Uncategorized

Političari i zaduživanje

Danas smo imali ovu zgodnu stvar: Kao da je besplatno, potukli bi se za krpice iz H&M.

U ovim izbroima se puno se priča o zaduživanju, vanjskom dugu, javnom dugu, visokoj kamati, švicarcu. Zamislite koliko bi malen bio problem stambenih kredita da je kamata na njih mala kao u Poljskoj ili Češkoj. A ta kamata je visoka zbog vanjskog i javnog duga.

A političari su odraz nas samih. Politika je trošila budućnost naše djece jer su birači to HTJELI. Država se zaduživala jer su birači to HTJELI. Strane banke su donosile novac u zemlju i davale kreditima biračima koji su to HTJELI.

Politički krajolik je odraz nas samih.

Pogledajte ovaj članak od prije dvije godine i bit će vam sve jasno kako nam političari isporučuju točno ono što od njih očekujeo: Kako je Hrvatska opljačkana za 100 milijardi eura.

Oglasi

Kategorije:Uncategorized

10 replies »

  1. IN THE LONG RUN, WE ARE ALL DEAD

    “…Naravno, niti jedna zemlja ne može čekati toliko dugo jer, kako je Keynes rekao: „In the long run, we are all dead“. To onda uvjetuje potrebu snažne i efikasne anticikličke politike od strane države. Ta se politika može voditi primjenom fiskalnih i monetarnih varijabli.
    Keynesovo temeljno i najutjecajnije djelo „Opća teorija zaposlenosti, kamatnjaka i novca“ donosi detaljno razrađene mehanizme kojima država može utjecati na gospodarski rast i visoke stope zaposlenosti. Osnovne su zadaće države osigurati stabilnost cijena, stabilnost tečaja te kontrolirati inflatorne pritiske ( nije li to upravo ono što HNB radi u Hrvatskoj). Kao najvažnije mehanizme države Keynes navodi državnu potrošnju, poreznu politiku, kreditnu politiku i cijenu novca. Efikasnom kombinacijom ove četiri varijable gospodarstvo može postići visoku razinu proizvodnje, investicija, osobne potrošnje i zaposlenosti, koji su najvažnija pretpostavka gospodarskog rasta i stabilne ekonomije.
    Klasični su ekonomisti smatrali da u uvjetima krize država treba štedjeti, uravnotežiti proračun i podići poreze kako bi to postigla ( „stezanje remena, nulti deficit, rast PDV-a i trošarina u Hrvatskoj 2008/2009). Keynes je smatrao da država u vrijeme prosperiteta i visoke zaposlenosti treba štedjeti i ne miješati se u gospodarstvo nego ga regulirati, a u vrijeme negativnih ciklusa (kriza) koji su prirodna pojava, država treba početi trošiti kako bi povećala agregatnu potražnju, smanjiti poreze i kamatne stope kako bi potaknula poduzetnike i stanovništvo te omogućila likvidnost. Država mora osigurati milijune za trošenje, ali su privatnici ti koji će odlučiti kako, gdje i kada potrošiti. To su najvažnija načela (neo)keynezijazma….”

    • Kejnezizam nema nikakve veze s ovom suludom potrošnjom države koja je bila kod nas zadnjih godina. Iako je bio izgovor raznim interesnim skupinama i Vladi.

  2. Discovery nisi u pravu nemoze drzava traziti izlaz u povecanju potrosnje tako da izmisli 500 opcina itd itd a za to se mora svakih pola godine
    zaduzivati . Sto vise budemo rezove odgadjali skuplje cemo to sve platiti.

  3. To što radi naša država nije keynesijanizam, iako se g. Bakić nije upuštao u potpunije, preciznije analize. Zašto? Keynes pretpostavlja, podrazumijeva urednu, funkcionalnu državu. Hrvatska to, barem sada, nema. Država je u Hrvatskoj predKeynesijanska struktura. Tek nakon što država “profunkcionira” moći ćemo razgovarati, diskutirati, o različitim strategijama. Sada realno postoji samo jedna strategija: osposobiti državu da preživi, da svojim aktivnostima ne uništi vlastite građane.
    Postoji niz područja gdje korektna analiza pokazuje da je ponašanje “države” autodestruktivno, odnosno da se nastavkom dosadašnjeg modela ponašanja sa velikom sigurnošću, u ne tako dalekoj budućnosti dolazi do katastrofe.

  4. Neoliberalizam i suvremene krize

    Neoliberalni ekonomsko-politički koncept nastao je kao prešutni dogovor dviju međunarodnih financijskih institucija – Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke (i drugih sličnih ustanova), ali još navlastito Riznice SAD-a, države koja je najvažniji dioničar tih dviju Bretton-Woodskih institucija. Bio je to uniformni odgovor neoliberalnih institucija na krize koje su zaredale, najprije u Indokini, pa u Latinskoj Americi te u Rusiji, u dvama posljednjim desetljećima prošlog stoljeća, a zatim je proširen i na tzv. tranzicijske zemlje. Navedene ustanove uvjetovale su svoju pomoć državama u gospodarskim i financijskim teškoćama ne samo zahtjevom da ostvare makroekonomsku stabilnost: proračuna, valute, dûga i trgovine… nego su uz te strukturne reforme promicale još i neoliberalnu dogmu da tržište može samo sobom učinkovito, pače savršeno upravljati. Zato se u praksi Washingtonski konsenzus sveo na zahtjeve državama u teškoćama, uključujući i tranzicijske države, da svoju intervenciju na tržištu svedu na najmanju moguću mjeru, da ne bi smanjivale djelotvornost nepogrešive „nevidljive ruke tržišta“ i to po ovom jednostavnom receptu:

    Privatizirati javna poduzeća, kao što su željeznice, energetske tvrtke i zračni prijevoznici, i otvoriti konkurenciji javne usluge, sa svrhom smanjenja poreza i javnih dažbina, a sve s apriornom dogmom da je „država loš gospodarstvenik“.

    Deregulirati, tj. ukidati pravne norme, pa i one koje se odnose, primjerice, na sigurnost prometa, kad one sputavaju pojedine gospodarske dionike, premda su te norme služile da unesu reda i sigurnosti u gospodarske djelatnosti, ali i da štite prava radnika te prirodni i ljudski okoliš.

    Liberalizirati područje razmjene, odnosno trgovine roba i usluga, kao i kretanja kapitala, bez obzira na rizike nepravedne trgovine te nestalnoga, virtualnog i spekulativnog kapitala.

    Ovakav diktat međunarodnih financijskih institucija i vodeće svjetske sile i gospodarstva ne bi bio ni zamisliv ni moguć da mu nisu otvorili vrata državnici koji su ga mogli nametnuti urbi et orbi..

    HOĆE LI REFORME U RH BITI POKRENUTE INTERNO ILI EKSTERNO?

    Ne bih rekao da su političari odraz samog naroda, prije bih rekao da su odraz nedovršene psudodemokratske tranzicije u RH iz komunističkog u kapitalistički sustav…Gospodin Nenad Bakić ima pravo u svojim razmišljanjima da pravi kapitalizam nije nikada niti zaživio u RH, po mom mišljenju zbog velikog demokratskog deficita naslijeđenog iz bivšeg sustava i NAČINA VLADANJA I VOĐENJA GOSPODARSTVA IZ BIVŠEG SUSTAVA, koji još uvijek funkcionira po istom modelu…kao što je i sustav šifriranja dosijea u FBI ostao isti 40-tak godina nakon odlaska E.J. Hoovera koji je opstao za vrijeme 7 USA predsjednika…tako je inercija načina funkcioniranja sustava u RH još uvijek po starom modelu prevlasti politike nad gospodarstvom…Kada je Staljin 1948. godine ulazio u obračun s Titom, povjesničari govore da je Staljin izrazio sumnju u laka rješenja s Yugoslavijom, jer je SKJ najorganiziranija komunistička partija poslije KP SSSR, što se pokazalo istinitim u praksi…
    Stvar je u tome ako se ne možemo mirno mijenjati evolucijom, i oko toga ne postoji koncenzus, da ćemo se mijenjati pod puno težim okolnostima kada porastu kamatne stope u svijetu, putem “Europskog semestra” i MMF, imamo nestabilnu politiku, neučinkovitost javne uprave, korupciju, poreze, oko 400 potrebnih strukturnih reformi, koje inertnom sustavu ne odgovara, jer bi demokratizacijom sustava nestao i ovakav politički sustav koji se bazira na podijeli plijena i rashodovnoj strani proračuna…

  5. MENTALITETOM SMO OSTALI U SOCIJALIZMU I PREŠLI U ORTAČKI KVAZI-KAPITALIZAM

    Pravom tržištu, na kojem su najuspješniji oni koji su najizvrsniji, mi u četvrt stoljeća samostalnosti nikada nismo ni dali priliku
    Javna rasprava o karakteru ekonomskog sustava u Hrvatskoj izrazito je polarizirana. Dio javnosti zastupa stav da u Hrvatskoj vlada neoliberalni kapitalizam, a drugi dio nje, pak, tvrdi da mi, de facto, još živimo u socijalizmu. Zvuči pomalo nevjerojatno da građani koji žive u istoj zemlji imaju oprečna viđenja istog ekonomskog sustava. No, kako se rasprava odvija uglavnom na ideološkoj razini, često i da bi se skrenula pozornost sa stvarnih gospodarskih problema, ne iznenađuje da postoji velik jaz u percepciji ekonomskog sustava.
    Jedini način da se premosti jaz u percepcijama jest da se pogledaju empirijski nalazi o funkcioniranju tržišta u Hrvatskoj. A takve nalaze odnedavno, na sreću, imamo. Kao posljedica suradnje znanstvenika Ekonomskog instituta Zagreb s istraživačima Svjetske banke, hrvatska javnost dobila je istraživanje o stanju tržišnih mehanizama.
    Pod tržišnim mehanizmima podrazumijevamo proces formiranja novih poduzeća (ulazak na tržište) i eliminiranja starih poduzeća (izlazak s tržišta). Ti mehanizmi su temeljni zamašnjaci tržišnog kapitalizma. Oni omogućuju proces kreativne destrukcije koji s tržišta eliminira neučinkovita poduzeća kako bi se oslobodio prostor za nove i učinkovitije tvrtke, s ciljem povećanja ukupne količine proizvodnje.
    Kako se kod nas ukupna količina proizvodnje ne povećava, nije iznenađenje što istraživanje sugerira da tržišni mehanizmi ne funkcioniraju. Nova se poduzeća osnivaju, a stara gase dva do tri puta rjeđe nego u zemljama regije.
    Istraživanje pokazuje i da su poduzeća koja se ugase ili završe u stečaju efikasnija od onih koja ostaju na tržištu. To znači da se tržište u Hrvatskoj može opisati kao močvaru. Niti se u nju ulijeva nova voda (nova poduzeća), niti se iz nje izlijeva ustajala voda (stara neefikasna poduzeća).
    Ovo malo tržišnih sila koje pak funkcioniraju teško je svesti pod pojam neoliberalni kapitalizam – njega možemo pripisati tek procesima vezanim uz divljački provedenu privatizaciju.
    Ako nemamo neoliberalni kapitalizam, znači li to da nikada nismo izašli iz socijalizma? Mentalitetom smo možda zaista i ostali u socijalizmu, ali budući da tržište (makar u naznakama) imamo, to znači da je socijalistička organizacija tržišta definitivno iza nas.
    U kakvom onda sustavu živimo? U takvom u kojem se tržište organizira po principu tko je kome rođak, kum i zemljak. Najbliža definicija takvog kapitalizma je ortački kapitalizam, u kojem uspijeva poslovni čovjek koji ima bliske veze s političarima i direktorima javnih poduzeća i ustanova. Glavni kriterij za uspjeh u ortačkom kapitalizmu nije izvrsnost kao u liberalnom kapitalizmu, nego lista kontakata koju imate u mobitelu.
    Ortački kapitalizam, naravno, podrazumijeva da država ima velik upliv u ekonomski život zemlje, što je u hrvatskom slučaju nepobitna istina.
    Kako naš kapitalizam zasnovan na principu tko koga poznaje utječe na tržišne mehanizme? Činjenica da naša poduzeća propadaju tri puta rjeđe od onih u drugim državama nije nipošto testament izvrsnosti naših poduzetnika, nego dokaz da se preko neformalnih ortačkih mreža na životu održavaju neefikasna poduzeća. Kako? Tako da se u njih u ulijeva državni novac i novac javnih poduzeća. Ili preko subvencija i sanacija, no, nažalost, mnogo češće putem procesa javne nabave koji je neraskidivo povezan s koruptivnim radnjama.
    Najvažniji kriterij za izlazak s tržišta stoga neće biti nečija neuspješnost i odsutnost izvrsnosti, nego nedostatak kontakata s onim ljudima koji svojim odlukama to poduzeće mogu ne samo održati na životu nego ga i učiniti uspješnim.Isti razlog uzrokuje i slabašnu učestalost kreiranja novih poduzeća. Ortačke mreže omogućuju neizvrsnim poduzetnicima da uspješno preživljavaju izazovne tržišne uvjete.
    No, da bi se interesi ortaka zaštitili, konkurencija u njihovu tržišnom segmentu nije dobrodošla. Stoga se stvaraju nevidljive barijere, kontradiktorna tumačenja javne uprave, represija poreznih i inih inspekcija.
    U takvim uvjetima, tek rijetki su motivirani za osnivanje novih poduzeća. Rezultat ovih procesa međutim nije samo istinskog poduzetničkog duha u korjenu, već i stvaranje vrlo nezdrave poslovne klime. Ti procesi također služe i kao vrlo učinkovit repelent za sve potencijalne strane investitore koji žele kod nas uložiti novac.
    Hrvatska, dakle, nije socijalistička republika, niti je kraljevina neoliberalnog kapitalizma.
    U ovoj je zemlji “sveto trojstvo” političar – direktor u javnom sektoru – poduzetnik. Ta trojstva premrežila su cjelokupno gospodarstvo, zbog čega je proces kreativne destrukcije na umoru, a djelovanje tržišnih mehanizama dovedeno je do perverzije.
    To, naravno, ne znači da ne postoje poduzetnici koji su u ovoj zemlji uspjeli baš zato što su izvrsni. Na sreću, imamo i dovoljno takvih, no zamjetno je da njihovo nezadovoljstvo i frustracija zbog “tržišne” situacije u zemlji svakodnevno raste. Stoga, ako vas netko zapita u kakvoj ekonomiji živite, nemojte reći u socijalizmu, jer smo iz njega izašli prije 25 godina.
    Nemojte reći ni da živite u neoliberalnom kapitalizmu jer vam dokazi ne idu u prilog. Recite da je najbolji opis za ekonomiju u kojoj živite ortački kapitalizam, a da pravom tržištu, na kojem su najuspješniji oni koji su najizvrsniji, mi u četvrt stoljeća samostalnosti nikada nismo ni dali priliku.

    Maruška Vizek* Autorica je pomoćnica ravnateljice Ekonomskog instituta Zagreb. Njezini su stavovi autorskog karaktera i ne odražavaju stajališta institucije u kojoj je zaposlena.

    P.S. Boljeg opisa Hrvatskog kapitalizam do sada nisam našao…

    • “Država ima veliki upliv u ekonomski život. ” A koruptivne radnje su permanentne u funkcioniranju ekonomije. Znači li to da je država (po vertikali) koruptivna?

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s