Uncategorized

Berkshire Hathaway godišnje pismo dioničarima

Warren Buffett je upravo izdao novo pismo dioničarima Berkshire Hathaway

Svakako pročitati.

Iz njega:

+ + +

The dynamism embedded in our market economy will continue to work its magic. Gains won’t come in a smooth or uninterrupted manner; they never have. And we will regularly grumble about our government. But, most assuredly, America’s best days lie ahead.

The unconventional, but inescapable, conclusion to be drawn from the past fifty years is that it has been far safer to invest in a diversified collection of American businesses than to invest in securities – Treasuries, for example – whose values have been tied to American currency. That was also true in the preceding half-century, a period including the Great Depression and two world wars. Investors should heed this history. To one degree or another it is almost certain to be repeated during the next century.

Stock prices will always be far more volatile than cash-equivalent holdings. Over the long term, however, currency-denominated instruments are riskier investments – far riskier investments – than widely-diversified stock portfolios that are bought over time and that are owned in a manner invoking only token fees and commissions. That lesson has not customarily been taught in business schools, where volatility is almost universally used as a proxy for risk. Though this pedagogic assumption makes for easy teaching, it is dead wrong: Volatility is far from synonymous with risk. Popular formulas that equate the two terms lead students, investors and CEOs astray.

It is true, of course, that owning equities for a day or a week or a year is far riskier (in both nominal and purchasing-power terms) than leaving funds in cash-equivalents. That is relevant to certain investors – say, investment banks – whose viability can be threatened by declines in asset prices and which might be forced to sell securities during depressed markets. Additionally, any party that might have meaningful near-term needs for funds should keep appropriate sums in Treasuries or insured bank deposits.

For the great majority of investors, however, who can – and should – invest with a multi-decade horizon, quotational declines are unimportant. Their focus should remain fixed on attaining significant gains in purchasing power over their investing lifetime. For them, a diversified equity portfolio, bought over time, will prove far less risky than dollar-based securities.

If the investor, instead, fears price volatility, erroneously viewing it as a measure of risk, he may, ironically, end up doing some very risky things. Recall, if you will, the pundits who six years ago bemoaned falling stock prices and advised investing in “safe” Treasury bills or bank certificates of deposit. People who heeded this sermon are now earning a pittance on sums they had previously expected would finance a pleasant retirement. (The S&P 500 was then below 700; now it is about 2,100.) If not for their fear of meaningless price volatility, these investors could have assured themselves of a good income for life by simply buying a very low-cost index fund whose dividends would trend upward over the years and whose principal would grow as well (with many ups and downs, to be sure).

Investors, of course, can, by their own behavior, make stock ownership highly risky. And many do. Active trading, attempts to “time” market movements, inadequate diversification, the payment of high and unnecessary fees to managers and advisors, and the use of borrowed money can destroy the decent returns that a life-long owner of equities would otherwise enjoy. Indeed, borrowed money has no place in the investor’s tool kit: Anything can happen anytime in markets. And no advisor, economist, or TV commentator – and definitely not Charlie nor I – can tell you when chaos will occur. Market forecasters will fill your ear but will never fill your wallet.

The commission of the investment sins listed above is not limited to “the little guy.” Huge institutional investors, viewed as a group, have long underperformed the unsophisticated index-fund investor who simply sits tight for decades. A major reason has been fees: Many institutions pay substantial sums to consultants who, in turn, recommend high-fee managers. And that is a fool’s game.

Oglasi

Kategorije:Uncategorized

24 replies »

  1. Nadam se da ce vecina citatelja ovog bloga procitati barem ovu skracenu verziju Buffetta ( iako preporucam i cijelu, a i zadnjih barem 10-tak godina unatrag) pa da nece biti dnevnih pitanja zasto je cijena pala 10%, da li ce se nastaviti pad/rast i slicna pitanja i da ce shvatiti tzv “price volatility”

    • Čovjek koji govori i radi po istim pricipima zadnjih 50 godina. A principi će biti isti i narednih pedeset.
      Nažalost, fascinacija njegovim likom i djelom je obrnuto proporcionalna s učestalošću i dosljenošću primjene tih jednostavnih načela od tih istih obožavatelja.
      Jedna od knjiga koja je veoma utjecala na mene –
      The Investor’s Manifesto – by William J. Bernstein –
      nudi prilično uvjerljivo objašnjenje zašto je tome tako:

      I have come to the sad conclusion that only a tiny minority will ever succeed in managing their money even tolerably well. Successful investors need four abilities.
      #1 – an interest in the process
      #2 – more than a bit of math horsepower, far beyond simple arithmetic and algebra, or even the ability to manipulate a spreadsheet. Mastering the basics of investment theory requires an understanding of the laws of probability and a working knowledge of statistics.
      #3 – a firm grasp of financial history, from the South Sea Bubble to the Great Depression.
      #4 – the emotional discipline to execute their planned strategy faithfully, come hell, high water, or the apparent end of capitalism as we know it.

      I expect no more than 10 percent of the population passes muster on each of the above counts. This suggests that as few as one person in ten thousand (10 percent to the fourth power) has the full skill set.

      • Te 4. točke izgledaju ujedno kao i odgovor na kontroverzu oko “income inequality”-ja. Naime nitko ne dovodi u pitanje tobožnju nepravednost u distribuciji inteligencije, jer intuitivno znamo (iz iskustva) da su neki pametniji od drugih, ali se zato izgleda nikako ne možemo pomiriti sa gotovo analognom situacijom kad je u pitanju sposobnost zarađivanja, tj. upravljanja vlastitim financijama..

        • Potpuno ste u pravu. Prosječan čovjek se u pravilu divi Ronaldu i Mandžukiću na trivijalnim vještinama, i zdravo za gotovo prihvaća da je ok da za te svoje vještine dobivaju masne honorare (i tu su naravno u pravu, zaradu i u ovom slučaju određuju tržišne zakonitosti). No kad netko poput vlasnika bloga zaradi na prodaji firme koju je stvorio vlastitim radom i inventivnošću, ili pak kada tu istu lovu uloži u hrvatske tvrtke, onda je to odiozno. A ne shvaća da je u ovom konkretnom slučaju doprinos općem dobru nemjerljivo veći nego u slučaju navedenih nogometaša.
          S time da bih ja naglasio da je za prve tri točke bitna inteligencija, dok je za četvrtu bitna i emocionalna stabilnost. A to znači da u datom trenutku ne prevlada panika i krene rasprodaja.
          Bernstein potpuno ispravno zaključuje da je vjerojatnost da se konstelacija sva četiri uvjeta javlja u relativno malom broju individua.

  2. Savjetuje ne koristiti kredite za investiranje… A što mogu, veliki pad naše burze i oporavak koji je neizbježan… ja tome ne mogu odoljeti iako sam investicijski amater 🙂 I bez obzira što je margin tako skup kod nas, barem za sitnu ribu (cca. 10% uk. trošak).
    Kod ostalih preporuka navodi i dokaze koji ih potvrđuju te ‘ladno’ kaže da osobno nema pojma kako će se kratkoročno kretati cijene. I to kaže On, baš me zanima kako se pritom osjećaju razni gurui i analitičari koji te stvari Znaju 🙂

    • Da se barem nikad nisam drzao tog pravila da za dionice ne uzimam kredit…danas bi pitao:”Posto Zagreb?”
      Uvijek postoje iznimke…

    • Svaka čast na tolikom optimizmu, ja bih bio potpuno zadovoljan kad bih imao prinos od 10% mada je do sada bio i puno veći (prije svega zahvaljujući gospodinu Bakićiu)

      • Ovako…ja bih bio zadovoljan sa 10% kada bi imao 10 milijuna kuna. Ako sam ulozio 100.000 kn, onda je meni 10% jako malo. Sto danas mozes sa 10.000 kn?
        Ako gledamo dugorocno, 10% je super. Ja vjerujem da kod nas ima potencijala za puno vise i zato ulazem na zse. U biti, vise volim rizik, pa makar izvisio nego neku sigurnost pa cijeli zivot samo “mrvice”. Ili sve ili nista.

        • @KrešoM Naravno da je 10% ok na bilo koji iznos, i da, 10% je uvijek 10%. No i meni je, kao i Marku, s marginom 10% na 100.000 kn premalo (s tim prinosom smo na 0, ako 10% ide banci).
          S portfeljom u koji ulažem vlastiti novac (početak 2007., ulaznica je bio HT-ov IPO 🙂 nisam ni bllzu 10% godišnje ostvarivao, dapače tek sam krajem 2014. ušao u plus (gdje oportunitetni gubitak ne računam) s obzirom na pad ’08-’09.
          No kako u narednom razdoblju (god-dvije) očekujem značajan rast nekih dionica onda kredit ima smisla, zar ne? Npr. već sam “zaradio” za kompletnu kamatu (recimo RIZ-O mi je potegao +23%).

          U principu, ovako amaterski i ugrubo, taktika s kojom se na ZSE može “uspjeti” s margin kreditom je isključivo ova koju primjenjue g. Nenad (ulaziti u ono što smatraš izuzetno potcjenjenim, nekoliko takvih, i kad jedna-dvije odradi x2, x3 ili čak više onda si u debelom plusu).
          S time da se bližimo trenutku kad će sve porasti (a možda opet počmu i purani letjeti), bar meni smrdi na to: https://eclectica.hr/2015/01/30/turizam-turisticke-dionice-naprijed-syriza/#comment-58681

        • 00000, razumjem ja sve to. Nisam ni ja bogatun, ušao sam isto s IPO-om HT-a. Drugih dionica nisam imao do siječnja 2013. godine kada sam nešto ušteđevine uložio + što sam tada prodao HT. Od tada ulažem konstantno, odvajajući od moje male plaćice. Nemam margin (iako se promišljam oko gotovinskog kredita koji bi s anuitetom do 15% mojih mjesečnih primanja -ali ga još nisam realizirao), ali isto “ganjam” najveći mogući profit, kao što i svi “ganjaju”, samo je pitanje koji su rizik spremni podnijeti. Oni koji su spremni na kockanje idu u Casino. Vidimo da ide i Mesi tamo (kojem ne fali love) a bome ide i onaj “prosječnih primanja. Tako da je sve stvar želja i odluka. Ne kažem ja da je išta loše u želji da se zaradi “više od 10%”, pa evo i g. Bakić je napominjao da ne bi ulagao na ZSE da očekuje par posto zarade. A vidimo da i taktika 150% u 5 godina “pali” svima.

          Bitne su strategije koje netko ima. Možete i vi imati više različito strukturiranih portfelja sa različitim “targetima” i rizicima. Hoću reći samo da vam to ne bi trebalo ovisiti samo o veličini vašeg portfelja. Jer onda što, onaj ko počne sa 1000 kuna nema što tražiti na burzi? Hoću reći da ne treba razmišljati “ako sam siromah idem u Casino, a da sam Mesi ulagao bi na burzu”. Samo toliko. No…..svatko naravno ima svoju taktiku….

        • @ooooo

          Buffett nikada ne očekuje “u narednom razdoblju (god-dvije) značajan rast nekih dionica”. Možda zato nije baš neki ljubitelj margin kredita.

          P.S. Kakav prethodni pad pa sad “neizbježan oporavak”, pa burza se oporavlja već 6 godina.

  3. Buffet je jedan od onih ljudi koji je toliko briljantan da ne ostavlja drugog prostora nego da ga se jednostavno obožava. Njegova pisma dioničarima su jedno od onih štiva zbog kojih sam znao ostati budan do jutra, i bilo bi mi žao što mi ponestaje snage za pročitati još koje. Briljantan um.

  4. Nenad, dali se i vama čini da ADRS postaje neka domaća verzija Berkshirea. Imaju CO (i Sava Re) i mogu taj free-float dalje koristiti za razne akvizicije?

    • Ako mislite da je Vlahović kao Buffett, naravno. Iako ako ćemo paralele zar ne bi bilo lakše da Varteks bude kao Berkshire Hathaway? 🙂

      • Mislio sam da je paralela Vartkes – BerkshireHathaway toliko očita da ju nije potrebno isticati posebno 🙂 Grafička sličnost u inicijalima W.B i N.B dodatno potcrtava analogiju 🙂

      • Ovo je genijalno Nenade je tekstil početak Berkshireovog biznisa ako se ne varam. Gledao sam jedan dokumentarac o tome svojevremeno, možda griješim 🙂

      • Jos kada bi imali upravljačke ambicije gdje bi bio kraj Varteksu?? 😉
        Jednom davno ste napomenuli kako ne bi osnovali svoj investicijski fond jer bi morali sve svoje dionice prenijeti u njega. A što ako bi recimo Varteks u budućnosti imao dovoljno likvidnosti da počne ulagati u ostale dionice pa njegova financijska imovina nadmaši ostalu, a Vi steknete dovoljno veliki udio da možete upravljati njime? Hipotetski, Varteks bi postao kao neki zatvoreni investicijski fond. Da li bi Vi i tada morali prenijeti dionice u Varteks?

        • Zgodno, ali ako pročitate ovo zadnje Buffetovo pismo do kraja, u dijelu gdje opisuje svoje kolosalne pogreške, navodi i onu kada je akvizicije radio kroz tekstilnu tvrtku (gdje je imao 69% ili tako nešto) i tako nepotrebno “razvodnio” vlasništvo sa ostalih 31%, kako kaže, stranaca. Da to nije učinio, danas bi njegovi dioničari imali 100 milijardi više.
          Tak da Varteks kao investicijsko društvo… mmm.. better not 🙂

  5. Ne znam stvarno dali me zeza mobilni uređaj ili ne vidim pismo za 2015 g pod rubrikom “Warren Buffett’s Letters to Berkshire Shareholders” dali može netko postavit direktan link.

    Lp,

    Mario

  6. E pa stvarno se nitko ne može kladiti protiv USA, dobro to Buffett kaže.

    Stopa nezaposlenosti pala na 5,5 %. Možda ne bi trebalo čuditi ako se taj trend i nastavi i tada se počnu obarati neki ozbiljni povijesni rekordi, jer zamislimo samo nešto ovako: trend se nastavi do kraja 2016., republikanski kandidat pobijedi na predsjedničkim izborima, kada imaju potpunu vlast snažno zaokrenu kontra Obaminih lijevih politika tj. značajno smanje sve socijalne rashode, pa bi to masu ljudi koji se samo prave da traže posao pretvorilo u one koji i stvarno traže, pa bi ga tada i našli, i time bi se stopa nezaposlenosti pogurala ispod onoga što se sada čini kao puna zaposlenost, došlo bi se do “pretjerano malih brojeva”, ali koji bi kao povijesni rekordi baš super izgledali, i sigurno svakoj političkoj garnituri bilo dobar marketing, pa se kladim da to ne bi htjeli propustiti. Dugoročno bi im te brojke bile jako dobra referenca, argument za njihove stavove itd., koliko god možda bile pretjerne i nepotrebne… Ali ja nekako uvijek mislim da to i ne može nikada biti baš jako pretjerano/nepotrebno, zašto ne bi stopa nezaposlenosti asimptotski težila ka nuli, čemu prihvaćati neke brojke od cca. 5 % pod normalno, “punu zaposlenost”. Neka svi rade koji se žele smatrati “aktivnim stanovništvom”, zabušavanje u traženju posla ne treba nikome tolerirati pa niti onima najslabijih stručnih kvalifikacija.

    Čak bi se i u Hrvatskoj, unatoč ovako slabom gospodarstvu i neefikasnom tržištu rada po svim osnovama, smanjenjem socijalnih politika kao čarobnim štapićem poguralo nezaposlenost za par postotaka dolje. Ali kod nas nažalost tih par postotaka nije ni blizu dovoljno za doći do pune zaposlenosti a kamo li još “ispod” toga. Mi imamo puno dublje, strukturne, probleme. Mi stopu nezaposlemosti od 4-5 % nećemo vidjeti tako skoro što god radili, makar se dali Njemačkoj na upravljanje, jer ni oni ne bi ovu državu mogli urediti za manje od 10-15 godina. Amerikanci mogu smanjiti stopu nezaposlenosti kad god požele na koju god sad brojku požele kad smo ušli u ovaj teritorij “pune zaposlenosti”, sve im je sad stvar odluke da li žele te zadnje skupine ljudi plaćati za nerad ili za rad, koliko biti ili ne biti “socijalistički”.

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s