su time ipak dostupniji na razmišljanje pune šire javnosti nego kada su izrečeni samo u nekim spezijaliziranijim tiskovinama.

    Samim time mogu samo reći ono što sam rekao malo prije na drugom postu, borba s vjetrenjačama donosi rezultata i to je, uz edukaciju šireg kruga ljudi kroz blog o dioničarstvu i općenito investiranju i alokaciji, jedna od velikih stvari koje redovno g. Bakić nesebično daje cijeloj zajednici. Taj doprinos je tim veći što smo svjesniji razine političke, ekonomske, edukacijske stvarnosti u Hrvatskoj.

    Moje poštovanje

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s