Uncategorized

Poduzetnicima i državi: Vodite tvrtke ‘kao da su’ na prodaju

Često me pitaju za neke ‘savjete poduzetnicima’. Puno je tu rečeno, ali ima se i puno za reći. Jasno bitan je kontekst, ne treba te savjete shvaćati kao uklesane u kamen.

0. Međutim, imam jedan meta-savjet, s kojim sigurno nećete pogriješiti, a mogao bi biti važan naročito državi za njene (=naše) tvrtke: Vodite ih KAO da su na prodaju. Taj sam kriterij sam imao u svim svojim tvrtkama. Kako ga nisam našao ni u kakvoj knjizi, mislim da ga vrijedi podijeliti.

1. Naime, ondje gdje je startup kultura jača, poduzetnici često vode tvrtke ‘da ih prodaju’. S druge strane, u kulturama poput naše, tvrtke se često vode na ‘gazdinski’ način ili na ‘obiteljski’ način. Prvi znači ‘ja sam gazda, vodimo to kao obrt, fokus na sadašnjost’. Drugi znači ‘trajno, ali kao obitelj, nije na prodaju i obitelj uvijek ima glavnu riječ za skoro sve odluke’. Državne tvrtke se pak (kod nas) uglavnom vode kao da nisu ničije, ‘ćup ide na vodu dok se ne razbije’.

2. Međutim, ako vodite tvrtke ‘kao da su’ za prodaju, to NE znači da jesu na prodaju. Nego da su tako dobro posložene, tako da ih odmah možete prodati ako postoji kupac za njih i tako odlučite, što je – jasno – velika korist.

Ali još veća korist je u tome da ćete biti prisiljeni organizirati procese, izgraditi povjerenje sa svojim managerima i zaposlenicima, tako da sve ostane isto ako vi odete. To znači ujedno da ćete optimizirati tekuće poslovanje da se iskazuje stvarni mogući profit, ali još više da ćete tako ulagati u kompaniju da se razvija dugoročna vrijednost – jer zamišljeni ‘kupac’ nije blesav.

3. Imao sam veliku korist od toga kad sam prodavao jedna biznis. Ne samo da nisam morao ostati kao direktor još 2-4 godine, što obično stratešku kupci traže, nego su me i odmah ko-optirali u svoj međunarodni upravni odbor.  A i naravno, postigao sam veću valuaciju biznisa.

4. Tako sam postupio i u nekim drugim biznisima koje imam. Kad nas je početak krize doslovno pokosio (takva djelanost), odbio sam značajno kresati troškove, imao kolosalne gubitke u tipu biznisa u kojem se to načelno ‘ne radi’ (lako je smanjiti troškove smanjivanjem broja zaposlenih), ali sam shvatio to kao ulog za budućnost i nisam se uplitao u posao svojim managerima, vodio sam i tada biznis ‘kao da je na prodaju’. Izašli smo iz poslovne krize, sada su sve grane poslovanja opet profitabilne (u djelanostima koje u ovakvoj Hrvatskoj ‘ne bi smjele’ biti), moji manageri imaju udjele u biznisima, a ja njima nemam ne samo ured, nego ni stolac – mogu ih prodati sutra bez ikakvog stresa za tvrtke, zaposlenike itd.

5. Upravljanje ‘kao da je na prodaju’ je često teško, zahtjeva veliku disciplinu, hladnokrvnost kod trpljenja greški koje se uvijek događaju, ali mislim da stvara ogromnu vrijednost, ponajviše tako  da prisiljava tvrtke na izvrsnost.

6. Ovo bi bilo naročito važno za tvrtke u državnom vlasništu u ovako neurednoj zemlji. Govori se za HAC, HEP, Končar … ‘znamo da bi privatni vlasnik bi time bolje upravljao, ali zašto prodati tzv. obiteljsko srebro’. Pa zašto si ne dati cilj da upravljamo tim tvrtkama ‘kao da’ ćemo ih privatizirati za maksimalno godinu dana, stvoriti maksimalnu dugoročnu i kratkoročnu vrijednost (začudili biste se kako je to često sukladno), a u međuvremenu odlučiti što ćemo.  Ne znamo što ćemo s HAC? Idemo ga od sutra voditi ‘kao da je’ za privatizaciju, tako da educirani budući vlasnik u njoj prepozna cijeli njegov potencijal. Ili, zar ne bi bilo sjajno da je Petrokemija bila vođena ‘kao da je’ za privatizaciju već od 2010., a ne uništavana?

Primjerice, to znači da ćete se riješiti uhljeba – jer smanjuju tekuću dobit, čine operacije neefikasnima i neefektivnima (ne samo da troše resurse, nego i smetaju), ali nećete otpuštati one koji donose vrijednost kompaniji.

7. Naravno, sve ovo treba gledati sa zrnom soli. Startup se ne može odmah voditi tako, nego u zrelijoj fazi. Svaka tvrtka griješi, i nikad nije sve idealno u njoj – nema magičnog pravila za izvrsnost. Inače bi svi bili Apple i Jobs. A opet, koliko je bilo jednakih ili boljih od Jobsa, ali nisu imali sreće.

Oglasi

Kategorije:Uncategorized

19 replies »

  1. Slična ideja je u knjizi “Built to sell” http://www.amazon.com/Built-Sell-Creating-Business-Without/dp/1591845823 – Osnovna poanta u knjizi je da se od usluge/a koje pojedina tvrtka nudi zapravo naprave “proizvodi” (produktizacija usluga) što zahtijeva jasno definirane procese i pravilno incentiviziran menadzment kroz duzi vremenski period.. bas ovako kako ste napisali.. kratkorocno razmisljanje je po meni jedan od glavnih bugova ovog drustva. kad to rijesimo…

    • Onda izostaje komponenta promijene. Opet u našem mentalitetu “ostavlja se djeci” obično neki ustaljeni biznis koji se nije promijenio niti milimetra od kad je osnovan.

      Ja bi prije reko vodi firmu tako da te svi mrze (npr. gad Bakić koji nije htio “ugurati” nikoga preko veze, a sigurno je mogao kad vodi posao za zapošljavanje)! 😀

      • Nema ništa loše u ustaljenom biznisu ako je dobro postavljen i profitabilan. Općenito nam nedostaje tih malih obiteljskih obrta i tvrtki gdje se djeca od malih nogu uče poduzetništvu i poslovanju. Možda toga još i ima u poljoprivredi i turizmu, no jako malo u proizvodnji.

        Kod nas malo ljudi nešto gradi da bi to prodalo. Mislio sam na ljude koji grade još jedan kat kuće da bi djeci bilo “lakše u životu”. Taj dodatni kat zahtijeva puno truda i odricanja. Tako da nije teško zamisliti da bi roditelji otpustili uhljebe iz svoje tvrtke jer im se “sin treba ženiti i kućiti, a ne natezati s tim neradnicima”. 🙂

        Ti koji prigovaraju Bakiću što nije “ugurao” preko veze su standardna ekipa koja bi s tuđim kurcem gloginje mlatila. Njima ne vrijedi ništa govoriti. Ti onako “sve znaju”.

  2. Nažalost mislim da mnogi ne bi shvatili taj savjet na najbolji način. Čini mi se da će većina to shvatiti kao da bi trebale biti u rasulu (jer samo u rasulu se tvrtke prodaju). Uz to, ako je na prodaju, treba to izmusti čim više dok se ne proda. Čini mi se da jednostavno vlada takav mentalitet i dok se to ne promijeni nema ni takvih savijeta.

    Nažalost.

  3. Bojim se da paradigmu “vođenja poslova po tipu Lijepe naše” možemo mijenjati jedino promjenom genoma. Toliko smo dugo i duboko utabali dobro plaćene kvaziposlove, zamračivanje dobiti, utaju poreza, kako zeznuti vlast (tehnika uvježbavana još za vrijeme Franje Josipa) ,falsificiranje diploma, urbaniziranje proplanaka i uvala, uhljebljivanje političkih i rodjačkih stručnjaka i sl. da su nam sve te slalomske tehnike nakon 15 milijuna ponavljanja kroz 20 godina, evolucijski ušle u genom. Životni moto postao je imati a ne biti. Svako drugo ili drugačije ponašanje u najmanju ruku izaziva podsmjeh. Kao rezultat svega nastala je opća rezignacija , sablasna buka mediokriteta i zaglušujući muk poštene inteligencije. Stvaranje novih vrijednost i rad kao institucija i dalje ostaju nepoznanica na ovim prostorima.

    • Rješenje za većinu tih problema je smanjenje moći države i privatizacija državnih servisa i poduzeća. Naši ljudi su jako racionalni i sposobni kad se radi o njihovoj privatnoj imovini. Nema baš uhljeba u privatnim tvrtkama koje ne posluju sa državom.

      Možete li pojasniti pojam “poštene inteligencije”? Kakva bi onda bila “nepoštena inteligencija”?

  4. Sandra zivotni moto je : IMATI I BITI ! ne trebate ici u extremizme. Volim imati i toga me nije sram sto naravno niposto NE implicira devalvaciju mojih etickih vrijednosti .

    • Ne znam što ti znači ovo “ekstremizma”, ali baš obratno, ti razni mali lopovi (kao pola naših imućnijih građana, privatizacijskih, vezanih za poslove sa državom itd.,) imaju “puno” i nemaju baš pohvalne etičke osobine. Na nižim razinama imamo svašta i u svakoj zapadnoj državi, naravno da se tim procesima sa puno “slučajnih varijabli” mora stvoriti velika raznolikost, ali baš prvi vrhu je logično očekivati obzirom na način kako kapitalizam funkcionira (a imamo i dokaze iz prakse: Buffett, Gates itd.) da su količina kapitala koju čovjek posjeduje i njegove etičke osobine u snažnoj korelaciji. Ljudi koji najviše imaju etički su i najizvrsniji ljudi. To je zato što nigdje, pa niti u Americi, milijarde dolara ti neće baš pasti s neba, nitko ti to neće pokloniti, ne postoji tako velika ni lutrija, i to je toliko puno da je to nemoguće i ukrasti. Kada dolazimo do tako velikih razina bogatstva koje nije moguće steći nikakvim primitivnim metodama (a neetičke metode su sve “primitivne”) tu nalazimo ljude koji su to stekli primarno svojom izvrsnošću, a koja uključuje i etiku. Neetičan čovjek bi prije ili kasnije povukao loš korak koji bi ga spriječio dolazak na te vrhunske razine.

    • Ja mislim da Sandra nije mislila na extremizam, nego na filozofski stav u zivotu i prirodni put ljudskog napredka s kojim se ja slazem: to be, to do, to have.

  5. Kako se uopce kupuje i prodaje biznis u hr? Ja sam to probao 2012, no nisam nasao ni neke portale ni biznis brokere, ni nikakve agencije ni organizacije koje se time bave. U SAD je to slicno trzistu nekretnina, obilje informacija, portala sa stotinama tisuca biznisa na prodaju, i ljudi specijaliziranih za preprodaju biznisa. Help?

  6. Nije važno koliki je novac u pitanju, ima sirotinje koja je pohlepnija od bogataša i obrnuto. Važno je samo da li novac upravlja tobom ili ti njim. Ipak vjerovatno nije slučajna biblijska priča o bogatašu i devi, nije lako ostati “normalan” s brdo love. Buffet i Gates nisu pravilo nažalost. Svatko ima svoju priču i slobodan je izabrati dobro ili zlo, bio on bogat ili siromašan

    • Mislim da je ipak važno. Mala bogatstva (milijuni USD) se mogu steči na razne načine, uključivo neetične, pa su osobine ljudi koji imaju te milijune raznolike i slične općoj populaciji. Oni sa vrlo velikim bogatstvima (milijarde USD) stečenim u kapitalizmu i slobodnom tržištu su već jedna sasvim druga razina, i njihove osobine uključivo etičke osobine su drugačije od opće populacije. Steči tako visoke razine bogatstva se ne može slučajno, ne može na glup način, ne može na neetički način, toliko se ne može dobiti na lutriji niti je toliki novac bilo moguće ukrasti. Iza tih velikih bogatstva stoje I velika djela koja su mogli napraviti samo veliki ljudi, a ti ljudi su morali biti i u etičkom smisli veliki jer ljudi slabije etike ne mogu opstati na slobodom tržištu, jer će sigurno nešto zbrljati (sa kupcima, sa zaposlenicima, sa poslovnim partnerstvima itd). što će ih koštati konačnog rezultata u dugom roku da neće moći postati milijarderi nego na kraju ipak (p)ostati tek neki milijunašići.

      Što tiče poslovica i Biblije, pa kapitalizam je stariji od Biblije, ali ne radi se o modernom kapitalizmu i slobodnom trižštu u okviru liberalne demokracije o čemu ovdje govorimo, nego su to kapitalisti tipa Feničani, ili crony-kapitalisti bliski caru i vojsci, ili bogataši drugog tipa (“carinici”) slični našim “uhljebima” na direktorskim funkcijama. To su bogataši o kojima govori Biblija i o kojim istim mi možemo govoriti kada govorimo o uhljebima više razine i privatizacijskim nepravilnostima pa i “poduzetnicima” oslonjenim na primarno poslove sa javnim sektorom. To su stvari koje u modernim zapadnim državama gotovo pa više ne postoje, a što postoji spada u one male milijunašiće. Pravi “bogataši” višeg kalibra su i pravi i veliki ljudi jer tako kapitalizam u liberalnoj demokraciji funkcionira.

      A to da ima sirotinje koja je pohlepna, puno pohlepnija od onih puno bogatijih od sebe – pa naravno! To je i jedan od ključnih razloga zašto su (p)ostali sirotinja u svojim državama velikih prilika kao što je USA. Tamo sirotinja nije sirotinja tek tako bez razloga, sudbinom, oni su to dobrim dijelom zato što su si to sami napravili svojim ponašanjem i svojim osobinama između kojih baš i etičkim osobinama. U Americi čak i kada gledaš činjenicu visoke korelacije bogatstva i obrazovanja, kada pogledaš strukturu studenata na najprestižnijim i najskupljim fakultetima, kako više od pola studenata ne plaćaju tu svoju skupu školarinu sami nego su dobili stipendiju koja to pokriva, vidiš kako nitko zapravo nije rođenjem osuđen na biti siromašan, svatko svojim trudom i radom može postići što god želi.

  7. “Poštena inteligencija” je figurativni izraz za akademski sloj koji nije politički angažiran u nijednoj stranci i politika mu nije nit vodilja kroz život. Imati a ne biti kao imperativ.Jasno da svi volimo imati ali nam to nije imperativ. Technocroat i mene zanima tvoje pitanje…

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s