Uncategorized

Maske i dalje padaju: hrvatski ICT sektor

Nije problem u ICT sektoru, nego u odnosu države prema njima

Eurostat nas i dalje bombardira podacima (hvala ti Europo i ne samo zbog ovoga!), pa je tako izašlo i izvješće o zapošljavanju u ICT sektoru. Nakon što sam, vjerujem definitivno i uvjerljivo, demontirao tlapnju o ‘Hrvatskoj kao zemlji znanja’ Definitivan kraj tlapnji o Hrvatskoj kao ‘zemlji znanja’ ovdje vidimo i kakvo je stvarno stanje sa zaposlenošću u ICT sektoru, i tu smo u donjoj ligi Europe:

ict sektor

NARAVNO, ovo nije nikakva ‘kritika’ našim odličnim inžinjerima (inžinjerkama) i poduzetnicima/cama.

Nego ovo pokazuje da nemam nikakvu prednost u ‘velikom bazenu’ vrhunskih porfesionalaca (bazen je mali), da je našim poduzetnicima u ICT teško, da mnogi odlaze van … a država, osim lijepih ispraznih riječi, putovanja u Silicijske doline i sličnih stvari, ne radi skoro ništa čime bi opravdala svoje šminkanje s uspjehom ICT biznisa u RH. Štoviše, prilično aktivno odmaže privatnim edukatorima u ICT koje bismo trebali stimulirati da proizvode više i brže ovih traženih ljudi.

MOLIM poduzetnike i ICT-ovce da ovdje ispod navede za poticaje ICT sektoru za koje znaju da su u drugim zemljama EU.

Oglasi

Kategorije:Uncategorized

18 replies »

  1. Što se tiče edukacije i zaposlenosti u ICT sektoru, evo baš prigodno (danas objavljeno), nakon što je samo u Italiji stvoreno 75.000 takvih radnih mjesta, evo mali doprinos i edukaciji u daljenjem zapošljavanju u Italiji (a po tom principu bi se moglo nastaviti i u drugim državama EU gdje državama treba pomoći glede edukacije radne snage kako bi se stvaranje radnih mjesta nastavilo): http://www.apple.com/pr/library/2016/01/21Apple-Opening-Europes-First-iOS-App-Development-Center-in-Italy.html?1453359781

  2. Zanimljivost: u Bukureštu porez na plaće zaposlenih u ITC-u NE POSTOJI. Hence, kompanije poput EA, Amazona, Ubisofta i Gamelofta posluju upravo tamo.

  3. ICT sektor je odraz ljudi koje biramo u sabor, a posljedično i u vladu. Danas je na svi portalima udarna vijest “Prvi put u hrvatskoj povijesti: Orešković za govor u Saboru pripremio Power Point prezentaciju.”. HALO ?? PRVI PUT ?? Tek danas, u siječnju 2016.godine se netko sjetio u saboru grafički prikazati svoj plan rada? HALOO?? I još se čudimo u svim novinama?
    Zar to nije trebalo uvesti prije barem npr. 15 godina? Spriječili bi barem pola loših zakona kada bi ih netko pokušao logički prikazati kroz neki grafikon. A informatički neukima bi možda bilo neugodno javljati se za riječ bez Power Point prezentacije?
    A koliko vidim na slikama sabora, Orešković bi mogao imati i ozbiljan problem jer nigdje ne vidim gdje će projicirati svoju prezentaciju? Ne vidim platno za projekcije niti neki preveliki ekran na kojem bi prezentacija bila prikazana.
    Što to još znači? Da su SVI dosadašnji saborski zastupnici SVE zakone donosli isključivo pričajući o njima?

    • Poštovani kolega, razlog zašto se naši saborski zastupnici ne koriste prezentacijama može se objasniti izrekom Steve Jobs-a: ‘People who know what they’re talking about don’t need PowerPoint’! Za svaki slučaj, citirao bih i izvjesnog Sheldona Cooper-a: ‘Sarcasm’!

      • Misliš “Bazinga !!” ??
        Slažem se da prezentacije ne trebaju nužno biti u Power Pointu, i meni je već muka kada mi netko krene sa Power Point prezentacijom, ali poanta je da u saboru do sada nisam primjetio nikakva audio-vizualna pomagala za prezentaciju. Isključivo talk-talk-talk.

    • Najsmješnije su novinari i PowerPoint, vjerojatno ne znaju da postoje i drugi softveri iste namjena. Prejadni. Al ajd, naučili su novu riječ.

  4. Moj dojam je da ovaj graf dosta dobro korelira s pokazateljima koji bi kvantificirali pojmove poput: uređenost države, transparentnost i stanje ekonomije. Sigurno bi kroz više/bolje infrastrukturne ICT projekte mogli utjecati na to. Tko može reći da u jedan jedini (HR?) sustav ne možemo “strpati” svih 4.5 mil Hrvata i tamo imati aplikacije i podatke potrebne za rad više od polovice ministarstava i državnih tijela. Želimo li to?

  5. Dugoročan, ustrajan otpor vladajućih prema primjeni (ali i i poticanju primjene) ICT rješenja treba shvatiti kao brigu za svako radno mjesto odnosno za malog čovjeka, a temelji se na strašnoj procjeni te realnoj ugrozi za RH: ‘More than five million jobs will be lost to robotics and artificial intelligence by 2020 according to the World Economic Forum’.
    A oni znaju tko stoji iza tih robota i (umjetne) inteligencije…

  6. Nije li zanimljivo da je 40% sudionika bilo bolje od OTP Indeksnog u prošloj godini u natjecanju za najportfelj na mojedionice? To upućuje da je za većinu stvarno bolje ulagati u indexni fond.

  7. Prijedlog ulaganja u ICT kadar na području RH bi bilo ono što radi ZIP sada.

    Primjerice neka se program zove ICroatiaT

    Država treba urediti zgradu s pristupom brzim internetom, s većom salom (za prezentacije) i više manjih ureda za manje timove ljudi (3-4).

    Država bi ugovorila s različitim kućama za edukaciju ICT kadra besplatan pristup polaznicima ICroatiaT(naglasak na online poput lynda.com….može i Algebra).

    Svakih 12 mjeseci bi se raspisivao natječaj gdje bi se javljali pojedinci ili teamovi s različitim idejama za izradu aplikacija.

    Komisija od uglednih ICT stručnjaka(Saša Cvetojević) bi izabrala najobećavajuće pojedince/teamove i oni bi dobili pravo:
    Koristiti infrastrukturu, dobiti svoje računalo na korištenje (laptop), pristup nizu online(plaćenih) tečajeva i određenu novčanu naknadu koja bi pokrila osnovne troškove (marenda,prijevoz).

    Obaveza polaznika bi bila napraviti “nearly completed” working app s održivim poslovnim planom iza te aplikacije unutar tih godinu dana.

    Radile bi se kvartalne ocjene teamova da se održi smjer, ali i motivacija kandidata.

    Dalje bi država dala mogućnost sufinanciranja tih projekata na način da uđu u vlasničku strukturu firme koje bi im ona sama (država) pomogla otvoriti.

    Benefiti su enormni – svježe diplomirani mladi ljudi stječu iskustvo o vođenju projekta, međuljudskim odnosima, o birokraciji, o odnosu ideje i tržišta.
    Od teoretskog znanja o ICT-u prelaze na praksu – uče sve i svašta samo da bi poboljšali svoj projekt.
    Taman da i projekt propadne i jednostavno ne uspiju niti plasirati na tržište niti impresionirati komisiju – ostaje im iskustvo koje mogu iskoristiti za rad u drugim tvrtkama.
    Odjedanput oni design pattern’s koji su bubali na faksu dobivaju svrhu i smisao.
    Najvažnije od svega- razvijaju veze s ostalim kolegama i / ili influencerima u tom polju.

    • Sad razmisli zasto sve ovo, ako je isplativo, ne bi pokrenuo privatni kapital? Da nije jedin sto drzava treba – maknuti se s puta?

      • Tema je ICT sektor u HR i odnos države prema njemu, stoga moje spominjanje države. Inače samo postojanje ZIP govori o interesu privatnog kapitala u ovim idejama.

        • Da, ali vi zagovarate vise drzave. Jos cvrsci stisak drzave. Odnos moze biti i takav da je manje drzave. Zasto drzava treba biti vlasnik ICT drustva? Zasto bi drzava odredivala najbolju aplikaciju?
          Najveci trosak u ICT drustvu koje razvija softver je covjek. Nek drzava tu olabavi svoj stisak. Porezni, npr. Porezno gledano jedno ‘programersko’ mjesto vrijedi vise, mozda malo bezobrzano zvuci, od desetak radnih mjesta blagajnika. Zadrzat i otvoriti nova takva radna mjesta necemo postici planskom ekonomijom u ICTu. Ako ZIP uzmate za primjer, onda zasto privatnom kapitalu stvarati drzavnu konkurenciju?

  8. Pa iskreno, nisam siguran da zelim ikakva velika pomaganja od drzave direktno ciljana na IT sektor.

    Od stvari koje mogu/trebaju uciniti su provjetriti skolovanje, drzavno da bolje reagira na potrebe gospodarstva, a privatnome dati malo vise zraka za disanje. Svaka skola treba dopusnicu za rad koju treba obnavljati, ako je za dobivanje te dopusnice bitan netko tko radi u drzavnoj konkurenciji, ili njegov prijatelj s preferansa, stupanj aktivnosti privatnih skola ce biti vrlo umjeren.

    Iako skolovanje nekih dijelova ICT struke nije jednostavan problem niti kada mu se pristupi s nesto vise volje nego sto se to kod nas radi:

    http://mikehadlow.blogspot.dk/2015/12/learn-to-code-its-harder-than-you-think.html?utm_content=buffer9a8c9&utm_medium=social&utm_source=twitter.com&utm_campaign=buffer

    Postu koja je jos ako se ne varam glavninom drzavna osposobiti da salje robu van po konkurentnim cijenama. Meni kinez posalje uredjaj iz kine do Zagreba jeftinije nego sto bih ja platio postarinu za prazan paketic od Zagreba do Siska.

    Usput postoji li jos uvijek ona obavezna spedicija kod izvoza koja kosta 10 puta vise od onoga sto se izvozi?

    Ukinuti hrpe propisa koji na ove ili one nacine cine poslovanje na netu birokratskom ekstra tlakom i/ili visokim rizikom. Vjerojatno postoji ne manje od 100 propisa po kojima svaki inspektor koji drzi do sebe moze zatvoriti 90% malih firmi u tjedan dana ako mu je los dan ili mu se eto hoce.

    I naravno za kraj najvaznije, kao i svim drugim firmama, osjetno smanjiti porezno opterecenje.

    • Država niti jednom pojedinačnom sektoru ne treba (i ne smije) pomagati, samo bi bilo dobro da prestane odmagati. To znači da treba smanjiti sve poreze, pa će tako npr. smanjivanje poreza na dobit i dividendu biti korisno za sve a primarno kapitalno intezivne djelatnosti, dok će smanjivanje poreza na rad biti korisno za sve a primarno radno intenzivne djelatnosti, a najviše one s obrazovanijom/stručnijom radnom snagom i/ili međunarodno mobilnijom. Kako ICT spada među one koji su mobilni i stručni istovremeno tu će dakle porezi na rad biti od presudne važnosti. I ja se slažem da ne treba kao u Rumunjskoj smanjiti poreze samo IT radnicima nego to treba učiniti za sve plaće, svima da je maksimalni porez/doprinosi ukupno u iznosu do npr. 20 % od bruto 2, i svi sretni.

      Inače, da sam ja ministar financija/premijer, ja bih najradije, prije uvođenja flat tax kao nečega teoretski najpravednijeg mogućeg, u prijelaznom razdoblju kada treba pojačati domaću konkurentnost brzim tehničkim metodama, čak išao na inverziju progresivnog oporezivanja, da što veće plaće to manje ukupno fiskalno opterećenje, čak možda do toga da one najveće bruto plaće (recimo preko 40.000 kn mjesečnog bruto 2) doguraju tom inverzijom do ukupno cca. 0 % poreza i doprinosa. To bi npr. što se tiče ICT sektora omogućilo našim inženjerima da u Hrvatskoj imaju neto plaće slične kakve bi imali i u Kaliforniji, ali uz poslodavcu 30 % manji trošak radne snage nego bi imao tamo, što bi napravilo pravi bum u toj i sličnim industrijama u RH a onda vuklo i sve ostalo (jer oni koji prime te plaće u RH bi to ovdje dobrim dijelom i potrošili), pa tada domaći ljudi ne bi iseljavali nego bi još k nama i doseljavali mladi obrazovani ljudi iz Srbije, BIH, Slovenije, Italije, i poneko iz poneke druge države EU, što bi nam bilo korisno za gospodarstvo, demografiju…, za puno toga. Ali kod nas očito nije ništa važnije od ideologije “kako one koji najviše imaju treba i najviše opljačkati”, ne pali logika “nagrađuje se rad i stručnost” i sl., radije bismo svi skupa imali manje nego svi skupa više a pod cijenu da oni koji više zasluže imaju i još više.

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s