Deaton dobio Nobelovu nagradu – skupina hrvatskih intelektualaca piše protestno pismo Švedskoj kraljevskoj akademiji

1. Deaton je dobio Nobelovu nagradu, a prije točno dvije godine sam preporučio da pročitate tada svježu Deatonovu knjigu The Great Escape: Health, Wealth, and the Origins of Inequality.

Međutim, u hrvatskim medijima se ova dodjela skoro i ne spominje. Zašto? Odgovor je jednostavan. Pogledajmo što je o toj zadnjoj knjizi napisao (inače lijevi) NY Times:

Yet Deaton’s central message is deeply positive, almost gloriously so. By the most meaningful measures — how long we live, how healthy and happy we are, how much we know — life has never been better. Just as important, it is continuing to improve.

Even as inequality has surged within many countries, global inequality has very likely fallen, thanks largely to the rise of Asia. “Things are getting better,” he writes, “and hugely so.”

Naši mediji duboko su prožeti – svjesno i nesvjesno – depresivnim i mizantropskim diskursom. Ali to je racionalno. Naime, neki urednici i novinari su otvoreni socijalisti (jedan urednik POSLOVNE novine je nedavno napisao da Piketty ‘još’ nije dobio Nobelovu nagradu 🙂 ), mnogi drugi su naprosto nasjeli na priču o krizi ili propasti svijeta (Kina raste samo 7%, pazite, svijet se ruši!).

A priča o krizi u svijetu je trenutno glavni trik anti-reformskih snaga (uhljeba, njihovih vođa i zastupnika). Direktna ili indirektna: kroz selektivno stalno doprinošenje loših vijesti, a zanemarivanje dobrih, uz često falsificiranje: ako neka vijest ima pozitivan i negativan aspekt, prikaže se samo negativan. Jer ako je kriza u svijetu, znači da se ne trebamo mijenjati, ‘kriza’ kod nas nije zbog nas, nego zbog neugodnog svijeta. Ne zaboravimo da je veliki dio Hrvatske živio jako dobro svih ovih 6-7 godina ‘krize’! A u naravi je čovjeka da teži relativnom blagostanju (dakle, spram okoline), nemojmo sumnjati da mnogi dobrostojeći čak i vole da njihova okolina tone.

2. Evo nekoliko ulomaka iz knjige, kupite ju!

In this book, when I speak of freedom, it is the freedom to live a good life and to do the things that make life worth living. The absence of freedom is poverty, deprivation, and poor health— long the lot of much of humanity, and still the fate of an outrageously high proportion of the world today.

Prije razvoja tržišnog gospodarstva (=kapitalizma) bilo je drugačije, a onda:

Humanity’s escape from death and deprivation began around 250 years ago, and it goes on to this day. … THE GREATEST ESCAPE in human history is the escape from poverty and death. For thousands of years, those who were lucky enough to escape death in childhood faced years of grinding poverty. Building on the Enlightenment, the Industrial Revolution, and the germ theory of disease, living standards have increased by many times, life spans have more than doubled, and people live fuller and better lives than ever before. The process is still going on.

Ovo je do 1992., sada je ispod 10%:

… one careful study estimates that the average income of all the inhabitants of the world increased between seven and eight times from 1820 to 1992.2 At the same time, the fraction of the world’s population in extreme poverty fell from 84 to 24 percent.

Na ovo ću se vratiti kasnije, ali da vidite da ne sišem svoje teze iz malog prsta:

My counting of the blessings of economic growth made much of new goods. Yet many economists believe that the value of new goods, especially radically new goods, is not fully captured in the national accounts. The same goes for quality improvements in existing goods— shirts that no longer need to be ironed, phones that can understand speech, safer cars, or faster computers. The national accountants make allowances for all of these things, but no one thinks that we know exactly how to get it right. Some economists argue that economic growth used to be mostly about producing more things— more houses, more skirts and shirts, more tables and chairs— while today, it is mostly about producing better things. But measuring “better” is much harder than measuring “more,” so that it is at least possible that the statisticians are missing more and more as time goes on. Perhaps the majority of economists think that the numbers underlying Figure 1 tend to understate how well people in the United States have been doing— though no one has come up with a convincing way of making a correction.

O rastu u svijetu:

Looking at growth rates— not in terms of how many countries had high growth, but in terms of how many people experienced high growth— global growth takes on a rosier hue. The average country grew at 1.5 percent a year in the half-century after 1960, but the average person lived in a country that was growing at 3 percent a year. China and India, where so many people live, have grown much faster than the typical country.

Dio iz kojeg vadim ovih par rečenica takođe mnogih depresivcima mogu dati drugačiju sliku:

The population explosion caused general alarm in the 1960s, among the general public— at least in the rich countries— and also among policymakers, academics, foundations, and international organizations.

Why should it have been so universally thought that more people meant poorer people? It may seem obvious that if the world’s food and other goods are shared among more people there will be less for each person.

We also need to recognize that the African and Asian children who were causing the population explosion were, in the vast majority of cases, children who were wanted by their parents.

In spite of the prophecies of doom, the population explosion failed to plunge the world into famine and destitution. On the contrary, the past half-century has seen not only the decrease in mortality that caused the explosion but also a mass escape from the poverty and deprivation that the population explosion was supposed to cause.

Not everyone was wrong. The economist and demographer Julian Simon consistently challenged the doomsayers, making uncannily correct predictions about future plenty using arguments that are much more widely accepted today than they were at the time. In his The Ultimate Resource, Simon argued that the real source of prosperity is neither land, nor natural resources that might one day be exhausted, but people.

We tend to think of the prime beneficiaries of declining child mortality as the millions of children who would otherwise have died but now get the chance to live good lives. True enough, but the parents— particularly mothers— also have their lives transformed; they are free to pursue other activities, such as education and work outside the home.

Lam also emphasizes the success of the world economy in responding to the challenge of population growth. This is one of our running themes: that society tends to adapt to new problems, in part by coming up with new ways of doing things— in the case of the population explosion, helped along by all those additional brains— and in part by creating incentives to do things differently. The Green Revolution and other innovations increased the productivity of agriculture and food production grew faster than population. Globalization also helped speed global growth because it allowed production to be carried out in those countries and places where it could be done most efficiently.

Deaton, Angus (2013-09-22). The Great Escape: Health, Wealth, and the Origins of Inequality (pp. 245-246). Princeton University Press. Kindle Edition.

3. Što se tiče nejednakosti, dvije su važne prevare. Prva je onaj stalno isticanih 1%. Međutim, radi se o o tome da 1% bolje stoji zato jer Top 1% od Top 1%, dakle Top 0,01% bolje stoji. A tko su među njima? Njima dominiraju poduzetnici, poput Gatesa, Buffetta, Zuckenberga, Pagea ili Bryna. Ima li što tko protiv toga da su Zuckenberg i Page zaradili, a mi imamo besplatni FB i Google? No, još korak dalje. Dva najbogatija čovjeka u SAD (i povremeno na svijetu, ovisno o tečajevima valuta) su Buffett i Gates, koji su svu svoju imovinu odlučili donirati! Dakle, potpuno suprotno o navodnih 1% koji su rentijeri i perpetuiraju rentijerstvo kroz nasljeđivanje!!!

Pogledajte sad ovo: The 20 most generous people in the world. Nezamislivo za naše urednike medija, ovo se zasigurno neće objaviti kod nas.

Drugo je ovo što govori Deaton, ali tu treba otići i korak dalje. Primjerice, mnogim ljudima je FB + Google + email važniji od auta (meni je). A to svi imamo besplatno. A je li tako da je prije 30 godina svatko dobio isti luksuzni auto besplatno, da bismo rekli da su se nejednakosti smanjile? Zatim, ono najvrijednije što novac može kupiti, edukacija i zdravstvo. Razlike u dostupnosti edukacije su se brutalno smanjile (primjerice, danas i svaki Balkanac može besplatno gledati predavanja Nobelovca Shillera na Yale), a razlike u dostupnosti zdravstva su također radiklano manje. Iako su neki tretmani jako skupi, zapravo ono što može dobiti prosječan Hrvat i što može dobiti Bill Gates je u svojoj supstanci ne tako različito. Itd.

4. Kao dodatak, mali komentar koji sam u raspravi ostavio na zidu Gorana Milića:

… u Hrvatskoj smo imali slučaj da je fringe, paradoksalna, trash-marksistička ljevica sve što je ‘desnije’ od nje okarakterizirala kao ‘neoliberalno ljudožderstvo’. Primjerice, njemački SPD bi u Hrvatskoj bio ‘fašistička neoliberalna stranka’, a skoro svi naši mediji su taj diskurs preuzeli.

Dakle, u Hrvatskoj neoliberalnog nije ni bilo, evo još prije 4 godine je direktorica (državnog) Insituta za JAVNE financije pisala ovako: “U Hrvatskoj se evidentno ne provodi ni liberalizam, a kamoli neoliberalizam, pa zaista čudi retorika hrvatskih političkih stranaka koje se busaju u prsa kao borci protiv neoliberalnog kapitalizma”, Katarina Ott: Tko se boji neoliberalnog kapitalizma?

Drugo, gospodarski rast SMANJUJE nejednakosti, pa to je čak i glavna teza Pikettyja kojeg su možda pročitala samo 2-3 ljevičara, a 0 ih ga razumjelo. Zapravo njegova glavna teza je da kad JEDNOM (daleko u budućnosti) rast padne i bude manji od rente (g<r) će upravo zato se poćeti jako povećavati nejednakosti, što će ugroziti demokraciju, pa će tada trebati uvesti (kako kaže: utopistički) globalni porez.

MEĐUTIM, sad dolazimo do glavne prevare od svih. Hrvatska je zapravo rentijersko gospodarstvo. Jedan dio rente je zapošljavanje u javnom sektoru, što je sada već generacijska stvar u mnogim obiteljima i društvenim grupama, a to je jezgra glasačkog tijela kojem se obraćaju sve vodeće stranke. Drugo je nekretninska ekonomija, ako se možda sjećate Piketty je izbrisan kao da ga nikad nije bilo kad je došao u histerični zenit u RH (nastup u HNK) i to samo zbog jedne stvari, a to je da je kao JEDINI konkretni savjet koji je dao Hrvatskoj bio uvođenje poreza na nekretnine. Što pokazuje tko su mu zapravo bili glavni promotori, nekretninski dobrostojeći 'urbani socijalisti' ('josipovići'). I treća renta je turizam, što se naroda tiče to je 'apartmanizacija Jadrana' (meni je jako drago da ljudi zarađuju, ali to povećava nejednakosti između Dalmatinaca i Slavonaca … PONAVLJAM super mi je da Dalmaticni zarađuju i nisu oni krivi što Slavonci ne, ali to ilustrira Pikettyjeve teze).

Znači ono što treba za smanjenje nejednakosti je gospodarski rast, a to će se postići jedino slobodnim tržištem.

I sad dolazimo do ključnog. Glavni protivnici reformi su zapravo rentijeri (pri čemu ne mislim na vlasnike apartmana) kojima je dobro u Hrvatskoj koja se ne mijenja (uočite da je kroz cijelu krizu štednja u bankama jako rasla, iako mnogi ljudi stoje sve lošije — dakle mnogi stoje sve bolje), a tu uključujem i režimske medije koji žive od subvencija iz Ministarstva kulutre, koji onda viču 'drž'te lopova' , a lopov su svi koji se zalažu za promjene, koje se onda etiketira kao 'neoliberalni'.

5. Vjerujem da vam je sada jasno zašto je ova Nobelova tako prešućena, a Pikettyjva bi bila na svim naslovnicama — ne uklapa se u koncept. Te također zašto je grupa uglednih hrvatskih ‘intelektualaca’ odlučila napisati protestno pismo Švedskoj kraljevskoj akademiji.



18 replies »

  1. Postoji nešto što se zove na engleskom “the narrative”. Takve se knjige i vijesti jednostavno ne uklapaju u taj narativ. Više o tome:

  2. G. Bakiću, molim vas da prestanete širiti laži o bogatstvu i napretku prokletog neoliberalnog Zapada, kada je očito da je Maoistički pristup superiorniji.


    U Sjevernoj Koreji cvjetaju ruže, imaju bolje uvjete nego dekadentna Njemačka, dok Amerika (SAD) propada; nemaju čak ni za mostove obnoviti! 🙂

  3. Pročitao sam to još uz jutarnju kavu i baš sam se slatko nasmijao …. pazite, čovjek je JEDINI (barem tako piše) strani trener tamo, unatoč svemu tom blagostanju …. interesantno, zar ne ?
    Pa bilo bi za očekivati da strani treneri iz siromašnijih zemalja svijeta naprosto navale u tu sj. Koreju, kad je već tako bajno tamo …. ah, da, zaboravio sam da nema siromašnijih zemalja svijeta od njih, možda Kuba jedino, ili Venecuela sada …

  4. Nažalost Marijane godine zatucavanja su urodile plodom. Velika većina ljudi vjeruje da Zapad propada ili je pred kolapsom. Dok je za polu zemlje kao što su Venecuela, Kuba, Sjeverna Koreja, Libija itd. stvorena tj. izgrađena kao neka romantično-sjetna slika gdje sve funkcionira i gdje Majka država svoju djecu drži za ruku dok ih vodi kroz život. To se naravno ne sviđa Neoliberalnom Zapadu koji pokušava porobiti sve pred sobom pa nas stalno odvlače od spasa što se zove komunizam ocrnjujući te zemlje.

    Takvim osobama brojke ne znaće ništa, kao npr. na podatak da (fuj, prokleti kapitalista) Bill Gates donira većinu svojeg bogatstva u dobrotvorne svrhe odgovaraju jednostavno: ‘ pa i treba kad je novac pokrao’
    Kažem ja, od 95′ pa na dalje jesi li iti jednu verziju Windowsa kupio ili je sve bilo hakirano?
    Nakon kratke stanke dobijem odgovor, pa naravno da sam koristio piratske verzije, pa neću valjda plaćati tolike novce za to? Otkus njemu pravo da toliko to naplaćiva? (tu smo na tragu onoga ‘Ekstra’ profita 🙂 )

  5. Tržište ne postoji bez regula, pravila, kao što ni košarka, ni boks, ni nogomet ne postoje, nisu mogući bez pravila. Pravila u načelu poštuju duh igre, ali i duh društva u kojem se igra. Dobra pravila.
    Dobri igrači dobivaju puno, odlični ogromno. Pošteno je dio toga vratiti onima koji su igru omogućili. Sjetimo se da u drugim zemljama ljudi prate na primjer badminton, i nikad nisu čuli za Šukera. Svi oni koji sudjeluju u održavanju kulta npr. nogometa, od roditelja koji dječacima od 2-3 godine pokazuju kako udarati napuhanu kožnu mješinicu, do novinara koji pišu o ljubavi prema klubu, do Artema Milovskog koji kao neki moderni Lafayette brani nogometnu Dalmaciju.
    Porez je esencijalni dio okvira, regulatornog okvira u kojem je igra uopće moguća. Bez okvira nema ige, bez poreza nema okvira.
    Dimenzije, težinu, okvira ne može odrediti igrač, pa ni sudac, pa ni komentator. Koliki porez, od harača do flat rate, do dobrovoljnog odricanja 1/2 bogatstva, određuje kultura, civilizacija kojoj pripadamo.
    Naši uhljebi su civilizacijsko pitanje. Jednim dijelom to znači da ih se ni ne može riješiti nego civilizirano.


Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s