Uncategorized

Hrvatsko školstvo u brojkama i može li reforma kurikuluma uspjeti?


– Iskustva propale implementacije ‘bolonje’ navode na veliki oprez
– Obrazovni sustav sve neefikasniji, a pomaka u kvaliteti nema: vrlo loša pozicija u odnosu na ostatak EU se ne popravlja
– Broj učenika će predvidivo nastaviti padati, a broj učitelja raste
– Vrlo loši izgledi za tržište rada
– Treba li učiteljima povećati plaće?

+ + +

1. Na DZS su upravo izašli brojevi za osnovne i srednje škole, koji su vrlo zanimljivi, pa možemo ažurirati prethodni članak. Pogledajmo najprije broj škola. Broj osnovnih (uklj. područne) stagnira, srednjih raste :

(klik za veće)

U međuvrmenu, broj učenika je jako pao. Od početka stoljeća, odnosno u 15 godina, broj učenika u osnovnim školama je pao 21%:

Sad dolazimo do vrlo zanimljive stvari, broj nastavnika stalno raste — za srednje to i ne čudi toliko jer je više škola, ali obratimo pažnju na osnovne. Razvoj u zadnjoj godini je označen crveno. Ovo je zanimljivo IAKO su me kad sam prošle godine objavio slične podatke neki ‘dobronamjerno’ kritizirali jer ‘ne smiju se iznositi brojke bez tumačenja, a znanje nema cijenu!’ ili tako nekako. E pa znanje ima cijenu i vrijednost (pogledat ćemo kasnije PISA rezultate), a brojke su svakako ključna polazišna točka.

nastavnika OS

nastavnika SS

Ova dva broja se kumuliraju i dovode do sljedećega:

djaka po nastavniku os

ucenika po nastavniku ss

Ovo se može i detaljnije analizirati. Vjerojatno zbog isljevanja, u Slavoniji broj učenika u OŠ pada brže nego u RH: u dvije godine se smanjio 6,2%, a u RH 2,2%. Međutim je broj natavnika rastao brže nego u prosjeku: 4,0% u dvije godine spram 2,2% u Hrvatskoj! Prvo je indicija teškog gospodarskog stanja u Slavoniji, a da li je drugo osnaživanje indicije da vlast školski sustav koristi za ‘nalaženje posla – zapošljavanje’ (jer upravo gdje je gospodarska situacija najteža, poslovi su traženiji i vredniji, a ovo je u ingerenciji lokalne politike).

Ponekad postoje primjedbe da treba gledati u stvari po principu ‘FTE – full time equivalent’ (ekvivalent punog radnog vremena). Gornje brojke su mi bolje jer postoje duže vremenske serije (DZS prije nije objavljivao FTE). Ovo je malo drugačije, ali dugoročni trend je isti (a i kratkoročni, i FTE je porastao ove godine):

ucenika po nastavniku os FTE

djaka po nastavniku os FTE

Evo kako to izgleda u EU. Zadnji podaci u pripadnoj tablici su za 2014., ali za manji broj zemaalja, pa prikazujem one iz 2013. Ovo su FTE i usporedite s nekim zemljama koje sam označio zelenim. Posebno sam označio Finsku, koja je kao veliki uzor svim reformama u svijetu:

djaka po nastavniku EU FTE

Jedna druga tablica na Eurostatu nam daje trendove, ali su podaci samo do 2012. (međutim sve je jasno). Donji prikaz je bez uključene Danske (za koje nema podataka), a za neke zemlje nedostaju određene godine što sam interpolirao (ne utječe na rezultat):

djaka po nastavniku EU FTE trend

2. Trendovi.

Pogledajte nekoliko zanimljivih (tužnih) grafikona koji pokazuju kamo idu ove brojke. Pogledajmo najprije ‘teorijski’ broj učenika prema rađanju onih koji bi trebali po dobi biti u osnovnoj školi i stvarni broj đaka (za picajzle: da uzeto je u obzir da prvi i osmi razred su miks godišta).

‘Kohorta’ ovdje znači onaj raspon godina koji po starosti treba biti u školi.

teorijski i stvarni broj učenika u OŠ

Ovo je procijep u tom broju. On opet raste: prije je vjeorjatno bio velik zbog poslijeratnog iseljavanja, a sada raste zbog ekonomskog (u biti on se dobija iz rađanja, useljavanja, iseljavanja i smrtnosti; druga varijabla je manja od prve, a treća vlro mala, naravno i srećom):

 

procijep OŠ

Ovdje je prikazano to isto, samo kao postotak ‘teorijske’ kohorte koja  završ u školi, ali je dodano isto i za srednje škole:

postotak kohorte

Ovo nam treba za modeliranje. Vidimo da je s vremenom sve više đaka upisivalo srednju školu, ali taj % se sada stabilizirao oko 90%, i teško da može značajnije rasti. Ipak, pretpostavimo li mali rast tog postotka (nastavak kratkoročnog mini-trenda) i uzmemo isti % ‘nedostajuće djece’ (iako će vjerojatno on rasti), dolazimo do sljedećeg optimističnog scenarija za broj đaka u OŠ i SŠ:

učenici OS i SŠ

Ovo, između ostalog, ima nesagledive posljedice na tržište rada, pogotovo s obzirom na već sada potpuno neprilagođen output (pogotovo u STEM zanimanjima!).

3. Dolazimo do druge teme: rezultata obrazovnog sustava.

Najbolji pokazatelj je PISA. Zadnje objavljeno istraživanje je iz 2012. i tu u odnosu na ostatak EU stojimo vrlo loše. Pogledajte i sami pisa-2012-results-overview.

Nažalost, to je praktički potpuno isti rezultat kao i 6 godina ranije, pogledajte ovdje za pisa-2006-mathi pisa-2006-science.

Ovo su gore vrijedni podaci koje vrijedi proučiti. Samo za ilustraciju dajem i ovaj grafikon s Eurostata, koji pokazuje postotak 15-godišnjaka koji su jako loši iz matematike (ispod razine 2).

Međutim, prije toga recimo nešto jako važno: kvaliteta znanja naših učenika je još lošija nego to pokazuju rezultati na PISA (vidite niže).

Pisa bellow level 2 on math
Da bude jasno, Razina 1 je:

Level 1 (Score between 358 and 420)

Students at this level can:

– Answer questions involving familiar contexts where all relevant information is present and the questions are clearly defined.
– Identify information and to carry out routine procedures according to direct instructions in explicit situations.
– Perform actions that are obvious and follow immediately from the given stimuli.

Znači jadni učenici koji su ispod razine ne mogu ovo (a možda ni ovo gore u 1):

Level 2 (Score between 420 and 482)

Students at this level can:

– Interpret and recognize situations in contexts that require no more than direct inference.
– Extract relevant information from a single source and make use of a single representational mode.
– Employ basic algorithms, formulae, procedures, or conventions.
– Reason and make literal interpretations of the results.

Pitamo se što je tragično u ovome? To je:
– najprije jako nisko mjesto
– ali još više činjenica da ubacujemo sve više resursa u školstvo koje stoji na mjestu.

To je kao neefikasna parnjača koja treba sve više ugljena, ali taj ugljen dovodi do više neefikasnosti itd.

Evo i jednog jako zanimljivog grafikona koji prikazuje da nema očite veze između kvalitete outputa obrazvonog sustava, opisano s PISA 2012, i broja natavnika po učitelju:

pisa vs ucenika po nastavniku

Sad dolazimo do jako jadnih stvari.

Naši učenici su orijentirani štrebanju; kompetencije su im više statičkog umjesto interaktivne, a bolje memoriraju ‘znanje’ umjesto da ga znaju upotrebljavati:

strebanje

To pokazuje i sljedeći grafikon. Naši đaci su u rješavanju problema lošiji nego bi ‘trebali biti’ prema PISA rezultatu:

problem solving vs expectations

A motiviranost đaka je vrlo niska (crvenu crtu sam umetnuo u grafikon da se bolje vidi razina na kojoj smo):

motiviranost učenika

4. Iz gornjih podataka vrlo jasno slijedi da sustav vapi za popravkom.

U Hrvatskoj se puno priča o reformi kurikuluma, ona navodno čak i eksperimentalno počinje. Recimo da je to ‘upgrade softvarea’. Međutim, promotori promjene kurikuluma potpuno zanemaruju gornje podatke, uopće ne pričaju o njima (hardver), primjerice što napraviti s već i ovako velikim brojem nastavnika ako se broj đaka nastavi brzo smanjivati, a hoće! Za one koji nisu dobro razumjeli gornje grafikone, evo još jednom (jednog):

živoreođeni

 

Pitanje je da li promotori zanemaruju ovu temu – tj. pitanja sustava – koja je nerazdvojna od reforme kurikuluma, iz naivnosti ili proračunatosti (da ne ‘talasaju’). Ali svakako je čudno. Pogotovo sjetimo li se kako smo upropastili bolonjsku reformu, koja je bila daleko jednostavnija za implementiranje od ove reforme kurikuluma. Pretvorili smo ju, ne u njenu karikaturu, nego suprotnost. Da se netko htio sprdati s implementacijom ‘bolonje’, napravio bi upravo kao mi!

Odličan članak Zorana Kurelića o tome imate na Vaseljeni. Zadnja rečenica iz njega:

Zaključno, ako i druge reforme provodimo samo zato da ih skinemo s vrata, te ako reforme doživljavamo kao davež koji nam je nametnula prezahtjevna Europska unija, rezultati će biti podjednako nepoželjni. ˝Bolonja˝ je primjer kako ne provoditi reformu.

ŠTO treba promijeniti u kurikulumu, jednostavno je i  lagano za razumjeti, pogotovo jer smo jako zaostali pa i osrednji ‘upgrade’ znači puno za nas. Konkrente stvari kao što je STEM dioPročitajte bilo koju knjigu o suvremenom obrazovanju i moći ćete generirati rečenice skoro kao u random generatoru. Evo ‘my five cents’ iz mog intervjua u Jutarnjem, jednostavno je zar ne?

U Hrvatskoj je upravo počela javna rasprava o novom obrazovnom kurikulumu. Koji je vaš stav o našem obrazovnom sustavu?

– Svijet se mijenja brže nego ikada, ali edukacija se ne mijenja dovoljno brzo kako bi pratila sve nadolazeće promjene. A cilj edukacije bi trebao upravo biti priprema za budućnost. No, veza je povratna: filozofija i načela koja danas promoviramo u učionici, postaju naša društvena načela sutra. U svim suvremenim društvima pristup edukaciji se izrazito promijenio. Umjesto prikupljanja činjenica i znanja u atmosferi podređenosti autoritetu, ta društva pokušavaju razvijati znanja, ali i vještine, te razvijati otvoren i siguran karakter prilagođen suvremenom društvu, a sve to u kontekstu meta-učenja. Što znači da je znanje o tome kako učiti važnije od samog učenja! Važnije od samoga znanja je sposobnost stjecanja znanja, a primarne vještine postaju rješavanje problema, upotreba tehnologije, inovativnost i kreativnost – i to može biti vještina.

Dakle, djecu treba naučiti kako da sami uče?

– To je posebno važno jer nas tehnologije redefiniraju brže nego ikada. One su nas uvijek oblikovale. Izum poljoprivrede nas je redefinirao, industrijska revolucija također, ali današnje tehnologije kao što su robotika, umjetna inteligencija, biotehnologija, nanotehnologija donose nevjerojatne promjene.

Kako se obrazovni sustav može prilagoditi takvom okruženju?

– Budućnost nam zasigurno donosi još više volatilnosti u društvu i na poslu, nesigurnosti – ako je definiramo u današnjim terminima. Svijet se mijenja, a mijenja se onaj tko se ne mijenja! A onaj tko se mijenja u skladu sa svijetom moći će uživati u sve većem blagostanju. Kao što je rekao bivši američki ministar obrazovanja Richard Riley, trebamo pripremati đake za poslove koji još ne postoje, koji će koristiti tehnologije koje još nisu izumljene, kako bi se riješili problemi za koje ni ne znamo da će postojati.

Rješenje naravno nije u tome da u stilu TED predavanja oduševljeno pričamo fraze o tome kakvo želimo da bude školstvo u smislu rezultat, to je dobrodošla kupnja podrške javnosti, ali je samo jedan manji dio potrebne priče.

Pogledajmo koliko toga treba mijenjati u sustavu. Primjerice, mislim da su nastavnici potplaćeni, naime u smislu da kad bismo htjeli jako dobre profesore koji će implementirati promjene u obrazovnom sustavu, moramo ih jako dobro platiti

Ovaj grafikon pokazuje da naši profesori u matematici isporučuju više (u grupi usporedivih zemalja – sivo) nego im plaće to indiciraju. Dakle, ako želimo to dovesti u prosjek, trebamo ili smanjiti očekivanja u matematici (koja je osnova za cijeli STEM), ili im povećati plaće. Ja sam za to da profesori budu društvene zvijezde, uvaženi, s dostojanstvenim plaćama.

Place ucitelja i pisa math

Tu se već postaljaju jako teška pitanja:
– da li je neuspješna implementacija ‘bolonje’ dovela osim do jakog deficita u nekim strukama (ponajviše ICT) i suficita u nekim drugim (prijerice, nastavničke)
– da li stoga nastavnici zapošjavaju političkokm odlukom, a ne iz potrebe, pa posao prije dobijaju oni s dobrom vezom umjesto onih najboljih
– kako to da naši centralni planeri nisu predvidjeli smanjeni broj đaka koji je egzaktna posljedica manjeg broja rađanja

Da ne duljim, puno toga bi se moglo reći. Recimo ovo je pokazatelj kako imamo u prosjeku mlade profesore, ovo je samo srednje škole. Kao što možete vidjeti, profil je sličan kao u VB, gdje broj đaka u školama raste:

dob nastavnika

5. Ukupno, teško je očekivati, s obzirom na naš reformski potencijal, te gore opisane probleme u sustavu (kako motivirati dobre profesore većim plaćama ako je situcija kao gore) brze učinke bilo koje reforme. A ovakva reforma i po naravi može imati samo dugoročne rezultate.

Upravo zato, i s obzirom da je STEM (Science-Tech-Engineering-Math) temelj sve više zanimanja, a u našem obrazovnom sustavu naročito deficitiran, i kako bismo probali zatvoriti ‘opportunity gap‘ za klince koji su sada u školi i učinci reforme ih neće zahvatiti, pokrenuli smo projekt Croatian Makers, i posebno, masovnu Croatian Makers ligu.

Pogledajte, primjerice:
koje sve škole sudjeluju u Ligi
kako robotička zaraza izgleda već i prije prvog kola
pregled radionica s profesorima (gledajte kako su zadovoljni!)

U biti, ‘kladimo se’ na dobre edukatore, motivirane učitelje koji svojim đacima žele pružiti više (i njihove ravnatelje). Žao nam je što se u Ligu nije uključilo još više škola (iako ne znam kako bismo time upravljali). Ali u svakom slučaju obećajemo širenje ove, ali i pokretanje novih akcija.

Pratite na i na našem FB zidu, a prvo kolo Lige se odražava u utorak i srijedu.

Kao što možete vidjeti ovdje, neki se već skroz ozbiljno pripremaju! Ali poanta Lige nije u natjecanju, nego u omogućavanju SVIMA da uđu u ovo jako zanimljivo područje (robotika je za djecu najbolji alat za ulazak u programiranje, ali i usvajanje kulture uspjeha); od 10:00 na ovoj snimci:

MIS

Oglasi

Kategorije:Uncategorized

43 replies »

  1. mene baš zanima koliko su ova PISA istraživanja relevantna, bio sam jedan od testiranih 2009., pitanje je s kakvom ozbiljnošću učenici pristupaju takvim testovima po pojedinim zemljama, regijama, kakva je situacija na terenu (u učionicama) prilikom samog testiranja… ista stvar je i s provođenjem anketa :), ali istina nema relevantnijeg istraživanja

  2. Ne znam za PISA istraživanja, ali sam svjestan da se kvaliteta obrazovanja očituje kroz usvajanje znanja promatrajući većinu (prosjek) učenika. U tom smislu su ekstremi (outlajeri) kao npr. uspjesi pojedinaca na međunarodnim školskim natjecanjima zapravo vrlo loši indikatori stanja u školstvu, iako su medijima naravno zanimljivi (i trebaju biti samo se na osnovu njih ne može zaključiti da je sa školstvom sve u redu).

    Po meni nedostaje kvaliteta kontrole u sustavu (ok možda nisam upućen, priznajem). Ali za sustav u kojem je recimo prosjek ocjena od 5-8 razreda ključan za upis u srednju školu po meni je suludo da to nije ozbiljna stavka. Kako sada stvari stoje ,time se samo potiče štreberaj među djecom, a da ne govorim o stresu. Po meni je daleko bolje uvesti prijemne ispite, tako je stres barem ograničen na nekoliko mjeseci prije ispita, a ne na četiri godine. Također, djeca bi time bila manje izložena svojevoljnosti nastavnika. Govorim iz osnovnog iskustva, gdje neki nastavnici forsiraju “distribuciju” a naravno iz istog predmeta u drugim školama je “distribucija” 50:50 između ocjena 4 i 5, čime se čini nepravda djeci.

    Dakle ako ne postoji quality control, čime bi se nastavnike sustavno provjeravalo (da, da se provjeravaju distribucije ocjena, ako ništa drugo unutar iste škole a među raznim predmetima), onda više dajte vratite prijemne ispite!

    • Govori nam da se učenici i roditelji još uvijek kod nas uzdaju u papir pa radi toga papira trpe 4 sve 4 godine. Ja sam učenicima ponavljao da srednja nije obvezna, a da papir više ne zapošljava, nego volja da se nešto radi, pa da promjene školu, ali je ta opcija kod nas blokirana. zato ja stalno predlažem da se odblokira i da učenici šetaju od predmeta do predmeta po školama, mislim na stručne predmete, i tako vide što vole a što ne, u čemu će dalje a u čemu neće dalje.

  3. Tužno je kad ovoliki tekst i opširna analzila počiva na jednom brojčanom podatku koji je pogrešan. U Hrvatskoj nema 60.000 nastavnika. Ima 60.000 ugovora od kojih je određen dio njih na pola ili manje radnog vremena s tim da odgovarajući nastavnik ima dva ili više ugovora (radi na dvije škole). Porast broja ugovora sasvim bi lako mogao biti uzrokovan porastom broja diplomiranih na dvopredmetnim studijima te porastom broja samih dvopredmetnih studija.

    • Potpuno ste u krivu. Usporedite broj FTE i kako Vi kažete ‘ugovora’, pa ćete vidjeti kako nije kako govorite. A k tome, bitni su trendovi koji su vrlo jasni.

      • Iskreno, ne znam kako zavod za statistiku radi svoj posao. Ono što je poznato na terenu je da su učionice pretrpane (POGOTOVO u srednjim školama; u osnovnima je stanje još kakvo-takvo) i da se u razredima isključivo nalazi jedan nastavnik, što u zapadnim zemljama često nije slučaj. Dakle, jednostavno, brojke ne stoje. Ali valjda vrijedi ono, ako ti je glava u uključenoj pećnici, a noge duboko zamrznute, statistički se osjećaš ugodno. A i da je s brojkama sve u redu, same za sebe nisu dovoljne za bilo kakvu ozbiljnu analizu zbog gomile drugih faktora, ali to je već druga priča.

        • Poštovani, brojke ne lažu. Ne znam što sve ulazi u obaveze nastavnika, modža se neki pripremaju za nastavu jako dugo, neki ‘pripremaju’, neki rade dodatne aktivnosti oko škole itd.

        • Poštovani, brojke u ovom slučaju lažu, ako ne znate što sve ulazi u obaveze nastavnika, ja ću vam reći, a ako ne vjerujete, informirajte se sami: glavna stvar je satnica. Puna satnica iznosi 22 sata tjedno neposrednog rada u razredu (21 odnosno 20 sati za hrvatski, matematiku i/ili strani jezik, nisam siguran, ali u svakom slučaju propisano je). Dva sata za razredništvo, nekoliko sati ako ste sindikalni povjerenik, nekoliko sati ako ste koordinator za maturu. Teoretski je moguće da neki učitelji negdje dobivaju satnicu za “uređenje škole” ili “uređenje oglasne ploče”, ali to su iznimno rijetki slučajevi. Nema fleksibilnosti. Nema toga da se zapošljavaju nastavnici koji onda rade manje za istu plaću. Računovodstvo u obrazovnom sustavu je iznimno kruto i s malo mogućnosti korekcija (osim ako je riječ o ravnatelju koji je bratić prdsjednika općine ili slično, a nastavnik njegov pulen, ali i to su samo pojedinačni slučajevi i ne objašnjavaju ovakve grafove).

          Moguće je da su ovdje uračunati “asistenti u nastavi” koji se u proteklih nekoliko godina zapošljavaju kako bi pratili učenike s tešoćama u razvoju, kao i one zaposlene u produženom boravku (drugim riječima, vrtiću). Ali to nisu nastavnici, to je dodatni posao za koji su zaposleni dodatni ljudi. Do jednokratnog skoka je došlo kad je krenula državna matura zbog čega su uvedeni ispitni koordinatori. Međutim, to se ne vidi na grafu što mi je još jedan razlog za sumnju u ovo.

          Dakle, slobodno birajte hoćete li slijepo vjerovati brojkama koje ne govore ništa o sebi niti kako se došlo do njih i nastaviti ne vjerovati ljudima koji vam pokušavaju nešto objasniti, ili ćete malo maknuti dupe iz udobne analitičke fotelje i shvatiti da ponekad stvarnost nije onakva kakva je opisana na papiru i da možda nije dobro uvijek vjerovati podacima koje vam servira netko iz hrvatske državne službe.

        • Ne razumijem, pa koliko ima tih sindikalnih povjerenika? I koordinatora mature? Slažem se, imati punu satnicu, biti sidnikali povjerenik, koordinator za maturu i još razrednik, nije nešto što bih ikome poželio 🙂

        • U svakom slučaju, ako vas zaista zanimaju konkretne informacije, a ne uzdizanje vlastite pameti, imate moj mail, za bilo kakva pojašnjenja stojim na raspolaganju. Mislim da sam ovdje završio.

        • Gavran Vam dobro govori.
          Moje dijete ide u OŠ Tituša Brezovačkog u Španskom u Zagrebu (ne, ta škola nije u vašem Croatian Makers programu, provjerio sam). U razredu mog djeteta ima 30-tero djece. Slična situacija je i u ostalim razredima. Zbog velikog broja djece, morali su uvesti međusmjenu. Vaša statistika je u očitom raskoraku sa stanjem u, primjerice, toj školi koja je pretrpana kao košnica. Pretrpana, ali ne nastavnicima nego ogromnim brojem djece, i taj broj se nekako baš i ne smanjuje. Ja bih rekao da se čak i povećao u zadnje vrijeme.

          Osim toga, trebalo bi postaviti pitanje: gdje, po vama, svi ti pusti nastavnici rade? Jer, u zadnjih 20 godina nisam baš primijetio da su garniture na vlasti pretrgle u građenju novih škola, pa bi po Vašoj logici ispalo da u svakom razredu sjedi po 5 nastavnika i 2 učenika. Daj bože da je takva situacija u OŠ Tituša Brezovačkog u Španskom!

        • Gavran nažalost ne govori dobro. Brojke ne lažu. Upravo vjerojatno i jest problem u tome što rade ostali nastavnici u toj ili nekim drugim školama dok su razredi od 30 đaka. A imamo tako malo đaka po nastavniku. razredi bi komotno mogli biti po 20 đaka. Statistika nije ‘moja’ nego su to čvrste i pouzdane brojke DZS i Eurostata.

        • Poštovani g. Bakić,

          brojke su istovremeno točne i nisu točne, pa je onda i analiza manjkava.

          Naime, ako se radi o statističkom prosjeku za cijelu RH, to uključuje i osnovne škole u gradovima koje su pretrpane i osnovne škole u malim mjestima i na otocima gdje se nastava drži ponekad i za samo 1-5 đaka. Stvar nije toliko bipolarna sa srednjim školama, ali je trend sličan. Dalje, vjerojatno u taj prosjek ulaze i glazbene škole koje većinu predmeta predaju 1 na 1, osim teoretskih poput solfeggia i općeobrazovnih.

          Kako radim u umjetničkoj školi i predajem praktičan predmet, ja recimo imam u prosjeku 10-ak đaka na satu jer je to otprilike 1/3 razreda. Meni je divota raditi jer i klince (uglavnom) zanima to što radimo, oni sami sve rade na računalima dok ja dajem zadatke i ohrabrujem kako da što bolje iskoriste svoju kreativnost. Ali na općim predmetima nastavnici grcaju jer su programi prenapuhani i učionice pretrpane. I postoje samo 2 izborna predmeta: vjeronauk i etika, te jezik engleski ili njemački.

        • Brojke su točne, i to je uvijek glavnina istine.
          Ljudi koji ne žele istinu, uvijek kažu da brojke nisu prava stvar nego govore o raznim posebnostima i slično. Kad kažemo da je po ljeti vrlo visoka temperatura, recimo da je širom zemlje 40 stupnjeva, malo kome pada na pamet nijekati tu opisnu snagu brojki tako da kaže da je kod Pere u šumarku zapravo 38,8, a kod Ante na terasi u stvari 42 te da stoga ne smijemo reći da je vruće jer je u Hrvatskoj izmjereno 40.

        • “Brojke su točne, i to je uvijek glavnina istine.
          Ljudi koji ne žele istinu, uvijek kažu da brojke nisu prava stvar nego govore o raznim posebnostima i slično. ” – Nbakic

          Ne, nije uvijek glavnina istine. U većini slučajeva brojke mogu dati točnu analizu stanja, ali ne u svakom području. A po meni, cijela naša civilizacija se previše bazira na brojkama i statistici, a premalo na onome što je dobro za ljude.

          Recimo u znanosti, da li IF (impact factor) može sumirati nečiju karijeru?

          http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2530861/

        • @Superskeptik

          Civilizacija se uvijek bazirala na brojkama i uvijek će. I sav fizički svijet opisujemo brojkama (ponekad isključivo brojkama, kvantnu fiziku nitko ne razumije drugačije nego kroz brojke, neintuitivna je) iako je broj sam po sebi nematerijalna stvar. Dakle broj je savršena misao, veza duha i materije, time je to ono nešto što nam daje moć razumijeti cijelu stvarnost. Jednog dana će ljudski um brojkama opisati sve detalje stvarnosti, sve tajne svemira, pomoći nam ovladati prirodom do te mjere koju danas nitko još ne može pojmiti, do mjere koja se inače pridaje samo božanstvima.

          U tom kontekstu umanjivati ulogu brojki u našoj civilizaciji, govoriti da ne možemo brojkama opisivati te neke trivijalne stvari, je totalno bezveze. Kako drugačije ako ne brojkama, brojke su ono najjače što imamo.

          Brojkama se uvijek pridavao veliki značaj, nekad čak i iz par brojki datuma rođenja se mislilo opisati cijeli život pojedinca. To naravno nije bilo baš previše pametno. Na nama je da brojke koristimo racionalno, da korisitimo znanstvenu metodu, a statistika spada u znastvenu metodologiju, pomoću statistike savršeno legitimno možemo opisivati te trivijalnosti koje su ovdje tema.

          Ne možemo umanjivati vrijednost brojki samih po sebi, trebamo se samo truditi te brojke što bolje izmjeriti, što kvalitetnije obraditi, što pravilnije koristiti znanstvenu metodologiju.

          Ako negdje nekad ima nekih manjkavosti u statističkoj obradi dok nemamo bolju nema se tu što puno buniti suštinski, samo se treba raditi na popravljaju tih metrika, metodologija itd.

  4. Moje iskustvo profesora u srednjoj strukovnoj školi i što bih mjenjao:
    1. učenici su “zarobljeni” 4 godine u istoj školi i trpe to samo radi papira, iako su otkrili tijekom školovanja da ih ta struka ne zanima. Tako je mojih učenika web dizajnera završilo na svim fakultetima koji postoje, i na sociologiji, i na povjesti, FESB-u, psihologiji.

    Treba učeniku dozvoliti premještanje semestralno, sluša kod mene programiranje jedno polugodište i zahvali se i meni i Školi i ode drugo polugodište na nekoliko drugih stručnih predmeta i sve tako.

    Znači, trebamo ponuditi predmete a ne zanimanja, pogotovo što mi ne znamo koja će to zanimanja biti tražena, a zanimanja su upravo taj stručni kurikulum, pa onda pada u vodu i sam izraz kurikulum, što je to danas kad zanimanja nema, nego postoje predmeti.

    Jasno, tada je i ocjenjivanje besmisleno, bar ne ovo s ocjenama, jer kome se svidi programiranje kod mene on će to i nastaviti i bit će dobar u tome što odabere. Jasno, on će otkrivati što njemu uz programiranje još najviše leži i treba pa će na taj način složiti sam sebi grupu stručnih predmeta (kurikulum, zanimanje)

    Ocjenjivanje bi išlo kroz natjecanja i prezentaciju svojih projekata, da li kome trebaju, da li tko u njih želi ulagati.

    Tako bi osmaši imali popis stručnih predmeta u svome gradu, županiji, državi i upisivali to polugodišnje, a ne kao sada tek nekoliko srednjih stručnih škola koje su za tebe spremile kurikulume zanimanja, bez da su tebe išta pitale.

    Može se ovaj moj prijedlog nazvati mobilnost učenika srednje stručne škole i nestanak ocjena.

    Strahovito puno ima posla, i to pametnog posla, pa tko će nas naučiti tim poslovima ako neće škola, tko?
    Svi vidimo te poslove, pa okrenimo im se licem, a ne leđima. Tko? Svi, koga se god to tiče. Svi koji su sad okrenuti leđima, koji o tome šute ili se nadmudruju. Treba ići u glavu = kaji je to put do posla?

    5) Jer učenici do kraja tog “zatvora” od 4 godine kažu da neznaju što će nakon srednje škole, koji će faks upisati, mnogi znaju samo da to neće biti u vezi ovog što uče u srednjoj. Ako je učenik taj koji bira, a mora tako biti jer će raditi on, a ne kurikulumi, onda bi mu trebalo ponudi 1000 predmeta i što više njih stalno više, umjesto nekoliko zanimanja određenih administrativno odozgo. Učenik će probati te predmete i znat će zanimaju li ga ili ne. Znat će! Sad zna samo ono što ga je dopalo.

    O općim predmetima ne znam ništa, sve gore se odnosi na stručne predmete.

  5. Do sada nisam vidio statistike za FTE, hvala na ovome, Statistika je stvarno poražavajuća. A i rezultati.

    Meni osobno bi bilo zanimljivo vidjeti statistike iz kojih bi izbacili profesore i nastavnike vjeronauka te se nadam da će napokon informatika biti obavezan predmet (ne nisam prof informatike).

    Također jedna mala sitnica koja me oduvijek tišti je ta da se sustavno ne cijeni znanje.

    Državni prvak iz nekog predmeta, matematike ili biologije redovno “dobije” isprintanu “čestitku” koja stoji na oglasnoj ploči tjedan dana, dok se za 3. mjesto na gradskom natjecanju iz nogometa daje svakom članu tima medalja i za školu pehar. Taj pehar je onda trajno izložen u vitrini na hodniku škole pod natpisom “uspjesi naših učenika” te se taj uspjeh pamti i može vidjeti. A za “štrebere” koji su 4 puta u srednjoj školi bili državni prvak iz matematike nitko nikada ne čuje.

    Možda čuje, kada taj isti postane poznati znanstvenik ili poduzetnik vani, onda će ga zvati ne da održi predavanje u školi, nego da da donaciju kako bi se kupili novi dresov za sportski tim.

    Nadam se da će uskoro moja privatna firma biti dovoljno jaka da donira pehare za državne i županijske prvake iz (barem) “mojeg” predmeta

  6. oni koji bi da imaju djecu ili imaju malu djecu moraju odlaziti napolje iz jednostavnog razloga što su zbog društvene brige o općem dobru ( besplatnom zdravstvu ,školstvu i čemu god općekorisnom) njihove plaće previše optrećene a njihov posao nekonkurentan

  7. Bilo bi zanimljivo usporediti plaće učitelja u Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje po nekom parametru (prosječna plaća iste razine naobrazbe ili bdp po stanovniku?) s obzirom na nastavno opterećenje. Naime, učitelji u Hrvatskoj imaju relativno malu normu sati nastave, a više vremena za pripremu.

  8. Osnovni problem ove reforme , kao i ona šuvarova iz osamdesetih, što je ona samo kurikularna bez ulaženja u organizacijsko-upravljačke mehanizme u školstvu, a naročito bez ikakvog upliva u HR (human resurce).
    Iz tog razloga kao što ni bolonja nije ništa promjenila (jer se nije mijenjao ‘upravljački sklop’ na sveučlištu) tako ni ova reforma nema nikakve šanse.
    Jokić je jako pozitivan lik ali kao i svi oko njega nikad nije radio u realnom sektoru i nikad nije upravljao ljudima, te ne razumije koliko taj faktor, ljudski faktor, najkritičniji u svakom restruktuiranju. Ovo što radi Jokić je kao da u neku tvornicu želiš uvesti komplet novu tehnologiju a da pritom ništa drugo ne mjenjaš.
    Naime veliki problem hrvatskog školstva je isti kao i hrvatskog zdravstva i isti kao i cijele državne uprave. Svi ti državni ‘instituti’ se u suštini doživljavaju kao socijalne institucije u koje jednom kad se uđe unutra nitko i ništa vas ne može izbaciti iz njega.
    Pojednostavljeno možete raditi koliko hoćete i kako hoćete bitno da zadovoljite osnovne forme tipa biti redovan na poslu, ispunjavati formulare, politički ne talasati… kvaliteta rada uopće ne utiče na to da li ćete ostati na poslu ili nećete.
    Primjer iz škole moje supruge nastavnik tehničkog je kronični pijanac već cca jedno 20-30god. Nitko niti ne razmišlja da mu da otkaz. I tako već 20-30god sa već 20-30 uništenih generacija učenika. Oportunizam na djelu ,nećemo valjda jadnog čovjeka potjerati na cestu’ je jači od ljudskih sudbina 20-30 generacija.
    Još je gore kod upravljačkih pozicija kvaliteta rada i refernce su najmanje bitne kod izbora ravnatelja ili dekana.
    U suštini cijelokupno hrvatsko školstvo drži 10-15% vrhunskih profesionalaca i stručnjaka koji bez obzira na plaću svoj posao odrađuju iznadprosječno dobro i drže status svojih škola ili fakulteta. Ostatak od cca 50% odrađuje svoj posao prosječno dok ih je barem 30% potpuno zalutalo u školski sistem.
    Na mjestima ravnatelja i dekana ovi su postoci obrnuti, 30% nikad nisu ni smjeli doći na poziciju, 50% ih ‘odrađuje mandat’ i ima svega 10-15% onih vrhunskih na upravljačkim pozicijama.
    Povećanje plaća u takvom sustavu vrijednosti je bacanje novca. Dok god se dešava da osoba koja nako osmog sic! puta što pada na stručnom ispitu i dalje ostaje u školi raditi i dokle god se taj metalitet ne promjeni nikakvih promjena neće biti.
    I naravno upravo zbog tih 30-tak posto zalutalih koji nisu na vrijeme izbačeni iz školstva cijelo školstvo će patiti zbog nepoštovanja nastavnika i profesora i kao struke i kao javne službe.
    I to s pravom.

  9. Što se analize brojki u osnovnim i srednjim školama tiče, ja ću se osvrnuti samo na osnovnoškolski sustav jer u njemu radim preko petnaest godina. Srednjoškolski ne poznajem dovoljno, a ova se dva sustava jako razlikuju.
    Zanimljivo je u kojim je školskim godinama zabilježen najveći pad broja učenika, s obzirom na promjene koje su se događale od 2008. u školskom sustavu.
    Broj učitelja prikazan u tablici ne odgovara stvarnom broju zaposlenih učitelja. Npr. ako jedna osoba zaposlena u punom radnom vremenu radi u školi A i u područnoj školi A, vodi se u ovom prikazu kao dva učitelja ( takvo je i objašnjenje u Metodološkom objašnjenju Priopćenja).
    Često se događa da učitelji predmetne nastave rade u dvije, tri, pa čak i četiri škole u ovakvom prikazu.
    Sa mnom radi kolega koji je zaposlen u tri škole, a nema puno radno vrijeme. U ovakvom prikazu on se vodi kao tri učitelja.
    U prikazanom periodu uveden je engleski jezik kao predmet u razrednu nastavu od 1. do 3. razreda. Samo sklapanjem po jednog ugovora za oko 1200 područnih škola za nastavnike engleskog jezika povećao bi se za toliko broj učitelja u prikazu Državnog zavoda za statistiku, bez obzira što ti učitelji već rade u sustavu, pa čak neki i u punom radnom vremenu.
    Broj učitelja u ekvivalentu pune zaposlenosti također ne predstavlja broj zaposlenih u osnovnim školama. U metodološkom objašnjenju piše:“ Broj učitelja i stručnih suradnika prikazan ekvivalentom pune zaposlenosti odgovarao bi stvarnom broju fizičkih osoba.“.
    Na žalost, stvarnog broja fizičkih osoba- učitelja, zaposlenih u sustavu osnovnoškolskog obrazovanja, nema. Broj FTE također je rastao u vremenu najvećeg opadanja broja učenika, i uvođenja novina u školski sustav. Njegov porast najveći je od šk. god. 2007./8. do 2008./9..
    Kod tumačenja i FTE broja i broja učitelja, treba uzeti u obzir i činjenicu da je u školama sve veći broj zaposlenih na ugovor o djelu. Ti se zaposlenici također u Priopćenju vode kao učitelji, a oni to nisu.
    Čini mi se da ste u statistici zbrajali broj učitelja u osnovnim školama (redovitim) i u osnovnim školama za djecu i mladež s teškoćama u razvoju. „ Broj učitelja“ u redovitim školama je na početku ove školske godine prema podacima 32 155, a u osnovnim školama za djecu i mladež s teškoćama u razvoju 837, što zajedno iznosi 32 992. Ta se dva broja ne mogu zbrajati i jednostavno ne daju realnu sliku škola. To bi značilo da zbrajate broj učenika u npr. petom razredu Centra za autizam i petom razredu u redovitoj osnovnoj školi. Vidim da ste to napravili i u FTE broju učitelja, jer je broj FTE manji od 27 000 na početku ove školske godine u redovitim osnovnim školama.
    U školama za djecu s poteškoćama u razvoju broj djece se smanjio za skoro 30%. Dio učenika iz ovih škola je uključen u sustav redovnih škola. Uz njih, broj djece u redovnom programu koji nastavu prate po prilagođenom programu ili uz individualizirani pristup se povisio.
    Prateći broj zaposlenih u punom radnom vremenu u nižim razredima, možemo doći do zaključaka da se broj učitelja realno smanjio, a opterećenje povećalo, pogotovo s obzirom da je sustav postao brojniji za osobe angažirane na temelju ugovora o djelu.
    Zanimljiv je i podatak da je opterećenje stručnih suradnika u redovitim osnovnim školama u prošloj školskoj godini 1: 148.27, što je problem i s obzirom na inkluziju učenika s posebnim potrebama i s obzirom na trend povećanja učenika koji nastavu prate po prilagođenom programu ili individualiziran pristup.
    Razrede u Hrvatskoj ne može se podijeliti tako da ih bude po dvadeset u razredu jer ova struka, kao i svaka, ima svoje specifičnosti, ali o njima se uglavnom ne pita one koji rade u osnovnoškolskom sustavu.
    Škole u Zagrebu, Splitu i drugim gradovima rade u tri smjene u preopterećenim razredima.
    Situacija u kojoj učitelj radi u razredu s 28 učenika, od kojih dva prate nastavu po prilagođenom programu već je jako je zahtjevna i za učitelje i za učenike.
    S druge strane , situacija nije ništa bolja u razredu u nekoj izoliranoj sredini u kojoj je u jednom razredu 15 djece, ali ih je dvoje, a možda i više ( jer postoji samo jedan razredni odjel u svakoj generaciji) koji prate program po prilagođenom programu. Rad u ovakvoj sredini opet je specifičan na svoj način i učitelj mora zadovoljiti zahtjeve kojih nema u gradu.
    Ja sam imala iskustvo rada i u jednoj i u drugoj situaciji i one se ne mogu uspoređivati. Svaka je bila zahtjevna na svoj način.
    Pregledom statističkih podataka Državnog zavoda za statistiku, naišla sam na podatak da je učiteljica radila u privatnoj školi s djecom s teškoćama u razvoja sa šest učenika u kombiniranom razrednom odjelu!
    Često pravnici, koji pomažu u radu osnovnoškolskim učiteljima i zaposlenicima, teško samostalno ulaze u problematiku raspodjele zaduženja u školama, jer je ona zaista specifična, a jedino uz njeno poznavanje se može analizirati podatke Državnog zavoda za statistiku.
    Nije istina da su učitelji u Hrvatskoj najmanje opterećeni zaduženjima i da rade najmanje, kako sam pročitala u nekom od komentara, a što se često može na žalost u medijima čuti i pročitati.
    Svi učitelji na početku školske godine potpisuju Rješenje o tjednim i godišnjim zaduženjima. Na žalost, zadnjim Pravilnikom je važan i velik dio rada učitelja s učenicima prestao biti priznat kao redovna nastava, na osnovu koje se računa radno vrijeme do punog radnog vremena, čime je struka dodatno degradirana.
    Kakve će to posljedice imati po sustav i učenike tek će se vidjeti. Vrijeme koje je priznato kao vrijeme potrebno za pripremu također ne odgovara stvarnom vremenu potrebnom za pripremu.
    Slažemo se oko toga da je reforma, u kojoj će se motivirati rad učitelja i motivirati učenike, potrebna.
    Reforma bez „ reformiranja“ ili promjena u ostalim granama života, kao i promjena odnosa prema školskom sustavu, unaprijed je osuđena na neuspjeh i samo je mrtvo slovo na papiru, kao što je to uostalom pokazao i HNOS.
    Ne znam u kojem će pravcu ići reforma za koju se jedan dan govori da će krenuti, a drugi dan da neće. Hrvatska je, koliko saznajem iz medija, jer MZOS uglavnom ne daje priopćenja za osobe uključene u rad ovog ministarstva iako radi njih postoji, odbila zatražiti malo manje od 400 milijuna kuna ( ne prijaviti se na nekakav natječaj, nego jednostavno prijaviti se i uzeti sredstva koja se ne trebaju vraćati) koje je trebala u periodu od pet godina uložiti u stručna usavršavanja učitelja i stručnih suradnika u školama. Umjesto toga, odlučeno je da će se sada izdvojiti ( nije rečeno za koji period) sedam milijuna kuna iz državnog proračuna za provedbu reforme ( nisam saznala za što). Trenutna sredstva Ministarstva namijenjena stručnom usavršavanju učitelja iznose 80 kn po učitelju za školsku godinu.
    Vjerojatno su to neki od pokazatelja u kojem smjeru bi se mogao nastaviti MZOS odnositi prema samom sebi.

    • Poštovana, hvala na doprinosu!
      Ipak, tehničke napomene koje dajete ne utječu ni malo na opću sliku. Primjerice, kako eventualna (!) pogreška u dijelu koji se odnosi đake s posebnim potrebama a čini ukupno 2-3% svih natavnika može utjecati na opću sliku. Sve podatke moguće je u detaljima kritizirati (primjerice, da li DZS i Eurostat zaista ne znaju kad računaju FTE i da li rade istu grešku za sve zemlje ili su se nameračili baš na Hrvatsku), ali to su opće brojke koje lijepo opisuje trednove.

  10. Pokušala sam sročiti objašnjenje kako bih Vam dočarala koji su razlozi doveli do povećanja FTE, ali je komentar bio predugačak, a onda time i neprimjeren za ovakvu komunikaciju.
    Uzroci rasta FTE broja sigurno su specifični za hrvatske prilike.
    To je razlog zašto FTE daje skroz drugačije tumačenje u Hrvatskoj nego u ostalim zemljama, iako je njegovo službeno tumačenje isto.
    Na žalost, i ministar Jovanović je otvoreno pozivao na nepoštivanje postojećih propisa. Nakon njegovih izjava došlo je do ponovnog povećanja FTE broja koji je do tada četiri godine padao.
    Osnovne škole za djecu i mladež s teškoćama u razvoju jednostavno imaju drugačije trendove od redovitih osnovnih škola. U ovim je školama broj „čistih“ razrednih odjela ( odnosi se na one koji nisu kombinirani) smanjen za 37 % u proteklih deset godina, a broj učenika za 29%.
    Broj učitelja zaposlenih u punom radnom vremenu smanjio se za 4,8%, a stavka broj učitelja ostala je ista, FTE nešto smanjena. Svaki je razred ostao bez 0.39 učenika u zadnjih deset godina.
    Kako je ovaj sustav izrazito osjetljiv, ja sam ga promatrala odvojeno od redovitog, a i s obzirom da je već odvojen u Priopćenjima DZS-a.
    Ovaj je sustav odvojen od redovitih škola, a opet su odjeli koji su među njima navedeni kao područni odjeli dio redovitih škola. U njima je rad isprepleten s radom učenika u redovitim razredima (područni odjel učenika osnovne škole za djecu i mladež s teškoćama u razvoju sudjeluje na satovima npr. likovne ili glazbene kulture sa odjelom u redovitoj školi). Onda nije jasno iz Priopćenja kako se dolazi do FTE broja kod ovih učitelja koji rade i u redovitim školama i u onim za djecu i mlade s teškoćama u razvoju.
    Čini mi se također da se odnos broja učitelja i učenika inače mjeri odnosom FTE broja i broja učenika, a DZS to radi koristeći ukupni broj učitelja.
    Hvala i Vama na doprinosu u podupiranju pozitivnih promjena u našim školama.

  11. Interesantno bi bilo vidjeti strukturu rasta profesora po predmetima. Ima tu i problem radnog zakonodavsta gdje nastavnici zapravo imaju dozivotno zaposlenje – to nuzno nije tako strasno ali ako uzmemo u obzir zaposljavanje preko veze onda postaje strasno. Ja osobno imam primjer pijanca i nastavnika koji unistava generacije ucenika – da bi bila stvar gora rijec je o fizici. Djeca ne uce nista, on dolazi cesto pijan, odlazi s nastave, i tako vec godinama. Kad je na zamjenu dosao mladi motivirani profesor djeci je u 10 dana fizika postala najdrazi predmet – nazalost naravno mladi profesor je morao otici kad se pijanac vratio. Roditelji urigiraju, ne zelis se previse kaciti jer je vec to imalo za posljedicu da su im na kraju djeca nastradala kad se ovaj poceo osvecivati. Najgore je sto se ne moze nista. Moze biti pojedinacni primjer ali pokazuje obrazac. Kurikularna reforma sigurno nije savrsena, ali konceptualno je dobra, i na njoj treba nastaviti raditi – sve je bolje nego trenutna mocvara. Ali slazem se da se hardverski problem mora rijesiti – kroz ocjenjivanje nastavnika (koliko sam vidio to je ukljuceno u reformu), ali to treba staviti i u promjeni ugovora o radu. U svakom slucaju mislim da je razvoj situacije zapravo na cudan nacin dobar – ekipa koja vodi kurikularnu reformu je istaknula problem faze implementacije, te je digla na noge jako puno ljudi, tj, ova situacija je rezultirala da su ljudi poceli gledati sto je u reformi, koji su ciljevi, koji su izazovi itd, te se pocinje dobivati kroticna masa od do sada pasivne ekipe

  12. Do sada potpisalo 20.000 ljudi. Za 1.6. planiran javni prosvjed u većim gradovima. Samo se nadam da će biti više ljudi nego kod Markićke. Previše je oko nas počelo mirisati na tamjan, ulazi nam u sve pore života. Sve ovo je prilično kaotično i psihotično. Nisam sigurna da li je stvarno svo smeće došlo u kraj ili je oko jeka “pakla” kojeg su oporbenjaci najavili. Do sada se više puta tresla gora a rodio se miš. Puno puta smo mislili da će mo izaći iz tunela pa nismo. Da li smo ovaj put dotakli dno?

  13. graf PISA 2012 vs. ucenika po nastavniku 2013. krivo ste zaokruzili tocku koja oznacava hrvatsku. Kojoj bi drzavi onda pripadala ova neoznacena ispod? Probajte takodjer naprosto konzistentno definirati koja drzava je oznacena kojom tockom ako je to sto ste zaokruzili ispravno (a da nije ustvari to madjarska) – koja tocka onda pripada madjarskoj, koja je onda portugal, koja italija etc, i upasti ce te u kontradikciju. Ispravak tu samo osnazuje vasu poantu.
    procitajte jos jednom tekst okvira students’ strengths and weaknesses in problem solving. vertikalna os oznacena kao da raste sa better performance on interactive tasks, relative to static tasks. Gornji lijevi kvadrant oznacen kao stronger than expected performance on interactive tasks. Pogledajte opet gdje se nalazi hr – ispod no blize sredini po vertikalnoj osi a iznimno nisko na horizontalnoj osi. Sta horizontalna os oznacava? “better performance on knowledge-acquisition tasks, relative to knowledge-utilisation tasks” Donji desni kvadrant oznacen kao “weaker then expected performance on interactive tasks, stronger than expected performance on knowledge-acquisition tasks.” Ocito, hrvatska je ispod ocekivanja po oba kriterija. No, ako bi slabost hrvatske bile prvenstveno interaktivne kompetencije, hrvatska bi trebala bit bliza tom kvadrantu a dalja od gornjeg lijevog, a izgleda da je suprotno slucaj! Ispada da su hrvatski ucenici iznimno, iznimno losi kao streberi, mada def nisu ni briljantni u zakljucivanju.
    skoro svaki graf koji prikazujete iskrivljuje magnitude razlika koje njime ilustrirate, posto ne pocinje od nule nego koje god razine se vama ucine zgodnima https://en.wikipedia.org/wiki/Misleading_graph#Truncated_graph
    “These graphs can create the impression of important change where there is relatively little change”
    nikakav komentar na implikaciju grafikona o motivaciji vs selekciji? Cini se zanimljivo; izgleda po tom grafu da hr ima iznimno ranu i/ili opcenito brojnu specijalizaciju i/ili selekciju u edukaciji, i da je ovo negativno korelirano sa motivacijom?

    • Nemam vremena baš sve proučavati, edo odokativno nekih stvari:
      1. Hrvatska je zaokružena točno, oznaka se odnosi na točku ispod nje (sve su oznake iznad točki, samo su neke maknute radi preglednosti).
      2. Grafikon ‘student’s strenghts and weaknesses’, razumijem Vašu primjedbu i to sam krivo npaisao, sad i vidim da nije najjasnii prikaz, u skvakom sluačaju je ‘naš’ kvadrant najgori.
      3. Grafikoni nisu prikazani na odrezanim osima radi manipulacije nego radi jasnoće prikaza, pa to je bar jasno ovdje, naime sve zemlje imaju score preko neke brojke. Da sam inzistirao na prikazu postotaka razlike to bi bilo drugo.

      Ukupno kako Vam se čini priča? Jeste li vidjeli igdje ovako opsežan prikaz stanja, da li on ‘priča neku priču’?

  14. Prikaz stanja je OK, ali je čitava gungula oko CKR bespredmetna (čak i da uspije). Jer, ako CKR uspije u potpunosti, dobit ćemo mnogo sposobnih mladih ljudi koji znaju kritički misliti. A privreda će ostati otprilike tu gdje jest, obavijena u administrativne probleme koja država tj. politika stvara da bi svojim “zaposlenicima” (tj. uhljebima) održala radna mjesta, a time i svoju moć.

    I što mislite da će ti mladi ljudi (oboružani alatima kritičkog mišljenja i analize) učiniti kad se sudare sa državnom upravom i glupošću kao poduzetnici? Napravit će isto ono što upravo sada rade mladi, ambiciozni i sposobni – odlaze van Hrvatske…

    Što se toga tiče, tu bih volio znati logiku iza te cijele strategije “Nove boje znanja” – kako se planira privreda popraviti prije nego se školstvo popravi? Nisam ekonomist ni matematičar, a bogme ni vidoviti futurolog pa bih molio da mi to netko objasni…

  15. gungula nije bespredmetna. naime, ovdje nije riječ o kokoš-jaje efektu (školstvo jest jaje). privreda se neće bitno popraviti dok se ne popravi školstvo. neće administracija sama sebe promijeniti (zašto bi).

  16. Ako su točne brojke o padu broja osnovnoškolaca za 20% od 2000g. a povećan broj nastavnika za 21% te skoro dvostruko više učitelja po učeniku nego Velika Britanija onda nemamo što pričati o novcima i neka sindikati zauvijek zašute jer su to krili od građana i zato nastavnici imaju male plaće jer je svaka stranka svoje zapošljavala bez potreba i iskopali svima rupu iz koje se ne može izaći dok se to ne sredi . Tragedija je i da nam kvalitet osnovnih znanja pao na dno, iako ima iznimaka pa smo ove godine- MIOC u USA- postali prvaci svijeta. Samo maknimo političare od toga , ali i od svega.

Odgovorite!

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s