BDP

Hrvatska je brutalno oporezovana, što uništava gospodarski rast i povećava nejednakosti

Eurostat je upravo izdao analizu Oporezovanje u EU članicama.

1. Podaci su sami po sebi zanimljivi, ali je puno zanimljivije gledati ih u kontekstu. Kao što i npr. Velimir Šonje puno puta pisao, oporezivanje se treba gledati u kontekstu bogatstva država: bogatije države mogu više oporezovati. Mnogi naši anti-tržišni fundamentalisti, ili naprosto neobrazovani ljudi, kao ‘dokaz’ da porezi u Hrvatskoj nisu veliki navode primjer npr. Švedske, što je baš besmisleno.

Uparimo li poreze kao udjel u BDP (vertikalna os) s BDP per capita izraženo u % od prosjeka u EU (tzv. PPS) dobijamo sljedeći grafikon:

tax vs GDP 1

Desna crna točka je Luksemburg, koji je vrlo posebna priča i zbog svog (apsurdno) visokog BDP jasni outlier koji nema veze s ostatkom EU, pa ćeno nastaviti analizu bez njega:

Nakon toga dobijamo ovakvu sliku. Crveno je Hrvatska, a dozvolite mi da u svrhu daljnje analize radi jasnoće iznacim još i Irsku (zelena oznaka skroz desno), time svakako pogodujem (a ne štetim) Hrvatskoj jer je irsko oporezivanje manje, pa će Hrvatska time samo izgledati bolje:

tax vs GDP 2

Tada dobijam ovakvu sliku. U njoj se jasno vidi korelacija između oporezivanja kao % BDP i bogatstva zemlje:

tax vs GDP 4

Kao što vidimo, u grubo imamo dvije grupe zemalja: bogate i siromašne, i porezni kapacitet jednih nije nikako usporediv s drugima. U biti negdje između su mediteranske zemlje (izuzev Hrvatske): Francuska, Italija, Španjolska, Portugal, Malta, Cipar.

Pogledajmo sada kako Hrvatska stoji u usporedbi samo s njoj usporedivim zemljama, koje su nam konkurencija u investicijama i na tržištu rada, zemljama Nove Europe:

tax vs GDP 5

2. Međutim, ovo je tek početak priče! Naime, Hrvatska ima jednu posebnost, a to je obavzena štednja u drugom mirovinskom stupu koja trenutno funkcionira kao kvazi-porez (potpuno suprotno onome kako je zamišljeno), naime velika većina se usmjeruje direkno u državne obvzenice, dakle svodi se na obećanje države da će jednom vratiti taj novac, što u biti može napraviti uglavnom iz budućih poreza.

No, ako vam je ovo kontroverzno, krenimo drugim putem. Trenutnom poreznom opterećenju dodajmo deficit državnog proračuna. To je ‘nezarađena potrošnja’, naime opet ‘minus’ koji će se morati vratiti iz budućih poreza! (Dakle samo odgoda poreznog opterećenja.)

Sad pogledajte kako to izgleda. Najprije svi (bez Luksemburga):

tax vs GDP 7

Bez Irske:

tax vs GDP 8
I na koncu samo nama usporedive zemlje:

tax vs GDP 6

Evidentno je da su porezi u Hrvatkoj baš jako veliki!

3. Naravno, u skladu s time je i državna potrošnja u Hrvatskoj jako velika! Samo ako ju promatramo u pravim ko-ordinatama. Iako i bez ovakvog promatranja to znamo iz mnoštva drugih podataka.

Evo najprije cijela EU (bez Luksemburga)

potrosnja vs GDP 1

A evo i samo nama usporedivih zemalja:

potrosnja vs GDP 2

Kao što vidite, potrošnju sličnu nama imaju samo Mađarska i Slovenija, koje si to puno više od nas mogu i priuštiti! Nema nikakve sumnje da smo u nama usporedivoj skupini šampioni državne potrošnje i stoga je potuno nevjerojatno da naši mediji bez ismijavanja i dalje prenose izjave nekih aktera koji tvrde da je ‘dosta brutalne štednje’ ili slične besmislice!

4. Veliki porezi ne moraju nužno uništavati gospodarski rast (odnosno, oni koji se s time ne slažu, mogu se oko toga beskonačno sporiti). Ali znamo da je u hrvatskom slučaju to zaista tako. Naime, veliki porezi su u Hrvatskoj bili isključivo zato da bi se mogao podržavati javni sektor. Tijekom ‘krize’ (a zapravo razotkrivanja naših slabosti) je javni sektor po broju zaposlenih ostao isti ili čak malo porastao, a privatni je izgubio oko 150.000 radnih mjesta. Ako uzmemo u obzir da je u najširem smislu javni sektor oko 400.000 zaposlenih, s obzirom na stopu umirovljenja od barem 3% godišnje, možemo lako izračunati da je tokom četiri godine u njega nagurano novih barem 60.000 ljudi.

Stoga je lako zaključiti da su veliki porezi uništavali gospodarstvo, te da ova Vlada nije bila socijaldemokratska. Naime, nije socijaldemokratski povećavati nezaposlenost i time stvarati velike razlike.

Jedna od rijetkih ‘ideja’ koja će kod Pikettyja preživjeti test vremena je u stvari notorna (ne njegova) činjenica, koja je jedan od temelja njegove teorije. A to je da se nejednakosti smanjuju kad je gospodarski rast velik. A to je zato jer su plaće (i zaposlenost) prociklička varijabla, a oni tada rastu brže od ‘rente’. Stoga je gospodarski pad zapravo dovodio do sve većih nejednakosti u Hrvatskoj. Jer radnik bez plaće je zaista ‘nejednak’.

5. Mnogi će ljevičari reći ‘Ali velika državna potrošnja podiže kvalitetu života’. To je klasična socijalstička varka koja podmeće da kad država ne bi osigurala nešto, toga uopće ne bi bilo. NE: u većini slučajeva bi to isto, ali bolje i jeftinije osigurao privatni sektor.

Međutim, i ovdje se možemo pozvati na podatke. Zahvaljujući preporuci Velimira Šonje sa pročitao odličnu (najrelevantniju?) knjigu o oporezivanju u zadnje vrijeme Government versus Markets: The Changing Economic Role of the State.

Ne da mi se sad prevoditi pa evo na engleskom iz nje:

Thus, at least for this group of highly developed countries, with per capita incomes and development levels that are not too different, there is at best no positive relation between public spending and welfare, as measured by the HDI. At worst, there is a negative correlation equal to 0.33 between (higher) spending levels and (poorer) HDI scores as indicated by the line in Figure 11.1. Please recall that a lower number for the HDI index means a higher welfare position. After some level of public spending is reached, which for advanced countries seems to be below 40 percent, more public spending does not seem to improve welfare – at least not as measured by the HDI.

gvt vs. markets 1

These results are consistent with those reached in the earlier application of the methodology outlined here.

It may be worthwhile to mention that several of the best performers among the advanced countries, which had had very high levels of public spending in the early 1990s, sharply reduced public spending in the following years without apparently suffering any serious consequences with respect to their HDI index (Table 11.3).

gvt vs. markets 2

The data in Tables 11.1 and 11.2 seem to support the conclusion that public spending of, say, around 35 percent of GDP should be sufficient for the government of a country to satisfy all the genuine objectives that Table 11.3. Spending levels in selected countries (percentage of GDP) Sources: Public spending data from OECD, 2007; OECD Economic Outlook, no. 81 (June 2007); indexes of human development (HDI) from UNDP, 2007. realistically can be expected to be achieved by the spending action of the public sector in a market economy.3 If public spending is efficient and well focused, and if the government focuses its attention on making the market work as efficiently as possible so that many citizens can satisfy most of their needs for some services through the market, an even lower spending percentage should be possible, perhaps one as low as less than 30 percent. Unfortunately, in many countries public spending is neither efficient nor well focused, and governments spend much of their energies in replacing the market because of its presumed “failures” rather than in making the market work better. The result is that higher public spending provides no guarantee that the social welfare and the well-being of the masses, rather than those of smaller selected sectors, are improved by public spending.

Tanzi, Vito (2011-05-16). Government versus Markets: The Changing Economic Role of the State (Kindle Locations 5318-5322). Cambridge University Press. Kindle Edition.

6. Ovdje je još važno napomenuti sljedeće. Da bi vlade mogle jako oporezovati često se služe grdim trikovima. Vito Tanzi je u toj knjizi to nazvao ‘fiskalne iluzije’, a o tome je Velimir pisao ovdje, svakako pročitati!

A evo kako Tanzi opisuje fiskalne iluzije. Mislim da se sa svima njima suočavamo u Hrvatskoj!

Fiscal illusions are “errors .. that the political body uses to reach its objectives” and these errors concern both “revenues” and “public expenditures.”

These illusions can be positive or negative. The positive ones “consist in [making taxpayers] see things that do not exist,” as, for example, in making them believe that a given public expenditure is actually solving a problem or making a genuine positive contribution to public welfare, when in fact it is not.

The negative fiscal illusions occur when taxpayers do not see or feel the total burden of a tax actually paid or of a public debt incurred. By promoting or reinforcing these illusions governments try to strengthen what Puviani calls the “contributive push,” which we could simply call “taxpayers’ compliance.” It is obvious that, when these fiscal illusions exist, the financial public-sector equilibrium, in terms of both level and structure of taxation and expenditure, will be different from the one implied by the (modern) pure theory of public expenditure. There are various ways in which governments create and/or take advantage of fiscal illusions.
– For example, governments will often rely on taxes that are included, or “wrapped up,” to use Dalton’s expression, in the prices of the products because, in this case, the taxpayer is less likely to be aware of the tax that he is paying and will thus not feel the sacrifice. This is the case with value-added taxes, as imposed in Europe, which, unlike the retail taxes imposed by U.S. state governments, are not shown separately; or with taxes that are shifted so that the actual burden falls on taxpayers other than on those meeting the legal obligation.
– Second, governments will not change the basic tax laws too often because taxpayers become particularly insensitive to taxes that have been levied for a long time (“old taxes are good taxes”); on the other hand, minor amendments aimed at benefiting particular groups of taxpayers will be frequent as they will often go unnoticed and unreported. This has been a problem in the United States where the number of pages dealing with income taxes in laws or regulations has grown astronomically over the years. This has made the tax system progressively more complex, thus increasing the cost of compliance (Tanzi, 2010).
– Third, governments will take advantage of shifts in public opinion that reduce the taxpayers’ resistance to new or additional taxes.
– Fourth, governments will avoid relying on just one or two taxes because, up to a certain point, the greater the number of taxes is, the lower is the taxpayers’ resistance to the total tax burden.
– Fifth, governments will collect the tax when and in the way that is least painful to the taxpayer (e.g., with withholding at the source).
– Sixth, governments will rely on borrowing rather than on higher permanent taxes or even on (once-for-all) extraordinary taxes, as public borrowing will not result in an immediate, obvious burden.
– Seventh, governments will rely on deficit financing, financed not by borrowing from the public but from the expansion of the monetary base, as this “inflation tax” will not be seen as an obvious tax by the taxpayers.
– Eighth, governments will introduce taxes, clearly intended to be permanent, as temporary. Finally, governments will introduce new spending programs when the cost of these programs appears low (e.g., unemployment compensation during periods of full employment, social security programs that do not require payments for pensions until much later). The costs of these programs often become clear only much later.

When citizens are subjected to fiscal illusions, they will act in ways that may no longer be regarded as rational in an objective or optimal sense but that are rational from the point of view of the citizens, given the information that they have acquired. Therefore, fiscal illusions change the reality for the citizens so that their behavior may be consistent with their sense of reality that is distorted by the illusions. In addition, the creation of fiscal illusions can be seen as an intentional creation of informational asymmetry on the part of the government. Thus, asymmetry in information is not just a problem for the private market. “Lemons,” a la Akerlof, can also exist in the public sector where it is the government that sells them.

Tanzi, Vito (2011-05-16). Government versus Markets: The Changing Economic Role of the State (Kindle Locations 3496-3508). Cambridge University Press. Kindle Edition.

Oglasi

Kategorije:BDP, Uncategorized

46 replies »

  1. procitala sam naslov kao – Hrvatska je brutalno NEOBRAZOVANA sto unistava gospodarski rast… 🙂 neka bude ideja za nake od sljedecih analiza Nenade.
    no kad vec spominjemo poreze, bilo bi dobro usporediti recimo oporezivanje dohotka HR vs ostali, a to realno jako utjece na potrosnju stanovnistva.

  2. Novi ministar financija je na potezu. Još nedavno Slavko Linić je rekao PODUZETNICI SU KRIVI ZA KRIZU ! jer je on njima ostavio milijarde kn (Č I J I H ???), a oni nisu investirali. Tko nas je vodio i ne stojimo tako loše. Sposoban premijer iz financijskog svijeta, dovest će napokon obrazovanog i pametnog ministra financija, a ne obične bedake inače imućne socijaliste ekonomski neobrazovane. To su bile bene obične usmjerene na kriminal i pogodovanje prijateljima. A i da DORH pročešlja PSN, radi higijene.
    http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/221719/Default.aspx

  3. Evo posla za analiticara.
    Procijeniti koliko bi drzava vise uprihodovala poreza i potaknula gospodarski rast ukidanjem poreza na dobit SVIM tvrtkama na 5 godina.
    I koliko bi to donijelo zelenolivadnih investicija.
    Bez obveze reinvestiranja dobiti naravno.

  4. Po meni ne treba ukidati poreze, nego ih smanjivati. Recimo na porez na dohadak, pa onda pdv na turizam i hranu. Nakon toga porez na dobit i opću stopu PDV-a, ali to na kraju mandata. Parafiskalne nameta ukinuti, a neke smanjiti. Jedan fini rez na rashodovnoj strani napraviti ili uvesti varijabilne plaće, a i povlaštene mirovine smanjiti. Ceste ili dati u koncesiju ili IPO odraditi. Na lokalnoj razini pospajati općine i gradove i ukinuti županije ali to neće biti lako. Kad bi se to napravilo i smanjilo administrativne barijere to bi bilo to. Naravno posla je još gro oko pravosuđa, a treba povlačiti maksimalna sredstva iz EU fondova.
    Vidim sve kao veliku šansu u ovoj prvoj godini mandata. Ako se kockice dobro poslože mogli bi dugoročni imati lijepi rast i razvoj. Ako ostanemo samo na riječima i budemo se furali na socijalu i gluposti onda ćemo biti u problemima.

      • Mislim da Poki ne govori o nikakvom smanjenu poreza u turizmu (da se smanji porez na dobit turističkim firmama, ili porezi na rad turističkim zaposleniciam niti išta slično, naravno da je takvo što nedopustivo) nego samo govori o ukidanju apsurdnog “poreza” u obliku nekavkog PDV-a u turizmu, jer budimo realno, govorimo o državi u kojoj je poznato da su većina turista stranci a država naravno da ne bi trebala ubirati porez od stranih državljanja (osim ako oni ne obavljaju gospodarsku djelatnost na našem teritoriju pa onda po toj osnovi). A ako ne naplaćujemo PDV stranim gostima, možda je sasvim OK pojednostavniti birokraciju pa barem za sada dok domaćih nema puno to ne naplaćivati niti domaćima?

        Ali i prije nego skroz ukinemo taj apsurd od tzv. poreza, ono što je ekstremno hitna stvar, gdje nema čekanja niti dana: taj PDV ako i dok mora postojati barem ne bi trebao biti viši nego je kod konkurentskih zemalja, jer ti “potrošači” (imali li mi pravn/moralno pravo od njih ubirati porez ili ne) su očito puno mobilniji nego svi ostali, jer lakše će jedan turist otići u Španjolsku umjesto Hrvatsku nego li će jedan jadni umirovljenik iz Zagreba da malo uštedi svako jutro skoknuti po kruh u Njemačku, pa čisto iz konkurentskih razloga porez u toj grani mora biti ravnat prema srodnim porezima u drugim državama a ne prema istoimenom porezu u drugim domaćim sektorima.

        • Tako je. Na PDV sam mislio. Jedan je od najviših u Europi. Neka ga barem na 10% vrate iako bi trebao biti još niži ako se mislimo busati u prsa sa konkurentnošću i privlačiti još više stranih gostiju.. Preduvjet je smanjivanje rashodovne strane naravno. I onda bi se sve polako zavrtilo. Pogotovu u turizmu bi se automatski puno više investiralo bez potrebe zazivanja stranih ulagača iako vjerujem da bi i oni ušli u igru za neke hotelske kuće.

  5. Sve preko 20 % (porezi plus deficit) meni izgleda zastrašujuće. Država s 20-ak % utjecaja na gospodarstvo lako može odrediti i 80 % njegove sudbine, a prepustiti državi toliku mogućnost da nešto zezne je preopasno. Da ne govorimo da sve preko tih strašnih 20 % jednostavno i izgleda kao pljačka. Građani se ne bi trebali osjećati kao da ih njihova vlasita država pljačka.

    Veći porezi ne moraju nužno značiti slabiji gospodarski rast ali o tome treba govorit na ispod 20 % poreza, kada raspravljamo je li prihvatljvo da bude 19 umjesto npr. 16. Dok smo preko 20 % udjela u GDP-u sve je to potpuno neprihvatljivo.

    Moramo imati neku čvrstu granicu koju ćemo braniti jer bez toga se to lako otme kontroli, ne možemo dopustiti porezima da rastu bilo kako, bilo koliko. Broj 20 mi izgleda kao najbolji kandidat za tu čvrstu granicu.

    U Americi je prije 100 godina to porezno opterećenje plus deficit (svih jedinica uprave zajedno, federalna, državna, lokalna, sve!) bilo i ispod 10 %, i nitko ne kaže da se mora za manje od 100-injak godina od danas to vratiti baš na te razine (iako treba iz simboličkih razloga postojati trajni trend smanjivanja), ali ispod 20 % za kojim Amerikanci kukaju već bar 50-60 godina se mora vratiti čim prije kako u USA tako i svakoj zapadnoj državi koja želi biti ne-lopovska i ne riskirati svoj dugoročni položaj na karti svijeta (kao bogata država, jer i najbogatija to može prestati biti kroz svega 2-3 desetljeća ako se ponaša glupo).

    Državna “potrošnja” nije štetna samo ako je to zapravo investicija u temeljnu infrastrukture za sve sektore (dakle podupiranje vladavine prava, fundamentalna istraživanja i tehnologija koja gura i privatni sektor iako sam možda nije spreman samostalno se u to upuštati u nekim specifčnim područjima kao što je svemir, rat i sl. – ali evo danas već i u svemirsku utrku ulaze i pojedinci iz privatnog sektora, dok ratovanja najbolje da je što manje u praksi, to treba razvijati tehnološki samo kao jedno dugoročno osiguranje opstanka ljudske vrste, ako bismo kad se morali braniti od prijetnji iz svemira pa da smo što spremniji na obranu).

  6. javni troškovi, dakle porezi, doprinosi, fiskalni i parafiskalni se prema Ustavu RH plaćaju prema gospodarskim mogućnostima građana, s tim da isti poštuju načelo pravednosti, kao o da poštuju socijalnu pravdu – temelj tumačenja Ustava, kao i pravo na zaradu za slobodan i dostojan život.
    Država u potpunosti krši Ustav u svakom obliku naplate javnog troška, i nije nikada nikome izračunala gospodarsku mogućnost plaćanja, što je ustavna obveza. Tu obvezu nije moguće izračunati bez potrošačke košarice HSZ-a, čiji se podatci cenzuriraju, što je opet izravna povreda Ustava o zabrani cenzure.
    U čemu se sastoji ustavno pravo na zaradu za dostojan o slobodan život i socijalnu pravdu ili gospodarski napredak i socijalno blagostanje, ako država ovrhama utjeruje javne troškove građanima koji nisu zaradili za gole životne troškove, kamoli za dostojan život?
    Bez teškog kršenja Ustava se ne može beskućniku naplatiti PDV na malo kruha i salame za golo preživljavanje.
    Svatko je dužan poštivati Ustav RH po čl.5., što čini pravnu snagu Ustava, a državni službanici to moraju i po službenoj dužnosti, što u praksi ne čine!
    Pa i samo zapošljavanje u javnim službama bez rotacije tih službenika sa nezaposlenim građanima odnosnih kvalifikacija je izravna povreda Ustava o socijalnoj pravdi – temelju tumačenja Ustava i svačijem pravu na ta radna mjesta iz čl.44. i 55. Ustava RH.
    Ne postoji racionalno opravdanje za nepoštivanje Ustava.
    Ovaj članak jasno pokazuje štetu nepoštivanja osnovnog pravnog akta države.

  7. Ne samo da je oporezovana, već vlade nemaju niti hrabrosti reći što je sve porez. Npr. TV pretplata je porez iako bi koštala puno manje da je se i definira kao porez na informiranje i naplati npr. svakom vlasniku nekretnine (u tom slučaju ne bi bilo izbjegavanja poreza kao sada). U sportskim kladionicama imate davanje koje se zove “manipulativni troškovi”, iako naziv sugerira da to ide kladionicama (jer banke pod manipulativnim troškovima sebi zidaju profit) čitavo to davanje ide državi, dakle to je porez na uplatu. Da ne govorim o općepoznatim stvarima kao što su davanja iz i na plaću.

    Mislim da je osnova dobre i društveno odgovorne države ne samo jednostavnost već i transparentnost poreznog sustava. Pod tim pojmom se svašta krije a sam pojam transparentnosti služi, paradoksalno, kao smokvin list za nesposobnost političara. No u ovom slučaju država bi trebala porezom nazvati sve ono što porez jest i trebala bi sva davanja ili trošarine koje su nazivom namjenjene za nešto uplaćivati na odvojene račune i u praksi namjenski koristiti sredstva sa tih računa.

    Država koja vara građane u samim nazivima poreza nema se pravo žaliti kada građani varaju nju na porezima.

  8. Još je najveći problem kada se novi porezi uvode bez ikakve detalnjije preliminarne studije utjecaja na gospodarstvo. Dovoljno je pogledat ovaj zadnji porez na kapitalnu dobit.
    Porez se uveo a nakon godinu dana su uočili nedostatke i donijeli neke promjene.
    Nužno bi bilo da šira javna rasprava prethodi donošenju novih poreza!

  9. Ja imam jedno pitanje vezano za poreze. Sjecam se da je jedan ugostitelj, nakon sto su ga pitali hoce li sniziti nakon sto smanje pdv, rekao da NECE.
    E sad sto stimulira poduzetnika da smanji cijenu, umjesto da tu razliku stavi u dzep?

    • Točnije rečeno konkurencija ga “prisiljava” (kao negativna stvar) da smanji cijene a ne “stimulira” (kao da je to nešto pozitvno). Jer smanjenje cijene nikada nije dobra/ugodna/poželjan stvar, nego nužda, nešto što se nažalost mora napraviti kad se nema drugog izbora.

      Inflacija je izazov za sve nas, za potrošaće itd., ali to je samo izazov i ne uopće velik ako je ona umjerenog intenziteta i vrlo lako se okrene u priliku kao što se izazove i treba okretati. A ono iskonsko zlo, ono čega se treba baš bojati, je tu jedino deflacija, smanjenje cijena.

      Uvijek treba smanjenje cijena gledati kao problem, kao ono što ne želimo, osim ako se ne radi o cijenama konkurenta, neprijatelja itd., recimo kao što se na smanjene cijena nafte može gledati kao na i sasvim OK stvar, kao jednu iznimku, iz perspektive zapada, bar kraktoročno/srednjoročno (jer dugoročno to ipak ima neke kompleksnije posljedice, i na okoliš, globalno zatopljenje itd., tako da nama nafta možda najbolje da je jeftina na neko vrijeme dok je se ne nakrcamo preko svake mjere, a onda nakon toga, i kad je sami ne budemo previše više trebali, samo je imali na zalihama, nek onda poskupi nebu pod oblake jednom i zauvjek).

      Sve ostalo, pogotovo sve “naše”, bolje da je skupo nego jeftino. Niti Norvežani i Švicarci puno ne plaću što je kod njih sve “skupo”. I Amerikanci će se naučiti nositi s činjenicom da će i kod njih sve biti “skupo” (jak dolar). Kad je skupo znači da dobro zarađujemo, da smo bogati, da će nam biti sve bolje. Ako je jeftino i pojeftinjuje, idemo unazad.

      Poreze i smanjujemo zato da ih vratimo u džep iz kojega su bili oduzeti. Nije da ugostitelj nešto tuđe stavlja u svoj džep, nego mu se vraća njegovo što su mu bili uzimali, i to nažalost vraćaju samo ovo novo, tj. prestali su krasti, jer neće država poduzetnicima retroaktivno smanjiti poreze da im vrati sve što im je previše uzimala u prethodnim godinama.

      Cijena je tržišna kategorija. Porez je “uvjeti poslovanja”. Treba poboljšavati uvjete poslovanja i svima će nam biti bolje, bili mi ugostitelji, konobari, ili netko drugi kome se multiplikativnim efektima to povećanje tuđe zarade indirektno pozitivno odražava. Uvijek se treba veseliti poštenog čovjeka zaradi kao da je naša vlastita.

  10. Uz pohvale za trud oko teksta, primijetio sam (iako sam tekst pročitao na brzinu i letimično, pa možda griješim) da nije napisan način tumačenja grafova. Naime, točke na grafovima su omjeri udio poreza u BDP/BDP, pa je zapravo udaljenost od pravca provučenog metodom najmanjih kvadrata pokazatelj dobrog ili lošeg stanja. Ako se točka nalazi ispod pravca i udaljenost je velika, to je dobro, a ako je na gornjoj i udaljenost velika to je loše. Posljedično, Francuska i Finska imaju još goru situaciju.

  11. Sad će Jutarnji za par dana objaviti isti članak samo što će izmjeniti naslov i par riječi u tekstu ! A onda možemo očekivati i u Večernjem isto . Koja predvidivost i prozirnost !

    • Inače, danas u aplikaciji espresso od the economista se navodi kako je u apsolutnom iznosu 6,8% rasta BDP-a u 2015 više nego 14,2% rasta koji je ostvaren 2007. 🙂

    • Dakle, ono što nam treba (i s čim bi se mogli složiti čak i oni koji su donijeli prvi prijedlog “ukidanja” ili “zamrzavanja” drugog stupa) je jača formalizacija tog vlasništva i s tim u skladu davanja građanima punog prava raspolaganja, uz davanje građanima izbora slobodne raspodijele sredstava svojeg mirovinskog izdvajanja:

      Da svaki građanim po na osob odluči koji će dio te ukupne propisane mirovinske “štednje” izdvajati u svoj drugi stup (koji je njegovo privatno vlasništvo) a koje u prvi (koji je obećanje države za državnu mirovnu, koje se može ili ne mora ispuniti), tako da netko može odlučiti sve uplaćivati u prvi stup (što bi se predlagačima originalnog prijedloga svidjelo, moguće da bi ih bilo dosta, više nego onih drugih, pa bi stvarno mogli biti zadovoljni), a netko može sve uplaćivati u drugi stup.
      Da se građanima da puno raspolaganje svojim sredstvima u 2. stupu, dakle da ukoliko se odluče ranije umiroviti ili odustati od planiranja mirovine ili nađu neku bolju investicijsku priliku slobodno zatraže isplatu iz fonda, kao da se radi o bilo kojem drugim investicijskom fondu na tržištu.

      U tom slučaju bih ja npr. sve uplaćivao u drugi stup do daljenjga (netko drugi možda sasvim obratno), i recimo ako jednog dana odselim u San Francisco, prije nego odem zatražim isplatu cijele svoje mirovinske štednje jer mi tu više ne treba i ponesem je sa sobom (pa ću tamo uložiti kako god mi drago, vjerojatno neki od Vanguardovih indeksih fondova).

  12. Znam da ovdje ima posjetitelja koji bi mogli adekvatno odgovoriti pa evo pitanja, malo je opširnije!
    1. Zanima me što se događa sa poreznim obveznicima koji po članku 40. Zakona o porezu na dohodak nisu dužni podnositi poreznu prijavu?!
    Ukoliko nam izračun daje podatak za uplatu razlike poreza i prireza zbog povećanog dohotka, da li će to Porezna samostalno obraditi te nam dostaviti uplatnice, i obratno?
    Milsim da je ova točka vrlo važna i prošla je vrlo neopažena medijsku i javnu kritiku. Sada se kamate na kunsku/deviznu štednju građana smatraju dohotkom na koji je plaćen predujam poreza od 12%+prirez pa s obzirom na različite porezne razrede su moguće čestitke u vidu uplatnica.
    Konkretan primjer kakav je vjerujem čest u našoj državi s obzirom da smo nacija koja voli štediti u bankama:
    -umirovljenik prima mirovinu od 1.000 kn (12.000 kn godišnje)
    -na banci ima oročeno 100.000 €, kamata mu iznosi 28.000 kn i uplaćen porez i prirez od 4000 kn.
    Ukupan mu je dohodak: 12.000 + 28.000=30.000 kn
    Neoporezivi dio je 31.200 kn
    Pošto je neoporezivi dio veći od dohotka, Porezna bi mu trebala dostaviti privremeno porezno rješenje o povratu uplaćenog predujma poreza u iznosu od 4000 kn!?
    Da li će to napraviti ukoliko ne podnese DOH obrasac.

    Primjer 2:
    -umirovljenik prima mirovinu 3.000 kn (36.000 kn godišnje)
    -od kamata na štednju ima 50.000 kn i uplatio je poreza i prireza 7.000 kn
    Neoporezivi dio: 31.200 kn
    Porezna osnovica: 86.000-31.200=54.800 kn
    I. porezni razred (12%) je 26.400 kn: 3.168 kn poreza
    U II. porezni razred (25%) mu upada ostatak: 54.800-26.400=28.400 kn i 7.100 kn poreza

    Ukupna godišnja obveza poreza mu je: 7.100+3.168=10.268 kn a uplatio je predujma 7.000 kn što znači da bi mu Porezna trebala poslati uplatnicu na iznos od 3.268 kn.

    Zanima me tumačenje uvećanja odbitka za invalidnost poreznog obveznika jer je u članku 30. Zakona definiran odbitak od 0,3 za invalidnost a na ZPP-DOH obrascu je napravljena isključivost na invalide iz grada Vukovara i potpomognutih područja te za 100% invalidnost. A što je sa tipa 90% -tnim invalidima, oni su isključeni??

    Evo ukoliko se nekome da malo čitati i pisati te je upoznat s materijom unaprijed mu zahvaljujem jer ni ovi službenici u Poreznoj nisu najbolje upoznati!

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s