Uncategorized

Hrvatsku tek čeka ružno razduživanje, a oporavak će biti spor

I kako su neki naši političari kao loši igrači preferansa ili … kojot Mirko S. Zlikovski – Genijalac (inače simpatičan lik)

1. Krenimo od ovog sjajnog objašnjenja. Veliki Ray Dalio: ECONOMIC PRINCIPLES — HOW THE ECONOMIC MACHINE WORKS.

Bill Gates: “This knowledge would help everyone as investors and citizens. Watching is a worthwhile 30 minutes investment.”

The New York Times: “Forget Econ 101. Take a look at the lessons in Dalio 101.” – Andrew Ross Sorkin

Više o Rayu. Pogledajte i o gigantu kojeg je osnovao i vodi, možda najugledniji hedge fund današnjice: Bridgewater Associates.

Ovo gore je zaista esencijalno, hrvatskim građanima i političarima je nužna elementarna financijska edukacija. Nađite vremena i pogledajte video!

(A propos, KrešoM nam daje ove sjajne linkove!)

2. Kao što vidimo, Ray Dalio definira ‘prekrasno razduživanje’ kao kombinaciju:
A. Restrukturiranja dugova
B. Štednje
C. Monetarnog poticaja.

Sve ovo u uvjetima rastućeg duga ‘jednokratno smanjuje’ dug, kako bi se ‘gospodarski stroj’ pokrenuo i rast postao veći od rasta duga i tako se dug počeo organski smanjivati.

Ispravno je zaključio da SAD rade ‘beautiful deleveraging’, što se vidi na fascinantnim stopama rasta njihovog gospodarstva.

Povratak iz duga i ne može biti drugačiji, iako ćemo, naravno, i dalje slušati tlapnje naših političara o magičnom masovnom stvaranju radnih mjesta njihovom zalsugom (a zahvaljujući ‘strategijama’).

A u Hrvatskoj se događa sve to, odnosno tek se počelo događati, samo na vrlo ružan način. Razlog su kako izrazita neobičnost (s obzirom na klasični pogled) hrvatskog gospodarstva, te vrlo loše vođena gospodarska politika. A ovo je samo kontekst koji treba omogućiti hrvatskom ‘gospodarskom stroju’, tj. motoru-pokretaču, da proradi na brzinama većima od rasta duga. A on je zahrđao i devastiran. Ali pogledajmo najprije ovaj dio oko razduživanja.

A. Što se tiče restrukturiranja (otpisa, djelomičnog otpisa, promjene uvjeta …). Tu ulaze predstečajne nagodbe, stečajevi, restrukturiranje dugova građana (stammbeni krediti u CHF, otpisi za sitne dugove …), ali kad-tad i restruktiranje dugova države koja sve teže dolazi do zraka (recimo, velik dio državnog duga je prepakiran u mirovinske obveznice koje su mirovinski fondovi kupili štednjom građana). Vidimo da sve događa povuci-potegni, sporadično i ružno. Primjerice, rasprodaje nekretnine iz portfelja banaka su tek počele (Kako je to ‘restrukturiranje/otpis’? Banka vodi plasman nekoj u biti propaloj građevinskoj tvrtci po npr. punoj cijeni, a ona ima na zalih stanove, koji su ujedno i kolateral za kredit. Kad-tad, banka ‘naplaćuje’ kredit tako da ‘poklapa’ nekretnine i prodaje ih za koliko već može, uglavnom manje od nominalne vrijednosti kredita, naravno ukamaćenog – to je de facto otpis dijela duga).

B. Štednja. Kao što znamo, građani manje troše i čak se stoga i razdužuju: Tablica D5 na HNB (krediti financijskih institucija stanovništvu), koju treba gledati zajedno s D8b kako bi se vidjelo neto razduživanje, tj. porast neto štednje.

U tablici B5 možete vidjeti da i tvrtke štede, kroz organsko smanjenje njihove zaduženosti kod hrvatskih banaka. Odnosno, ova razlika nije toliko bitna i moguće je da jednim dijelom doprinosi i zaduživanje nekih tvrtki u inozemstvu.

Međutim, najveći potrošač, država, praktički nije ni počela štedjeti, što vidimo
– kroz eksploziju rashoda državnog proračuna (rashodi u prvom polugodištu 2014. su oko 64 mlrd., spram 48 mlrd. u 2006., zadnjoj godini prije krize – ili, ako želite 2007. gledati kao zadnju godinu prije krize: 51 mlrd!)

C. Monetarni poticaji. Ovaj dio je u Hrvatskoj zaista kompliciran, izlazi iz ‘klasične’ teorije, odnosno krajnje simplicističkih tumačenja koje još uvijek viđamo u javnosti (sjeća li se još itko glasne fronte ‘za poticanje izvoza devalvacijom kune’?). Ruke su gospodarskoj politici ovdje velikim dijelom vezane visokom euriziranošću koja je zaista veliki problem s obzirom da su skoro svi kreditni odnosi vezani uz euro, inlacija i tečaj su blisko vezani. Ali također i poznatim mehanizmom da povećenje likvidnosti ne dovodi do povećanja plasmana (o čemu je HNB više puta govorio).

3. Znači, u svakom slučaju nas čeka razduživanje – na razinu prihvatljivu s obzirom na snagu gospodarstva: dakle, put je dalek (pogledajte samo koliko nam javni dug raste samo zbog kamata i koliki rast BDP treba biti da bi to anulirao, tj. da dug ne bi rastao samo zbog pripisa kamata).

Uočimo da smanjenje duga nema pono smisla ako se ‘gospodarski stroj’ ne zavrti. Sad razmislite o tome kako će se hrvatski gospodarski stroj zavrtiti? Možda tako da će ‘država stvoriti 80.000 radnih mjesta gospodarskom strategijom’? Kad je to tako jednostavno, zašto to nisu napravili do sada?

Strategije su vražja stvar. Naivnima lijepo izgledaju na papiru, a onda … padneš na ispuhani madrac?!

Pogledajte kako lijepo izgleda ovih ’10 ključnih područja strategije’:

strategija 1

Mislite da je to iz jučer usvojene strategije? Radi se o grafikonu koji prikazuje ključna područja strategije iz dokumenta Vlade Strateški okvir za razvoj 2006.-2013.

Znači, neki naši političari stalno iznova ‘našu situaciju’ pokušavaju riješiti jednim magičnim udarcem. Još prekjučer to su bile državne infrastrukturne investicije, jučer nafta polja u Jadranu (i Slavoniji!), danas ‘strategija’. Čisti Kargo kult (Je li kargo kult dominantna hrvatska ideologija?).

To me podsjeća na igrače preferansa koji dugu partiju pokušavaju riješiti s par ‘magičnih’ sanaca, ali tako da imaju, recimo, svih 8 trefova te dvije devetke, pik i herc, ‘sa strane’. I nadaju se da će doći ‘na štih’ tako da onaj ispred njih odigra 7 herc, a onaj iza njih ima ‘solo herc osmicu’. Tako nekako … ili, još bolje: da netko odigra trefa, a onda su ‘oni na štihu’. Ali kako kad su kod njih svih trefovi?

Ili Kojot Zlikovski Genije, koji nakon neuspjeha uvijek ima neki novi, još luđi, način da ulovi Plavu Pticu. Inače moram reći da mi je Zlikovski u tom crtiću bap simpatičan lik, značajno simpatičniji od Plave Ptice.

A umjesto gornjeg načina igranja preferansa, naši političari bi trebali igrati disciplinirano, licitirati kad imaju karte, šutjeti i trpjeti, ‘skupljati juhu’ (za one koji ne igraju preferans: to je onaj skromni i zamozatajni način dispcipliniranog skupljana malih bodova).

Ray Dalio nam kaže da je pred nama dug put:

Deleveragings go on for about 15 years. The process of raising debt relative to incomes goes on for 30 or 40 years, typically. There’s a last big surge, which we had in the two years from 2005 to 2007 and from 1927 to 1929, and in Japan from 1988 to 1990, when the pace becomes manic. That’s the classic bubble.

A on je tim duži ako nemate za benzin, a divljate na cesti, sudarate se, privlačite pažnju policije (pa se hvalite da je ‘ovaj put samo opomena!’), itd.

Oglasi

Kategorije:Uncategorized

32 replies »

  1. Uf koji depresivan,ali nažalost realan članak…valjda će se početi nešto mijenjati u ovoj jadnoj zaglupljenoj zemljici…

  2. Mirko S. Zlikoffsky- nevjerojatno gladan 😀 Tako je predstavljen u jednoj smrznutoj sličici, usred frenetične potjere za glupom pticom, svejedno dovoljno pametnom da savršeno koristi svoju rentnu poziciju, tj. brzinu. 🙂

    U rijetkim crtićima gdje siroti Mirko umjesto što koristi transparente govori, i u njima naganja lukavog zeca (još gore po njega), uz ime dodaje i nick- Genijalac. Kao DD- Lošo, ĐP-Stari. Uvijek sam se pitao što se hoće reći i kakav efekt postići dodavanjem nicka prezimenu??? Nakon što šesti put uđe u tunel usred mraka, i baš nijednom ga ne obasja zvijezda petokraka :D, umjesto toga svaki put bez iznimke satre ga brzi vinkovački. 😀 Čak i onakav nepokolebljiv, na kraju ipak odustaje i prekrsti se u nick-Vegetarijanac. 😀

    A od ovih strategija mi se povraća. U njih više ne vjeruje ni stara, pregladnjela naivčina Mirko. 😀 Kad ne bi znali da su u službi nezasluženih i masnih naknada dogovornim ekonomistima, čovjek bi pomislio da su pisane za Marsovce, tj. za nekoga tko ne postoji. Ako i ima života na Marsu, siguran sam da su ih Marsovci plebiscitarno odbacili. Dok vijest stigne na Zemlju… 😀

  3. Mislim da bi trebali organizirati nagradu za najveceg idiota u drzavnoj upravi RH i jednom mjesecno ju davati zasluzenima. Nagradi cemo dati hrvatski predznak da bude bolje prihvacena. Evo ja joj dajem ime “Hrvatski idiot mjeseca”

    Evo za Hrvatskog idiota mjeseca ja kandidiram ove iz drzavne uprave sto izdaju koncesije.

    http://danas.net.hr/novac/hrvatska-potrosila-sto-milijuna-dolara-za-uvoz-pijeska-iz-vlastitih-rijeka

    Kaze clanak: “Jedan od najapsurdnijih slučajeva vezan je uz osječku Luku Tranzit na Dravi. Njezin akvatorij do te je mjere zatrpan naplavljenim pijeskom (koji ne smiju vaditi) da je zabranjena plovidba u jednom dijelu luke. I dok se doslovno guše u pijesku, za potrebu gradnje terminala rasutih tereta moraju ga uvoziti iz Srbije.”

    Dakle nasi se guse u pijesku, zatrpao je luke ali ga NE SMIJU vaditi pa ga MORAJU uvoziti iz Srbije i na to potrose 100 milijuna eura!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

    Molim Index da prenese ovo……..ovo treba dici na nacionalni nivo. Za 100 milijuna eura mogli smo sagraditi 5 apsolutno fantasticnih najnovijih bolnica u Hrvatskoj da nas lijece i spasavaju zivote iducih 50 godina.

    • Mislim da za ovaj idiotluk sa zabranom vađenja pijeska trebamo zahvaliti našoj naprednoj ljevičarki zelenih boja i bibšoj ministrici Mireli.
      Takvi gospodarski rezultati su pravilo kada zeleni dobiju vlast, pa s obzirom na popularnost Oraha možemo slobodno početi vikati “orasi su skupi”.

  4. dobro je podsjetiti da ćemo dugove vratiti, i osobne, i državne. I da neće biti lako. I da će potrajati nekih 15-ak godina, kad počnemo. A još nismo počeli.

      • jer je to jedini realni izlaz kako država kao dužnik izlazi iz stanja duga. kako država uopće prestaje biti dužna:

        -povratom duga, uz restrukturiranje, prodaju obiteljskog zlata i srebra, vidi pod Grčka, i Hrvatska
        – bankrotom (neka vrsta financijsko političke kapitulacije i prihvaćanja da državom upravljaju vjerovnici)
        – oprostom duga (popularno među marksistički orijentiranim vladama)
        – političkim/vojnim uništenjem vjerovnika (zastarjela metoda, u davna vremena nekoliko puta uspješno primijenjena protiv moćnih privatnih vjerovnika)
        – odustajanjem od države (priključenjem kakvoj drugoj državi koja preuzima dug, to je de facto prodaja slobode i nezavisnosti, može i na način da se npr. Sjedinjenim Državama objavi rat, pa proglasi kapitulacija)
        – uništenjem cijelog čovječanstva, (MAD, doomsday, Samson) pa time i uništenjem duga
        – igranjem na međuplanetarnoj kladionici (npr. na Marsovske Keynesijance protiv Alpha Centauri libertarijanaca)

        Nije u tradiciji naše države da vojnom silom uništi vjerovnike i na taj način poništi dugove, na oprost ne računamo (tuđe nećemo, svoje ne damo), kao članovi NATOa i EU ne možemo računati na uništenje/nestanak naše države,
        pa ostaje da
        pričekamo rezultate s međuplanetarne kladionice
        ili počnemo vraćati dugove

        • Berislave,
          a što misliš zašto dužnici uopće vraćaju dugove?
          Zar nije za sve lakše ono “uzmi novac i bježi”

        • Dandy, vrlo jednostavno: vi i ja moramo vratiti dugove jer cemo jednog dana ostati bez prihoda (kad odemo u mirovinu), i ako nam je ukupna imovina u minusu ne pise nam se bas lijepo. Jedna drzava, pa i tvrtka, nemaju taj problem, pa ni potrebu vracati dugove ako oni nisu toliki da obaveze s kamatama znatno prelaze prihode.

      • Dugovi koje bi trebalo vratiti, ili bolje receno trebalo vracati, su dospjele kamate i glavnica ako iz nijednog drugog razloga onda samo zbog odrzavanja kreditnog rejtinga i mogucnosti nastavka zaduzivanja (po povoljnim uvjetima).

        Kako ja to razumijem, nesmisleno je ocekivati da drzava vrati sve svoje dugove i da oni iznose 0, iz razloga sto je taj dug drzave necija imovina/stednja. Na domacem trzistu uvijek postoji potraznja za financijskim instrumentima “bez rizika” koje de facto moze izdavati samo drzava u domacoj valuti.

        • Dug ne mora biti 0, ali sadašnji državni deficit treba svake godine pretvarati u suficit, pa na temelju viška smanjivati poreze ili investirati u državnu infrastrukturu, ako se baš ima i mora.

        • Dandy, kojim mjerama bi deficit pretvarali u suficit? Ako pogledate prihodovnu stranu proracuna to je izvedivo kroz poreze i doprinose. Ne vjerujem da je odrzivo ili realno isto napraviti kroz inozemnu pomoc, kazne i pristojbe ili prodavanje nefinancijske imovine. Ako cete isto raditi smanjivanjem proracunskih rashoda, onda bi bilo jedino zdravorazumski smanjiti i poreze/doprinose tako da nemate suficit.
          Neke razvijenije zemlje mogu si priustiti neko vrijeme (ne cijelo vrijeme) imati proracunske suficite, primjerice Svedska, ali u trenutnom stanju tu Hrvatska ne spada. Dovoljno smo nekonkurentni i siromasni.

          Zasto onda ne smanjiti poreze i doprinose u startu, nego oporezivati dok se ne postignu suficiti a tek nakon toga to uciniti? Slazem se da se dug sredisnje drzave treba kontrolirati, konkretno u nasem slucaju treba ga i smanjiti, ali to treba postici u relativnom smislu kroz povecanje proizvodnje i prihoda u zemlji kako bi se lakse nosili sa teretom duga.

    • Dobro je podsjetiti da dug nije los nego moze biti i koristan, ovisno o strukturi i kako izgleda bilanca sustava u kojem se dug dogadja. Ako kupujete produktivnu imovinu ili na dugi nacin plasirate novac dobiven dugom tako da se ostvari neki multiplikator, dug je odlican jer vam sad omogucava uloziti vise kako bi kasnije imali vise.

      Drzava koja bi vratila sve svoje dugove ne bi nuzno bila i dobar gospodar novca (oportunitetni trosak povrata duga bi bio ogroman ako u trenu vracanja postoji drugi nacin da se novac ulozi i vrati).

      Video na koji je autor bloga nedavno stavio link je IZVRSNO stivo za ova razmatranja.

      Dug moze biti i dobar. I to treba osvijestiti.

      • Zaduživanje poduzetnika radi investiranja u profitabilne poslove je dobar dug, ali dug države radi financiranja prekomjerne potrošnje (mirovina, zdravstva, plaća javnih službenika, socijalističkih kejnzijanskih poticaja i drugih socijalnih eksperimenata) uvijek je loš dug koji gospodarstvo vodi u propast. Zaduživanje koje stvara ili povećava državni deficit uvijek je loš dug. Uopće ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bi zaduživanje države moglo uroditi profitabilnim poslom za građane. Možda izgradnja autocesta i druge važne infrastrukture? Možda ali samo na vrlo dugi rok, a vjerojatno bi nam svima bilo bolje da je država gradila autoceste bez državnog deficita. I to je bilo moguće samo je trebalo stisnuti državnu potrošnju na drugoj strani.

        • Ma naravno, to sam mislio. Dakle država ako se već želi baviti poduzetništvom (libertarijanci bi me razapeli jelda? :)), onda se treba baviti vrlo sporim povratima uloženog tipa autoceste. Osim toga, ima smisla i da npr. kupuje ili daruje zemljišta koja će ustupiti velikim globalnim tvrtkama (primjeri Malte i npr. Irske pogotovo), kojekakva transferna plaćanja koja ubrzavaju stvari onima koji su stvarno produktivni (eto, tu bi upale i plaće državnih službenika koji rade na ovakvim poslovima, ali stvarno kompetentnih…).

  5. Zaduživanju države bi stao na kraj jednostavnom izmjenom Ustava prema kojoj jedinice lokalne i regionalne samouprave, centralna država i sve institucije u državnom vlasništvu moraju imati proračunski suficit.

    • Tako bi ozakonili neefikasno vodjenje fiskalne politike i i umanjivali kucanstvima i poduzecima raspolozivi dohodak kroz ubiranje vise poreza negoli je potrebno za pokriti proracunske izdatke.

      • Naša država već dugo ubire više nego je potrebno (koliko je državi potrebno? 100?, 130? Il 300 milijardi?), a kako ipak u pravilu ne uspije ubrati koliko su isplanirali potrošiti onda ministar financija svako malo ide u inozemstvo “krpati” krivi proračun novim zaduženjima najprije hrvatskih građana, a onda njihove djece, a sad vjerojatno već i unuka.
        Pijanim bogatašima nikad dosta, socijalisti i kejnzijanci misle da se tako potiče potrošnja koja će nas odvesti u blagostanje, a zapravo srljamo u propast.
        Dugovi se moraju vratiti kad tad, što prije ih vratimo prije ćemo krenuti prema oporavku, a prvi preduvjet za smanjenje državnog duga je drastično rezanje državne potrošnje.
        Kad pijani bogataši ( socijalisti, kejnzijanci) prestanu prekomjerno trošiti, moći ćemo smanjiti fiskalne i parafiskalne namete i gospodarstvo će se oporaviti. Povećat će se investicije, zaposlenost, plaće, mirovinski i zdravstveni fondovi i svi će biti sretniji, pa čak i socijalisti, ali da bi došli do toga moramo najprije pijane bogataše maknuti od državne kase, dakle s vlasti.

        • Slazem se da drzavnu potrosnju trebamo srezati i da se previse zaduzivamo, ali novac treba od nekud doci. Ako cemo rezati poracunske izdatke, onda to nikako do mjere gdje bi imali ikakav znatan suficit. Drzavi su potrebni prihodi da bi se pokrili rashodi, tek toliko. Iste prihode ostvaruje najvecim dijelom kroz poreze i doprinose. Kad su prihodi visi od rashoda, nikad sretnije vrijeme (za drzavu) da se smanje porezne stope.

          Dok gospodarstvo zdravo raste nije problem zaduzivati se za pokrivanje proracunskih deficita, dokle god taj rast odrzava ili do neke mjere smanjuje razinu duga. Alternativa za pokrivanje deficita je povecati porezne stope ili doprinose koja, bar u nasem slucaju, ne dolazi u obzir.
          Jedino odrzivo rjesenje je povecanje proizvodnje u gospodarstvu.

        • tako je , drzava mora raspolagat sa onoliko koliko ima, po meni je to isto kao i obicna obitelj, ako imaju prihode recimo 10 000 kuna ne mogu trosit svaki mjesec 12 000, to je cista racunica, nista spektakularno pametno, osim toga drzavu financiramo svi mi, od seljaka u nekom zaseoku do ribara na lastovu, kolike su samo prosjecne place u drzavnom sektoru a kolike u realnom ?
          Igrom prilika moji su bili jedno vrijeme obrtnici i znam kako je tesko svaki mjesec zaradjivati svoj kruh, bilo je mjeseci kada se zaradilo dvije ,tri , cetiri pa cak i pet prosjecnih placa u rh a bilo je vremena kada se nije zaradilo zbog raznoraznih stvari niti za rezije, da ne pricam o odlasku na godisnji odmor koji je automatski stvarao minus na tekucem,,,,,,ja sam igrom slucaja bio cijelo vrijeme u drzavnoj sluzbi, relativno dobra placa , godisnji, bolovanje obicno, bolovanje sto posto,,mogu reci da mi nije nista falilo, a imao sam duplo vecu placu od radnika u realnom sektoru,,
          Mislim da nas sve ceka jedno bolno otreznjenje, od smanjivanja placa drzavnih sluzbenika i svih koji su povezani u drzavnim firmama , raznoraznim ministarstvima , agencijaama , opcinama, gradovima, zupanijama, pa do otpustanja viska birokracije, smanjivanja mirovina,
          bit ce bolno ali mislim da je to neophodno, polako ali sigurno idemo prema dnu, a onda ako to sve prebrodimo mozemo ocekivati nesto sunca,,
          a ako to ne upali odnosno ne napravimo, onda se mozemo prodati recimo Njemcima za jednu kunu ( pa po toliko se prodaju neke firme kojima bas nejde ) i nakon toga ce bit sve ok 🙂

        • Antepante, daleko smo mi od toga da srežemo previše proračun, da bismo došli na 0 trebamo srezati 16 milijadi kuna a to Vam je kao da prepolovite sadašnje mirovine, toliko smo daleko od toga.

        • Deficit treba pretvarati u suficit upornim smanjivanjem troškova proračunskih korisnika. Državni proračun je plan prihoda i rashoda i gotovo je nemoguće na početku godine pogoditi sve prihode i rashode koje će proračunski korisnici imati tijekom godine, ali bitno je stalno tragati za nepotrebnim troškovima i smanjivati ih tijekom cijele godine.
          Nepotrebne troškove najčešće proizvodi neprohodna džungla kompliciranih i besmislenih propisa pa bi njihovim postupnim ali upornim ukidanjem i pojednostavljivanjem tijekom cijele godine mogli stvarati uvjete za smanjenje državne potrošnje.
          I što je najvažnije, na kraju godine ne treba stimulirati javne službenike da ispune ili prebace plan rashoda, treba ih kao pojedince ili timove nagrađivati za smanjenu potrošnju, a ne ih poticati na potrošnju prijetnjom da će iduće godine dobiti manje jer im očito ne treba toliko koliko su dobili u tekućoj godini, a one koji su odgovorni za prebacivanje rashoda treba kazniti smjenjivanjem s dužnosti ili otpustom iz državne službe.
          Svaki ministar koji prebaci plan rashoda morao bi automatski podnijeti ostavku, skupa s najbližim suradnicima, jer je nesposoban upravljati financijskim sredstvima.

        • Kresimire, smatram da nije nuzno problem da drzava ima deficite proracuna, cak i kontinuirano, dokle god joj prihodi rastu dovoljno brzo da dugovi koji dospjevaju ostanu u ‘zdravoj’ proporciji u odnosu na te prihode.
          Naravno, da bi se osigurao rast prihoda, ne skodi da se zaduzivanje koristi za proizvodne svrhe, ne za financiranje potrosnje.

  6. Ante, slazem se sa vama, naravno razlika je dal se zaduzujemo za proizvodne svrhe ili se zaduzujemo da se dobro najedemo i napijemo.

    • Problem sa državnim zaduživanjem je što se ona nikada ne zadužuje u proizvodne svrhe, niti bi trebala, nego uvijek samo radi toga da se netko najede i napije.

  7. Berislav Lopac
    možda je bolje, na ponovljeno pitanje zašto bi država uopće vraćala dug, odgovoriti pitanjem:
    a zašto se država uopće zadužuje?
    postoje suvisli razlozi zašto bi se država mogla zadužiti, jer pokušava djelovati protiv ciklusa recesije, jer tako financira izgradnju infrastrukture, koja će omogućiti rast, zapošljavanje
    jer novac od duga služi za premoštenje financijskog jaza do početka učinka bitnih reformi (npr. mirovinske…)
    ali
    svaki suvisli razlog uvijek, neizostavno prati i koncept, plan vraćanja duga
    svaki racionalno uzeti dug, na neki će se način uložiti u produktivni ekonomski ciklus i omogućit će povrat iz kojeg će se dug moći vratiti
    uvijek su moguće greške, ali suvisli, racionalni dug ostavlja dovoljno velik prostor da čak i pogreška ne bi smjela dovesti do bankrota

    zašto država vraća dug?
    jer je to dio procesa zaduživanja, svaki dug uključuje i kalkulaciju o opcijama povrata, i obavezu vraćanja
    nije za očekivati da bankrot države završi bezbolnim oprostom duga

    Tko se zadužuje u ime države s namjerom da ne vrati dug, je neodgovorna politička ništarija. Tko se zadužuje a ne zna kako vratiti dug, je neodgovorna neznalica.

    Ono o čemu se može razgovarati, i to jest problem za raspravu među stručnjacima, jest pitanje, do koje mjere država treba/mora garantirati za dugove drugih banaka/javnih poduzeća.
    Realne činjenice govore da je proces preuzimanja odgovornosti za dugove banaka/javnih poduzeća u ime države često način da se izbjegne rasprava o koruptivnim/nelegalnim/neprofesionalnim postupcima koji su doveli do duga.
    Države i društva koja mogu bankare koji bankrotiraju, istražiti i staviti u zatvor, ako se dokaže kriminal ili teški nehaj, mogu izbjeći preuzimanje duga banaka/javnih poduzeća na teret svih građana.
    Većina država i društava nije u stanju postići taj stupanj kritičnosti, pa ne može izbjeći nacionalizaciju duga.
    To je jedan od razloga zašto je u takvim državama posebno važna uloga Centralne banke i guvernera.

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s